Uloga grijeha u lišenosti opskrbe

Poslanik, s.a.v.a., u nastavku hadisa u vezi sa utjecajem grijeha na lišenost opskrbe kazuje:

“O Ebu Zerre, zaista čovjek zbog grijeha koje čini biva lišen određene mu opskrbe.”

Ovo je drugo objašnjenje, koje ima za cilj da čovjeka upozori na loše posljedice koje grijeh nosi još na Ovome svijetu i na lišenost koju grijeh prouzrokuje.

U zavisnosti od nivoa spoznaje u predajama i savjetima sa svakim čovjekom drugačije se razgovara: ako je neko dostigao položaj mehabbeta (ljubavi), njemu se kazuje: Kakav si ti zaljubljenik koji je neposlušan prema voljenim? Zaljubljenik se stalno trudi da sazna šta njegov voljeni od njega želi, da bi to učinio, i da sazna šta on ne voli, pa da to ne radi. Kako je moguće da čovjekov voljeni njemu jasno kaže: Ovaj posao uradi, tog posla se prođi, a da on bude neposlušan. Za one koji imaju udio u ljubavi prema Uzvišenom Bogu i Njegovim ugodnicima ovo je najbolji način da se odvrate od griješenja.

One koji su ljubitelji Ehli-bejta moramo podsjetiti da je grijeh kod Ehli-bejta omražen. Najomraženiji od svih poslova kod imama, jeste grijeh. Grijeh je poput lešine koja se usmrdila. Oni što imaju oči kojima vide i jako nutarnje osjetilo osjećaju njegov smrad iz daljine. E sada, kako će zaljubljenik u Ehli-bejt, koji se želi Ehli-bejtu približiti, sebe uprljati nečim što kod njih izaziva osjećaj odvratnosti?

Kada neko želi posjetiti svoga prijatelja, on uklanja iz svojih usta i sa svoga tijela sve neugodne mirise, očisti se i namiriše se, da ne bi svoga prijatelja uznemiravao. Grijeh uzrokuje da naše biće postane zaprljano i da zaudara. Ako mi volimo Ehli-bejt, a.s., i želimo da smo s njima u vezi, moramo svoju dušu očistiti od prljavština, kako bi i oni poželjeli uspostavljanje veze s nama. Dakle, put odvraćanja od grijeha osoba koje su dostigle ljubav prema Bogu i Ehli-bejtu jeste pobuđivanje osjećaja ljubavi prema njima.

Jasno je da svi ljudi koji izvršavaju obaveze i klone se zabranjenih stvari imaju u sebi niti ljubavi Božije, ali se, prema stupnjevima njihove spoznaje, ova ljubav razlikuje: kod nekih je ova ljubav veoma jaka, kod nekih osrednja, a kod nekih slaba. Nekada ljubav dostiže razinu u kojoj se na putu susreta s voljenim oči okreću od svega drugoga, pa čak i od Dženneta, sve dok se ne kaže:

“Podari mi, o Bože moj, i Gospode moj, i Zaštitniče moj, i Gospodaru moj, da izdržim Tvoju kaznu, a kako da izdržim odvojenost od Tebe?” (Iz Kumejlove dove)

U devetom od petnaest šapćućih moljenja Imama Sedždžada, a.s., koje se naziva Šapćuće moljenje zaljubljenih, učimo:

“Bože, ko može okusiti slast ljubavi Tvoje, pa zatim htjeti drugog umjesto Tebe?”

Ako neki pojedinci ne stignu do te razine ljubavi prema Bogu i Ehli-bejtu da ih ljubav prema njima odvraća od grijeha, njih treba plašiti posljedicama i krajem grijeha: patnjama, lišenošću sreće i Dženneta, te im treba nabrajati kobne posljedice grijeha i na Ovom i na Onom svijetu. Ono što čovjeka podstiče na činjenje nekog djela ili odvraća od činjenja nekog drugog jeste “strah i nada”, nada da će postići neku korist ili izbjeći neku štetu. Prema tome, najbolji i najbliži put za upućivanje čovjeka jeste usmjeravanje njegove pažnje na kobne posljedice grijeha na Ovom i Onom svijetu. Sada, ako je nečija vjera u Onaj svijet slaba, najbolji način za odvraćanje njega od grijeha jeste spominjanje ovosvjetskih posljedica grijeha. U ovom dijelu Poslanik, s.a.v.a., služi se upravo ovom metodom zato što neki Onaj svijet smatraju dalekim, s tim da je, prema islamskom vjerovanju, Onaj svijet blizu i dohvatljiv; kao što Uzvišeni Bog kazuje:

Oni ga vide dalekim, a Mi ga vidimo bliskim.[1]

Kao primjer ovosvjetskih šteta grijeha i lišenosti opskrbe može se navesti lišenost hrane i odjeće.

U mnogim predajama ističe se da je Uzvišeni Bog za svako živo biće odredio opskrbu, a ovo određenje je nekada izvjesno određenje (takdir hatmi), a nekada je neizvjesno određenje (takdir mu‘allek); naime, zavisno od nekih djela povećava se ili smanjuje. Neka dobra djela budu uzrok povećanja opskrbe, a neka loša uzrok umanjenja opskrbe.

Ako bismo znali da se nama određena opskrba – koju nekada dobijemo trudom, a nekada nam je Bog šalje bez našeg truda – zbog grijeha nama uskraćuje, manje bismo griješili.

[1] El-Me‘aridž, 6-7.