Scroll to top
Podijeli

Rješenje nekoliko prigovora na temu Božije pravde


Autor teksta: Muhammed Teki Misbah Jazdi
Izvor: Amuzeše akaid

19. Februara 2019.

Rješenje nekoliko prigovora na temu Božije pravde

Prigovor: Kako se postojeće razlike među stvorenjima, posebno među ljudima, mogu pomiriti sa Božijom pravdom?

Zašto Mudri i Pravedni Bog sva stvorenja nije stvorio jednakim?

Odgovor: Različitost stvorenja kada je riječ o stepenu egzistencije na kojem se ona nalaze nešto je što zahtijeva poredak stvaranja i što slijedi tok zakona uzročnosti koji nad njima vlada. Pretpostavka o njihovoj jednakosti je naivna, jer ukoliko bismo malo pažljivije razmislili, shvatili bismo da je ovakva pretpostavka jednaka nestvaranju, jer ukoliko bi, naprimjer, svi ljudi bili ili žene ili muškarci, u tom slučaju ne bi bilo rađanja djece, što znači da bi ljudska vrsta nestala. Ukoliko bi, naprimjer, sva stvorenja bila ljudi, onda ne bi bilo ničeg za ishranu i za osiguravanje ostalih ljudskih potreba. Ukoliko bi sva stvorenja bile životinje ili biljke jedne te iste vrste, sa istim odlikama, u tom slučaju ne bismo imali svu ljepotu koja nas okružuje niti sve koristi koje su proizvod različitosti. Javljanje ove ili one vrste pojava na ovaj ili onaj način rezultat je slijeđenja uzroka i uvjeta koji postoje u univerzalnom kretanju i promjeni materije. Niko prije stvaranja nema neko pravo kod Boga na osnovu kojeg bi ga stvorio ovakvim ili onakvim, ovdje ili na drugom mjestu, u ovo ili ono vrijeme, kako bismo na taj način načeli temu o pravdi ili nepravdi.

Prigovor: Ako Božija mudrost zahtijeva da čovjek živi na Ovom svijetu, pa zašto onda čovjek umire?

Odgovor: Kao prvo, smrt i život su “stvorenja” koja na Ovom svijetu slijede stvaralačke zakone i odnose uzroka i posljedice te su neophodan dio stvaralačkog poretka. Drugo, ako živa bića ne bi umirala, ne bi bilo prostora ni uvjeta da se javljaju sljedeći naraštaji bića, i tako bi budući naraštaji bili lišeni blagodati života. Treće, ako pretpostavimo da samo ljudi vječno žive, ubrzo bi nastali takvi uvjeti da bi zemlja postala tijesna za život. U takvim uvjetima nastale bi brojne nedaće, zavladala bi glad i čovjek bi počeo željeti smrt. Četvrto, osnovni cilj stvaranja čovjeka je stizanje do vječne sreće, i dok ljudi posredstvom smrti ne budu otišli s Ovog svijeta, neće ni moći stići do krajnjeg cilja.

Prigovor: Na koji se način sa Božijom pravdom mogu pomiriti sve muke, bolesti, prirodne nesreće poput poplava, zemljotresa i društvene katastrofe poput ratova i različitih oblika zala?

Odgovor: Kao prvo, neugodne prirodne pojave proizlaze iz akcija i reakcija te sukoba prirodnih činilaca, a s obzirom da je njihova korist veća od štete, u tom slučaju nisu u suprotnosti s Božijom mudrošću. Također, pojavu društvenih poremećaja zahtijeva čovjekova slobodna volja, koju opet iziskuje Božija mudrost. U isto vrijeme koristi od društvenog oblika života veće su i brojnije od onoga što ga remeti, a ako bi ono što ga remeti bilo brojnije, u tom slučaju ne bi na Zemlji ostao nijedan čovjek. Drugo, postojanje ovih teškoća, s jedne strane, biva povodom da čovjek ulaže napor u naučna istraživanja kako bi otkrio tajne prirode, što dovodi do pojave čitavog niza znanosti i različitih industrijskih grana. S druge strane, stalni dodir sa teškoćama predstavlja jak poticaj za rast i procvat sposobnosti i talenata potrebnih za napredak ljudi. Na kraju, trpljenje i podnošenje ovosvjetskih problema i teškoća, ukoliko bude usmjereno ispravnim tokovima, za sobom povlači vrijedne i ogromne nagrade u Svijetu vječnosti i bit će nadoknađeno na najbolji način.

Prigovor: Kako pomiriti Božiju pravdu sa vječnom džehennemskom kaznom koja je pripremljena kao odgovor za ograničene grijehe koji su počinjeni na Ovom svijetu? Odgovor: Između dobrih i loših djela te ahiretske nagrade postoji jedna vrsta uzročno-posljedičnih odnosa, koja je objelodanjena i ljudima pokazana posredstvom Božije Objave. Na isti način kako neki zločini još na Ovom svijetu bivaju kažnjavani dugim i teškim kaznama – naprimjer, ako se desi da u jednom trenutku povrijedimo svoje ili tuđe oko pa za cio život ostanemo slijepi – isto tako veliki grijesi imaju svoje vječne posljedice na Drugom svijetu. Ukoliko čovjek ne bude priskrbio sredstva za njihovu preobrazbu još na Ovom svijetu, poput pokajanja, loše posljedice tih grijeha pratit će ga vječno. Isto kao što doživotno sljepilo koje je proizvod jedne greške ili zločina, koji se dogodio u jednom trenutku, nije u suprotnosti sa Božijom pravdom, isto tako ni padanje u ambis vječne patnje pod uticajem velikih grijeha nije u suprotnosti sa Božijom pravdom, jer to je posljedica djela koja je grješnik svjesno učinio.

Izvor – Amuzeše akaid, Muhammed Teki Misbah Jazdi