Scroll to top
Podijeli

Svojstva djelovanja


Autor teksta: Muhamed Teki Misbah Jazdi
Izvor: Amuzeše akaid

4. Februara 2019.

Kao što je u prethodnom poglavlju objašnjeno svojstva djelovanja predstavljaju pojmove koji se izvode iz poređenja biti Božije sa Njegovim stvorenjima, uzevši u obzir odnos i posebnu vezu, pa tako stvoritelj i stvorenje, predstavljaju dvije strane odnosa kao što se pojam stvaranje apstrahira iz egzistencijalne ovisnosti stvorenja o Bogu i ukoliko se ovaj odnos ne bi uzeo u obzir, ne bismo ni došli do pojma stvaranje.

Odnosi koji se uzimaju u obzir između Boga i stvorenja, nemaju granica, međutim, s jednog aspekta posmatrano mogu se podijeliti u dvije cjelovite kategorije. Jedna kategorija su odnosi koji se izravno uočavaju između Boga i stvorenja, poput stvaranja općenito, stvaranja iz materija i stvaranja bez materije (idžad, khalk, ibda’).

Drugu kategoriju odnosa čine veze koje se uočavaju nakon uzimanja drugih odnosa u obzir, poput opskrbe. Usljed toga, prvo treba uzeti u obzir odnos bića koje koristi opskrbu s onim čime se opskrbljuje, a zatim obratiti pažnju na činjenicu da tu opskrbu osigurava Bog, da bi se dobili pojmovi, razik i rezzak, to jest opskrbitelj. Čak je moguće, katkad prije apstrahiranja Božijih svojstava djelovanja uzeti u obzir nekoliko vrsta veza između stvorenja, da bi nakon toga bila uzeta u obzir njihova veza s Bogom, ili da se prethodno uzme u obzir odnos kojem prethodi nekoliko različitih veza između Boga i stvorenja, poput oprosta, kojem prethodi zakonodavno Božije gospodarenje, te određivanje praktičnih propisa od strane Boga i neposlušnost robova prema njima.

Dakle, da bi se došlo do svojstava Božijeg djelovanja, mora se napraviti poređenje između Boga i stvorenja, te uzeti u obzir jedna vrsta veze između stvoritelja i stvorenja da bi se dobio pojam utemeljen na međusobnoj vezi. Otuda sveta bit Božija, sama po sebi, bez uzimanja u obzir ovih odnosa, neće biti primjer svojstva djelatnosti. Upravo ovo, temeljna je razlika između svojstava biti i djelatnih svojstava.

Svakako, kako je već spomenuto, moguće je djelatna svojstva posmatrati s aspekta njihovih ishodišta, i u tom slučaju, ona se vraćaju na svojstva biti. Tim tragom ukoliko svojstvo stvoritelj uzmemo u značenju Onoga koji može stvoriti, ono se kao takvo vraća na svojstvo moćni, ili ukoliko svojstva Onaj koji čuje i vidi, uzmemo u značenju Onaj koji zna ono što je za čuti i vidjeti, kao takvi vraćaju se na svojstvo Onaj koji zna.

S druge strane, moguće je da se neki pojmovi koji se ubrajaju u atribute biti, uzmu u obzir sa odnosnim i djelatnim značenjem, u tom slučaju ubrajat će se u djelatna svojstva, kao što je pojam znanje, u brojnim primjerima kur'anskih ajeta upotrebljen u obliku djelatnog svojstva.[1]

Važna stvar koju trebamo uzeti u obzir dok smo usredotočeni na vezu između Boga i materijalnih bića, na osnovu koje se dolazi do posebnih djelatnih svojstava, jeste činjenica da je spomenuto svojstvo s aspekta povezanosti s materijalnim stvorenjima kao jednom stranom te relacije, postaje uvjetovano vremenom i prostorom, iako je isti taj atribut sa aspekta vezanosti za Boga, Koji je druga strana odnosa, uzvišen od ovakvih uvjeta i ograničenja.

Naprimjer, davanje opskrbe jednom korisniku dešava se unutar granica posebnog vremena i prostora, međutim ove kvalifikacije, ustvari, vezane su i odnose se na korisnika opskrbe a ne na opskrbitelja. Sveta bit Božija čista je od svakog vremenskog i prostornog odnosa i ograničenja.

Ova tačka zahtjeva veliku pažnju i ključ je za rješenje velikog broja pitanja na polju spoznaje Božijih svojstava i djela, koja su povod velikih razmimoilaženja između stručnjaka koji se bave ovom temom.

Stvaralaštvo

Nakon dokazivanja nužnog bića kao prvog uzroka za nastanak moguće postojećih bića, te uzimanjem u obzir činjenice da svako biće za svoje postojanje ima potrebu za Njim, apstrahira se značenje atributa stvaralaštva za nužno biće te stvorenosti za moguće postojeća bića. Pojam stvoritelj do kojeg se dolazi na temelju ove egzistencijalne relacije, jednak je “uzroku koji daruje egzistiranje i postojanje,” i sva ovisna i moguće postojeća bića bit će jedna strana ove veze opisana svojstvom stvorenosti.

Međutim, nekada se riječ stvaranje, uzima u obzir u ograničenijem značenju, u čijem su okviru relacije bića koja su nastala od postojeće materije. Nasuprot ovome nalazi se pojam ibda’ (stvaranja bez materije) – u vezi bića čijem postojanju ne prethodi materija, poput apstraktnih bića i prve materije. Na ovaj se način stvaranje općenito dijeli na dvije kategorije: stvaranje iz materije (halk) i stvaranje bez materije (ibda’).

