Vjera je platforma na kojoj se postiže savršenstvo

Ustanovili smo da se neophodnost istraživanja vjere oslanja na čovjekovu prirodnu sklonost za sticanje koristi i izbjegavanje štete.[1] To je sklonost ili nagon koji svaki čovjek u sebi može prepoznati kao dio svoga prisutnog znanja koje nikada ne griješi.

U ovom poglavlju, također, želimo govoriti o istoj stvari ali, s nešto pažljivijim pristupom, i na taj ćemo način stići do zaključka da ukoliko neko ne bude razmišljao o vjeri i ne bude uspio izgraditi ispravan svjetonazor i ideologiju, neće ni stići do ljudskog savršenstva. Ustvari, načelno gledano, on se kao takav ne može ni smatrati istinskim čovjekom. Drugim riječima, uvjet za život dostojnog čovjeka jeste posjedovanje ispravnog svjetonazora i ideologije.

Ovaj dokaz ima tri uvodne premise:

1. Čovjek je biće koje teži ka savršenstvu.
2. Čovjekovo savršenstvo se stiče u okrilju svojevoljnih postupaka koji su rezultat razumnog izbora.
3. Praktični propisi razuma dobivaju svoje oblike na temelju posebnih spekulativnih spoznaja od kojih su najvažnija tri izvorna načela svjetonazora: spoznaja izvora egzistencije (monoteizam), kraj ovosvjetskog života, (proživljenje); zajamčeni put za pronalaženje programa koji donosi sreću, (nubuvet), ili pak: ontologija, antropologija i metodologija puta.

Pokušat ćemo obraditi sve tri navedene premise.

 

Čovjek, traži savršenstvo

Svako ko se usredsrijedi na svoje unutrašnje nagone i psihičke sklonosti uvidjet će da se temelj velikog broja njih oslanja na stremljenje ka savršenstvu. U principu, čovjek je takav da ne voli imati neki nedostatak. Zbog toga se trudi da svaku manjkavost, nezrelost i nedostatak, koliko može udalji od sebe da bi stigao do željenog savršenstva. Svakako, prije nego li ih se riješi, krije ih od drugih.

Ukoliko ova sklonost bude tekla koritom fitreta, tj. iskonske prirode, bit će povodom za svaku vrstu materijalnog i duhovnog napretka. Međutim, ukoliko pod dejstvom različitih činilaca i uvjeta bude usmjerena pogrešnom stazom i skrene s osnovne putanje, bit će povodom nastajanja najrazličitijih negativnih osobina poput osjećaja lažne veličine, prijetvornosti, želje za pohvalama…

U svakom slučaju, sklonost prema savršenstvu predstavlja izuzetno snažan prirodni činilac urođen čovjekovom biću, pohranjenom u dubinama duše, čijih je pokazatelja i grana čovjek uglavnom svjestan. Ipak, uz malo pažnje postaje jasno da je korijen svih njih isti, a to je stremljenje ka savršenstvu.

 

Čovjekovo savršenstvo zavisi od slijeđenja razuma

Usavršavanje vegetativnih pojava u Objektivnom svijetu ovisi o osigravanju potrebnih prisilnih uvjeta vanjskog karaktera. Nijedno drvo ne raste slobodnom voljom, niti daje plodove vlastitim izborom, zbog toga što nema ni svijest ni volju.

U usavršavajućem putu životinja do određene mjere može se primjetiti prisustvo volje i izbora. Svakako, riječ je o volji koja se temelji na slijepom životinjskom instinktu s ograničenim dometom u okvirima prirodnih potreba, te u okrilju ograničene svijesti koja se tiče čula svake životinje.

Međutim, čovjek, uz odlike vegetativnog i animalnog u sebi, posjeduje i dvije duhovne odlike. S jedne strane, sklonosti fitreta/iskonske prirode se ne ograničavaju samo na okvir prirodnih potreba. S druge strane, posjeduje inteligenciju, pomoću koje se krug spoznatog može kretati u beskonačno. Na temelju ovih odlika domet njegove volje nadmašuje granice prirodnog svijeta, krećući se u smjeru beskonačnosti.

