Ukop Imama Hasana, a.s., i Aišina smutnja

Ukop Imama Hasana, a.s., i Aišina smutnja

Mervan i njegovi sljedbenici iz Beni Umejje nisu nimalo sumnjali da će Imam Hasan, a.s., biti ukopan pored Allahovog Poslanika pa su se okupili i naoružali se i, kada je Imam Husejn pokrenuo tabut prema mezaru svog djeda, Allahovog Poslanika, da bi obnovio zavjet s njim, prišli su u svojoj grupi, a pridružila im se i Aiša jašući na mazgi i govoreći: „Šta ja imam s vama? Želite li uvesti u moju kuću onoga koga ja ne volim?“ Mervan je počeo govoriti: „Koliko li je neki rat bolji od mira? Zar da se Osman ukopa u najdalje mjesto u Medini, a Hasan uz Poslanika? To se neće nikada desiti dok ja mogu nositi sablju!“

Zamalo da izbije sukob između Hašemija i Emevija pa je Ibn Abbas istupio i rekao Mervanu: „O Mervane, vrati se tamo odakle si došao. Mi ne želimo kopati našeg poglavara kod Allahovog Poslanika, već želimo obnoviti zavjet s njim posjećivanjem njegovog mezara, a zatim ćemo ga vratiti pored mezara njegove nane Fatime bint Esed, pa ga ukopati pored nje po njegovoj preporuci, a da je on bio poručio da bude ukopan pored Allahovog Poslanika, ti bi danas znao da si nemoćan da nas spriječiš. Međutim, Hasan je bio dovoljno učen o Allahu, Njegovom Poslaniku i o svetosti Poslanikovog mezara da dozvoli da se desi kakvo rušenje njegovog mezara, kako su to drugi radili i ušli u njegovu kuću bez njegove dozvole.“

Zatim se okrenuo Aiši i rekao joj: „Uh, kolika je to tragedija! Dan na mazgi, dan na devi! Želiš da ugasiš Božije svjetlo i da se boriš protiv Božijih prijatelja; vrati se, doista si zaštićena od onoga kojeg se bojiš i postigla si ono što voliš, a Allah je pomagatelj Ehli bejta, pa makar nakon nekog vremena.“ Imam Husejn, a.s., je rekao:

وَاللهِ لَوْ لَا عَهْدُ الْحَسَنِ إِلَيَّ بِحَقْنِ الدِّمَاءِ، وَأَنْ لَا أُهَرِيقَ فِي أَمْرِهِ مِحْجَمَةَ دَمٍ، لَعَلِمْتُمْ كَيْفَ تَأْخُذُ سُيُوفُ اللهِ مِنْكُمْ مَأْخَذَهَا، وَقَدْ نَقَضْتُمُ‏ الْعَهْدَ بَيْنَنَا وَبَيْنَكُمْ، وَأَبْطَلْتُمْ مَا اشْتَرَطْنَا عَلَيْكُمْ لِأَنْفُسِنَا.

„Tako mi Allaha, da nije Hasan oporučio da se čuva krv i da se ne prolije za njim niti jedna kap, znali biste kako Božija sablja u vama nalazi svoje mjesto. Prekršili ste zavjete između nas i vas i poništili ste ono što smo mi u našu korist bili uvjetovali vama.“

Odnijeli su časno tijelo Imama Hasana u Beki’ pa ga ukopali kod njegove nane Fatime bint Esed ibn Hašim ibn Abdumenaf.[1]

Imam Husejn je stao na rub kabura i počeo hvaliti svog brata: „Neka ti se Allah smiluje, o Ebu Muhammede! Tako mi Allaha, uvijek si gledao istinu s visoka u njenim izvorima. Odabirao si Allaha prilikom međusobnih neslaganja iz straha svojim lijepim promišljanjima. Opažao si veličinu golemih događaja svijeta ovoga okom koje ih je preziralo i odgurnuo si ih rukom čistih prsta i neokaljanih crta dlanova. Odbijao si prenagljenosti svoga neprijatelja najmanjim naporima. I nije čudo: pa ti si sin potomka poslanstva i dojen si mlijekom mudrosti! Pa idi k radosti i milosti, k bašči blagodati. Neka Svevišnji Allah uveća i nama i vama nagradu za njegovo preseljenje i podari nama i vama lijepu sjetu za njim!“[2]

[1] Hajatu el-imamil-Hasan, sv. 2, str. 499, preuzeto iz Kifajetut-talib, str. 268.

[2] Ibid., str. 500.