Stavovi uglednih ljudi o Husejnovoj namjeri
Stavovi uglednih ljudi o Husejnovoj namjeri
Razgovor imama Husejna s njegovim amidžićem Abdullahom ibn Abbasom i Abdullahom ibn Omerom ibn Hattabom može približiti misaonu i duhovnu atmosferu ondašnjeg islamskog društva i Imamove teške obaveze u tim uvjetima. Ibn Omer je ovako govorio imamu Husejnu:
“O, Ebu Abdullah, boji se Allaha, neka ti se smiluje Bog kojem ćeš se vratiti, dobro si upoznat s neprijateljstvom ove porodice (Benu Umejje) prema vama i njihovom nepravednosti, narod je prihvatio Jezida kao svog vođu, bojim se da će ljudi zbog ovog žutog i bijelog dunjaluka (zlato i srebro) stati na njegovu stranu i ubiti te, a zbog toga će mnogi ljudi biti upropašteni. Uistinu, čuo sam Allahovog Poslanika kada je rekao: ‘Husejn će biti ubijen. Ako njega ostave samog i ne budu mu pomogli, Allah će ih do Sudnjeg dana ostaviti nepomognutim.’ Ja ti savjetujem da uđeš u mir u kojem živi narod i da onako kako si prije bio strpljiv prema Muaviji i dalje nastaviš dok Svevišnji Allah ne presudi između tebe i nasilnika.”
Imam Husejn je rekao:
“O Ebu Abdullah, tražiš li to od mene da dam prisegu Jezidu i da uđem s njim u mir, a Božiji Poslanik, s.a.v.a., je govorio o njemu i njegovom ocu ono što je govorio?”
Tada je Ibn Abbas počeo govoriti:
“Istinu si rekao, o Ebu Abdullah, Božiji Poslanik je rekao: ‘Kakva je veza između mene i Jezida? Neka Allah udalji svaku blagodat od Jezida jer će on ubiti moga sina i sina moje kćeri, Husejna. Tako mi Onoga u čijoj ruci je moja duša, ako moj sin bude ubijen u nekom narodu, a oni ne spriječe njegovo ubistvo, Svevišnji Allah će razdvojiti njihova srca i jezike.’”
Na to je Ibn Abbas zaplakao, a i imam Husejn je zaplakao i rekao:
“Sine Abbasa, znaš li da sam ja sin Poslanikove kćerke?”
On je odgovorio:
“Tako mi Boga, znam, i na ovom svijetu nikoga osim tebe ne vidim da je sin Poslanikove kćerke i da mu je obavezno pomoći…”
Ibn Omer mu je tada odvratio:
“Oprosti mi, Bože, Ibn Abbase, odustani od ovih priča” i okrenuo se imamu Husejnu: “Pređi preko odluke koju si donio i vrati se s nama u Medinu. I ako ne budeš htio dati prisegu Jezidu, možda će on uskoro umrijeti i ti ćeš biti miran od njegovog zla.”
Imam Husejn mu je odgovorio:
“Nikada, Ebu Abdurrahmane. Tako ti Boga, griješim li ja? Ako griješim, ukaži mi na to da tebe slijedim?”
Ibn Omer mu je odgovorio:
“Ne griješiš, tako mi Boga. Allah nikad sina kćeri svog Poslanika neće odvesti u grešku. Osoba poput tebe, očišćena i počašćena srodstvom s Poslanikom, ne može pozdraviti hilafetom osobu poput Jezida. Ali ja se bojim da on sabljama ne udari ovo tvoje lijepo lice i da ne vidiš od ovog naroda ono što ne voliš. Vrati se s nama u Medinu i ako ne budeš želio, nemoj dati prisegu i sjedi u svojoj kući.”
