Središte vjerovanja
Središte vjerovanja
Središte vjerovanja čine dubina ljudske duše i različiti aspekti ljudske psihe. Istinski vjernik je onaj koji je uvjeren u božanska i poslanička naučavanja u svom nutarnjem biću. Na temelju međusobne sprege i isprepletenosti, međusobnog uticaja tijela i duše jednog na drugo, za vjernika je neophodna harmonizacija odnosa između ovog dvoga. Jer, u skladu s islamskim predajama, iman označava zbir duhovnih uvjerenja, očitovanja jezika te tjelesnih i djelatnih manifestacija.
Baš kao što predavanja jednog profesora ili operacija hirurga jačaju njihove naučne korijene, isto tako zikr i tjelesni ibadeti pobožnih ljudi jačaju njihov unutrašnji iman.
Imam Ali, a.s., je kazao: “Prvi znak imana u čovjekovom srcu jeste sićušno svjetlo i bjelina. Kada Božiji rob nastavi i uveća činjenje dobrih djela, svjetlo raste i uvećava se sve dok se cijelo srce ne osvijetli.”[1]
Bez sumnje, ustrajavanje u tjelesnim ibadetima i skrušenim dovama pred Uzvišenim Gospodarom snažan je činilac prosvjetljenja duše i jačanja osnova vjerovanja. Jedan značajan dio islamskih naučavanja o duhovnom uzdizanju tiče se ibadeta i skrušenog obraćanja Bogu (munadžat). Neki ibadeti i zikrovi kao obavezna ili dobrovoljna djela propisani su u posebnim okvirima, dok su neki drugi ibadeti, zikrovi i dove propisani da se izvode po slobodnoj volji. Neki ibadeti, zbog određenih interesa i dobara, izvode se javno, a za značajan dio drugih ibadeta, uključujući i dove, naglašeno je da se trebaju obavljati u samoći i skrivenosti.
Imam Sadik, a.s., prenosi od svoga oca, a on od svojih očeva da je Poslanik, s.a.v.a., rekao: “Najveća nagrada pripada ibadetu koji je najskriveniji.”
U mrkloj noći, kada svi ljudi spavaju, i kada je cijelu Zemlju obuzela tišina, oni koji obožavaju Boga, vjernici, ustaju i skrušeno se molitvom i dovama obraćaju Bogu.
“To su oni koji se lišavaju postelja s ciljem da se obraćaju svome Gospodaru.”[2]
Vrele suze pobožnosti i prodorni plamen vjere izbijaju iz dubina njihovih duša. Sa sviješću i neopisivim ushićenjem oni uzimaju abdest i staju sa skrušenošću i strahopoštovanjem pred svoga Gospodara. Oni govore s Njim, upućuju Mu dove, rone suze, podrhtavaju i utapaju se u obraćanju Njemu, prisjećaju se grijeha, traže oprost i milost Njegovu, sa svojim Gospodarom uspostavljaju ugovor o ispravnosti i poštenju, od Njega traže pomoć te iz Njegove nepresušne moći crpe snagu i ustrajnost.
Ona duševna stanja i nutarnja uzbuđenja koja iza pola noći doživi Božiji čovjek – nešto što je iznad nauke i razuma – to je zbilja koja se ne može mjeriti i stvarnost koja se ne može opisati. Iako je riječ o neopisivom realitetu i istini, ipak se zapanjujući uticaji toga daju primijetiti na svakom djeliću bića toga Božijeg čovjeka. U njegovom tijelu i duši pokrenuta je oluja koja ostavlja traga na svim njegovim moćima. To smiruje njegovo srce, daruje mu odvažnost i hrabrost, to kroti njegove nagone i odvraća ga od grijeha. Njegovo srce čini dobrostivim i milostivim. On postaje velikodušan i požrtvovan čovjek. Ukratko, čini ga savršenim čovjekom, sa svim ljudskim osobinama i vrlinama, i čini ga aktivnim.
Upravo to stanje čistote njegove nutrine i ta njegova nebeski prosvijetljena duhovnost jesu suština potpune bogobojaznosti i cilj islama. Gospodar u Kur’anu Časnom kaže: Allaha se bojite onako kako se treba bojati! Ebu Basir je upitao Imama Sadika, a.s., za značenje ovog ajeta, na šta je on rekao:
“Istinski bogobojazan je onaj koji je pokoran i ne griješi, koji stalno Allaha spominje i ne zaboravlja Ga, i koji Mu stalno zahvaljuje i nikada ne poriče Njegove blagodati.”
[1] El-Mehadždžetu-l-bejda, sv. 1., str. 277.
[2] Kurbu-l-isnad, str. 64.