Upravo kao što se savršenstva kojim se odlikuje vegetativni svijet stiču posredstvom njihovih posebnih mogućnosti, animalna savršenstva nastaju pod okriljem volje izrasle na instinktima i čulnim opažanjima, a savršenstva svojstvena čovjeku, koja predstavljaju duhovna savršenstva nastaju pod okriljem svjesne volje rukovođene inteligencijom, koja prepoznaje nekoliko različitih stepena željenog, i koja u slučajevima nedoumica prednost daje boljem.

U skladu s navedenim, ponašanje će biti čovječno onda kada djela budu izvršena pod okriljem volje koja izrasta iz posebnih ljudskih sklonosti rukovođenih razumom. Djela koja bivaju izvršena isključivo na temelju animalnih nagona, bit će životinjska, kao što će puke mehaničke kretnje biti samo fizičkog tipa.[2]

 

Praktična pravila razuma imaju potrebu za spekulativnim polazištima

Djela i postupci koja su rezultat čovjekovog slobodnog izbora predstavljaju sredstvo za stizanje do željenog rezultata. Njihova vrijednost (djela i postupaka) zavisi od nivoa poželjnosti cilja koji se posredstvom njih želi postići, kao i uticaja koja vrše na dušu. S obzirom na ovo, ukoliko ponašanje bude uzrokovalo gubljenje nekog duhovnog savršenstva kao takvo će imati negativnu vrijednost.

Dakle, razum može suditi o djelima koja su rezultat slobodnog izbora i određivati im vrijednost tek kada bude stekao uvid u ljudska savršenstva i njihove razine, te bude znao kakvo je čovjek biće i do kojih se granica prostiru zrake njegovog životnog okvira, te do kojeg stepena savršenstva može stići. Drugim riječima, kada bude znao dimenzije svoga bića i cilj zbog kojeg je stvoren.

U skladu s rečenim, formiranje ispravne ideologije – dakle, onog sistema vrijednosti koji dominira nad postupcima koji se temelje na slobodnom izboru, zavisi od posjedovanja ispravnog svjetonazora i rješavanja pitanja u vezi s njim. Sve dok ta pitanja ne budu riješena, ne mogu se donositi konačni sudovi u vezi sa vrijednošću ponašanja. Isto kao što prije nego bude jasan i određen cilj, neće biti moguće odrediti ni smjer kretanja koji bi trebao završiti na tom cilju. Dakle, spekulativne spoznaje, koje grade osnovna pitanja svjetonazora, predstavljaju temelj sistema vrijednosti i praktičnih pravila razuma.

Zaključak

S obzirom na uvodne premise možemo na sljedeći način dokazati neophodnost traganja i ispitivanja religije i napora u postizanju ispravnog svjetonazora i ideologije:

Čovjekov fitret uvijek stremi ka potpunosti, i želi stići do stvarnog savršenstva tako što će činiti djela potrebna da bi ga ostvario. Međutim, da bi znao koja su to djela koja će ga dovesti do željenog cilja, mora na prvom mjestu prepoznati svoje konačno savršenstvo. Spoznaja toga zavisi od obaviještenosti o zbilji svoga bića, njegovom početku i kraju.

Zatim mora napraviti razliku između pozitivne i negativne veze njegovih različitih djela s jedne i različitih stepena vlastitog savršenstva s druge strane. Takvo što potrebno je da bi mogao krenuti ispravnim putem ljudskog usavršavanja. Do trenutka dok ne stekne sliku spekulativnih spoznaja (načela svjetonazora) ne može prihvatiti ispravan sistem ponašanja (ideologiju).

Dakle, neophodno je zalaganje s ciljem spoznaje istinite vjere koja podrazumijeva ispravan svjetonazor i ideologiju, bez toga, nemoguće je postići ljudsko savršenstvo. Isto tako, ponašanja koja nisu inicirana pobudama ovakvih vrijednosti i pogleda neće biti ljudska ponašanja.

