Vjera ili vjere

Vjera ili vjere

Teolozi i pisci historije religija obično ovo pitanje razmatraju pod nazivom vjera. Govore: Ibrahimova vjera, jevrejska vjera, kršćanska vjera, vjera islam. Svakog poslanika nosioca Šerijata smatraju donosiocem jedne vjere. Termin koji je najviše raširen među ljudima je upravo ovaj.

Kur'an ima poseban način izražavanja, koji izvire iz njegovog posebnog pogleda na svijet. Prema kur'anskom stanovištu, Božija vjera od Adema pa sve do Pečata poslanika je jedna te ista vjera. Svi su poslanici, i poslanici nosioci Šerijata kao i poslanici koji nisu nosioci Šerijata, pozivali u istu školu mišljenja. Načela poslaničkih učenja koja se zovu vjera bila su jedna te ista. Jedna od osobina po kojoj se nebeski šerijati razlikuju od ostalih ogleda se u čitavom nizu sporednih pitanja koja su postojala shodno zahtjevima vremena, posebnostima okoline i osobenostima ljudi koji su pozivani, a svi su bili različiti oblici i raznoliki dijelovi jedne zbilje usmjereni ka jednom cilju i jednom odredištu.

Druga osobenost je bila na razini poduke, gdje je svaki naredni poslanik, uporedo sa čovjekovim usavršavanjem, donosio svoja učenja koja su bila iz iste oblasti, ali na višoj razini. Ogromna je razlika između islamskih učenja koja se tiču izvora, proživljenja, svijeta i učenja poslanikā prije islama. Ona se ogleda u različitim razinama pitanja i načinu na koji su ta pitanja postavljana.

Čovjek je u poslaničkim učenjima bio poput kakvog učenika kojeg su vodili od prvog do posljednjeg razreda. Ovo je usavršavanje vjere, a ne različitost vjera. Kur'an nikada ne spominje riječ vjera u množini. Prema Kur'anu, ono što je postojalo jeste vjera, a ne vjere.

Jedna od razlika između poslanikā, genijalaca i velikih filozofa je ta da je svaki od filozofa imao sebi svojstvenu školu mišljenja. Zbog toga su u svijetu uvijek postojale filozofije, a ne filozofija. Međutim, Božiji poslanici uvijek su potvrđivali, a ne poricali jedni druge.

Da se bilo koji od poslanika našao u okruženju i vremenu drugog poslanika, donosio bi zakon i pravila kao i on. Kur'an jasno kaže da su poslanici činili jednu jedinstvenu cjelinu. Prethodni poslanici su bili nagovjestitelji narednih poslanika, a naredni bi potvrđivali prethodne. Također, jasno kaže da je od svih poslanika uzet čvrst zavjet da će jedni druge nagovještavati i potvrđivati. Uzvišeni kaže:

I kad je Allah od vjerovjesnika obavezu uzeo: “Eto, dajem vam Knjigu i dajem vam Mudrost! A potom, kad vam poslanik dođe, koji će potvrditi ono što u vas je, u nj zbilja povjerujte i zbilja ga pomozite! Da li vi” – kazao bi Allah –“potvrđujete i na sebe primate da se na to breme Meni obavežete?” A poslanici bi odgovorili: “Mi pristajemo!” “Onda” – reče Allah – “budite tome svjedoci, a Ja sam s vama Onaj Koji svjedoči!”^[1]

Časni Kur'an, koji vjeru Božiju od Adema do Pečata poslanika predstavlja kao jedan neprekidan tok, a ne nekoliko njih, nadjeva joj jedno ime, a to je islam. Naravno, ovim se ne želi reći da se u svim vremenima Božija vjera nazivala ovim imenom i da je pod ovim imenom bila poznata među ljudima, već se želi reći da vjera posjeduje bit koju najbolje predstavlja riječ islam. Zato se kaže: Doista je vjera kod Allaha – islam!^[2]

Ili u drugom ajetu: Ibrahim nije bio ni jevrej, ni kršćanin, već pravi vjernik, vjerovao je u Boga jednoga.^[3]

Izvor – Objava i vjerovjesništvo, Murteza Mutahari

[1] Ali ‘Imran, 81.

[2] Ali ‘Imran, 19.

[3] Ali ‘Imran, 67.