Imam Husejn je na to odvratio:
“Nikada, Ebu Abdurrahmane. Ova skupina neće me ostaviti. Bez obzira na to smatraju li da sam u pravu ili u krivu, oni će za mnom tragati sve dok se ne želeći pokorim, ili će me ubiti. Zar ne znaš da je od znakova ništavnosti Ovog svijeta kod Allaha odnošenje glave Jahjaa, sina Zekerijaha, kao dar za prostitutku Beni Israila, dok je ta časna glava rječitim jezikom razjašnjavala Božije dokaze za njih? Ovaj događaj ništa nije naškodio vrijednosti Jahjaovoj, već je on postao poglavar šehida i na Sudnjem danu će biti njihov poglavar. Zar ne znaš da su Beni Israil klali sedamdeset poslanika od zore do izlaska sunca, a onda se na svojim pijacama normalno bavili kupoprodajom kao da ništa nisu počinili? Allah nije požurio da ih kazni, ali ih je nakon nekog vremena užasno kaznio. O, Ebu Abdurrahman, boj se Allaha, nemoj mi odbiti pomoć i sjeti me se u svojim namazima. Tako mi Onoga koji je poslao mog djeda, Muhammeda, da donosi radosne vijesti i opominje, da je tvoj otac, Omer ibn Hattab, doživio moje vrijeme, pomagao bi mi kao što je pomagao mom djedu… Sine Omerov, ako ti je opterećenje da pođeš sa mnom, nije problem, ali poslije svojih namaza moli za mene, podalje se drži od ove skupine i nemoj požuriti u davanju prisege sve dok ne vidiš kako će se okončati stvari…”[1]
Još jedno važno svjedočenje o načinu razmišljanja ondašnjih uglednika islamskog društva jeste izjava Abdullaha ibn Mutija u razgovoru s imamom Husejnom:
“Neka mi otac i majka budu žrtva za tebe, nemoj da nam uskratiš blagodati svog prisustva. Nemoj ići. Tako mi Allaha, ako ti budeš ubijen, oni će sve nas uzeti kao roblje i sluge.”[2]
Imam je također pisao porodici Beni Hašima u Medini:
“U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog, od Husejna ibn Alija za Muhammeda ibn Alija i ostale iz porodice Beni Hašima. Onaj ko se pridruži meni, postat će šehid, a onaj ko se ne pridruži, neće doživjeti neko olakšanje. Selam.”[3]
Na putu od Mekke do Iraka Imam se susreo i s nekim osobama obavio razgovor. U ovim susretima Imam je, objašnjavajući ciljeve svoga pokreta, zatražio od muslimana da mu se pridruže i da mu pomognu.[4]
Pored toga, imam Husejn je pisao pisma velikanima i istaknutim ličnostima Basre:
“… Svevišnji Allah je odabrao Muhammeda nad svojim stvorenjima i poslao ga kao Svog vjerovjesnika … i mi smo bili njegova porodica, njegovi bližnji, nasljednici, oporučenici i bili smo najdostojniji među ljudima za njegovo mjesto, ali drugi su nas prestigli i mi nismo željeli da poremetimo jedinstvo muslimana… a znali smo da smo mi preči ovom pravu koje nam je bilo oduzeto… Poslao sam vam svog izaslanika uz ovo pismo. Pozivam vas Božijoj Knjizi i sunnetu Njegovog Poslanika. Uistinu, zaboravljeno je djelovanje po sunnetu i izmišljene su novotarije. Poslušajte moje riječi i slijedite me da bih vas uputio pravim putem. Selam neka je vama.”[5]
[1]El-Futuh, sv. 5, str. 24; Mektelu-l-Husejn (Harezmi), sv. 1, str. 102.
[2]Sijeru e'lami-n-nubela, sv. 3, str. 296; Ibn Kesir, sv. 8, str. 162; Et-Tebekat-l-kubra, sv. 5, str. 443; El-Kamil, sv. 4, str. 41; Ensabu-l-ešraf, sv. 3, str. 156.
[3]Biharu-l-envar, sv. 45, str. 87; Kamilu-z-zijarat, str. 73.
[4]Taberi, sv. 5, str. 387.
[5]Taberi, sv. 5, str. 358; El-Kamil, sv. 4, str. 23; El-Ehbaru-t-tival, str. 231; El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 8, str. 157; Ensabu-l-ešraf, sv. 2, str. 78; El-Futuh, sv. 5, str. 37.