Ljudi koji se ne kreću u smjeru upoznavanja istinite vjere, ili pak nakon što spoznaju istinitu vjeru, iz različitih pobuda je poreknu, naprimjer iz inata, i odazovu se pozivima životinjskih želja predajući se zadovoljenju prolaznih materijalnih naslada i užitaka, nisu ništa više do životinje, upravo kako to Kur'an precizira: naslađuju se i hrane se kao što se hrane životinje. (Muhammed, 12)

يَتَمَتَّعُونَ وَيَأْكُلُونَ كَمَا تَأْكُلُ الْأَنْعَامُ

A zbog toga što uništavaju svoje ljudske prirodne sposobnosti i moći stići će do bolne kazne: pusti ih, neka jedu i neka se naslađuju i neka ih nade zavaraju, a ubrzo će oni znati. (Hidžr, 3)

ذَرْهُمْ يَأْكُلُوا وَيَتَمَتَّعُوا وَيُلْهِهِمُ الْأَمَلُ ۖ فَسَوْفَ يَعْلَمُونَ

Izvor – Amuzeše akaid, Muhamet Teki Misbah Jazdi

[1] Spomenuti dokaz izrečen stručnim jezikom glasio bi: Ukoliko je u skladu sa čovjekovom iskonskom prirodom stizanje do koristi i izbjegavanje štete poželjno, neophodno je istraživati vjeru koja tvrdi da ukazuje na ispravan put, koji čovjeka odvodi do koristi koje su beskonačne kao i do beskrajne sigurnosti od šteta. Usljed toga što je stizanje do koristi i izbjegavanje štete poželjno u skladu sa čovjekovom iskonskom prirodom, to znači da je neophodno istraživati takvu vjeru.

Ovaj argument, izrečen je u formi rastavljene dedukcije i oslonja se na posebnoj logičnoj analizi praktičnih pravila razuma, kojise vraćaju na deduktivnu nužnost uzroka (voljno djelo) zarad stizanja do posljedice (poželjan rezultat), kako je to već na svom mjestu objašnjeno. Argument o kojem se govori u ovom poglavlju može se također predstaviti u ovom obliku: Ukoliko je stizanje do savršenstva poželjno u skladu sa iskonskom prirodom, u tom je slučaju neophodno upoznati načela svjetonazora koji su potrebni uvjet za usavršavanje duše. S obzirom da je stizanje do savršenstva poželjno u skladu sa čovjekovom iskonskom prirodom, dakle neophodno je spoznati spomenuta načela.

 

[2] Neophodno je podrobno spoznati činjenicu, da kada se kaže da čovjekova duša sadrži svoje niže stepene, poput vegetativne i animalne duše, ne misli se da svaki čovjek posjeduje u sebi tri nezavisne duše, već da zbog usavršavajućeg pokreta koji se događa u Svijetu svako biće koje se nađe na višem stepenu ili razini, u sebi sadrži i niži stepen. Drugim riječima, čovjek raste, hrani se i razmnožava se, i ove tri moći postoje i među biljkama, i među životinjama. S druge strane, osjećamo da imamo sposobnost voljnog kretanja što također imaju i životinje. Pored toga, imamo moć percipiranja i zaključivanja, što su isključivo ljudske moći. U načelu, sve dok neko biće ne bude posjedovalo sva postojeća niža savršenstva i moći, nema mogućnosti da postigne uzvišenija savršenstva. Dok životinja ne bude imala sve vegetativne moći u sebi, ne može preći preko linije razdvajanja i domoći se savršenijih stepena. Dakle, čovjekova duša, pored savršenstva inteligentne ljudske, posjeduje moći vegetativn i animalne duše. Svakako, ovu temu podrobnije obrađenu treba potražiti u knjigama Ibn Sine, kao i drugih autora koji su joj u svojim djelima posvetili prostor.