U svakom slučaju, Božije stvaranje nije poput ljudskog raspolaganja stvarima i pravljenja različitih proizvoda, pa da bi On imao potrebu za kretanjem i korištenjem tjelesnih organa, da bi se kretanje kao djelo i pojava koja nastaje iz tog kretanja i djela smatrali rezultatom djela. Također, nije ni tako da je stvaranje jedna stvar a stvoreno druga, jer pored toga što je Bog iznad kretanja i odlika tjelesnih bića, ako bi Božije stvaranje imalo svoj pojavni primjer izvan biti Božije, u tom slučaju bilo bi moguće postojeće biće, i jedno od stvorenja Božijih te bi se ponavljala priča o njegovom stvaranju. Na isti način kako je već rečeno prilikom definiranja djelatnih svojstava, ovakva svojstva, su pojmovi koji se apstrahiraju iz svojstava i veza između Boga i stvorenog, a postojanje ove veze i ovog odnosa je racionalna kategorija.

 

Gospodarenje

Kada je riječ o odnosima u okviru kojih se posmatraju Bog i stvorenja važna je i činjenica da stvorenja nemaju potrebu za Bogom samo pri nastajanju, već su u svim egzistencijalnim aspektima vezana za Boga, nemajući nikakve neovisnosti, a On raspolaže njima onako kako On želi, upravljajući svim pitanjima vezanim za njih.

Kada ovaj odnos općenito uzmemo u obzir, apstrahira se pojam rubūbijjet, čije neophodno značenje je rukovođenje stvorenjima, a ima velik broj primjera, poput čuvanja, održavanja, davanja života, oduzimanja života, dovođenja do savršenosti, upućivanja, zabranjivanja i naređivanja…

Različite učinke gospodarenja možemo podijeliti u dvije univerzalne kategorije: stvaralačko gospodarenje koje obuhvata upravljanje poslovima svih stvorenja te osiguravanje svih njihovih potreba, jednom riječju, rukovođenje svijetom; te zakonodavno gospodarenje, koje se tiče samo razumnih i slobodnih bića, a podrazumjeva pitanja poput slanja poslanika, spuštanja Knjiga, određivanja obaveza, uspostavljanja propisa i zakona.

Dosada smo zaključili da apsolutno Božije gospodarenje znači da su sva stvorenja u svim svojim egzistencijalnim aspektima vezana za Svevišnjeg Boga, a njihove međusobne ovisnosti na kraju završavaju na njihovoj sveukupnoj ovisnosti o Stvoritelju, i On je Taj Koji nekim svojim stvorenjima upravlja i održava ih posredstvom drugih stvorenja, te onima koji imaju potrebu za opskrbom daje je kroz opskrbu koju stvara. Razumna bića upućuje posredstvom unutarnjih instrumenata (razum i ostale perciptivne moći) te vanjskih činilaca (poput poslanika i nebeskih knjiga), a za obveznike propisuje pravila, zakone, obaveze i dužnosti.

Gospodarenje je poput stvaranja, također odnosni pojam, s tom razlikom da u njegovim različitim slučajevima, uzimaju se u obzir i posebni odnosi među stvorenjima, kako je naglašeno u vezi sa opskrbljivanjem.

Pažljivim posmatranjem pojmova stvaralaštvo i gospodarenje te uzimanjem u obzir činjenice da su to relacijski pojmovi, ispostavlja se da oni među sobom imaju isprepletenu nužnu povezanost, i nemoguće je da Gospodar kreacije bude neko drugi mimo njegovog stvoritelja, odnosno, isti Onaj koji stvara stvorenja sa njihovim posebnim odlikama i međusobnim ovisnostima i održava ih i rukovodi njima. Ustvari, pojam gospodarenje i upravljanje razumjeva se iz načina stvorenosti stvorenja i njihove međusobne povezanosti.

Uluhijjet – dostojnost obožavanja

O pojmovima ilāh i uluhijjet vođene su brojne rasprave među ekspertima, i one su ispisane u knjigama komentara Kur'ana. Značenje koje po našem mišljenju ima prednost jeste to da ilah podrazumjeva dostojnost da nešto bude obožavano i da mu se pokorava, kao što riječ kitab (u arapskom jeziku) ima značenje onoga što se može pisati i onoga što zaslužuje da bude napisano.

U skladu s ovim značenjem uluhijjet – dostojnost obožavanja – je svojstvo za čije apstrahiranje moramo uzeti u obzir ibadet i pokoravanje robova kao drugu stranu odnosa. Ma koliko zalutali odabirali sebi pogrešne predmete obožavanja, Onaj koji zaslužuje obožavanje i pokoravanje jeste upravo Onaj koji je njihov Stvoritelj i Gospodar. Ovo je donja granica uvjerenja koje svaki pojedinac treba imati u vezi sa Bogom; pored toga što Boga smatra nužnim bićem, stvoriteljem, upraviteljem i Onim koji ima apsolutnu vlast nad Svijetom, mora Ga znati i jedino dostojnim obožavanja i pokoravanja, i zbog toga je ovo značenje sadržano u islamskoj formuli lā ilāhe illallāh, to jest, nema božanstva osim Allaha.

Izvor – Amuzeše akaid, Muhamed Teki Misbah Jazdi

[1] Pogledati: Bekare, 187 i 235; Enfal, 66; El-Feth, 18 i 27; Ali Imran, 140 i 142; Maide, 94; Tevbe 16; Muhammed, 31.

Povezani članci