Scroll to top
Podijeli

Kur’an o razlozima pogrešnog razmišljanja


Autor teksta: Murteza Mutahari
Izvor: Čovjek i vjerovanje Monoteistički svjetonazor

8. Decembra 2019.

Kur’an o razlozima pogrešnog razmišljanja

Časni Kur’an, koji poziva na promišljanje i izvlačenje pouka iz tog promišljanja, koji promišljanje smatra ibadetom i načela vjerovanja ne smatra ispravnim, osim ako su praćena logičnim promišljanjem, obratio je pažnju na jednu temeljnu stvar, a to je pitanje odakle potiču misaone greške čovjeka i gdje je glavni korijen pogreški i zabluda. Šta čovjek treba raditi ako želi pravilno razmišljati, tako da ne zapadne u greške i zastranjenje?

U časnom Kur’anu naveden je niz činilaca koji izazivaju greške i zalutalost, a koje ćemo navesti u nastavku.

 

Oslanjanje na pretpostavku umjesto na znanje i čvrsto uvjerenje

Časni Kur’an kaže:

وَإِن تُطِعْ أَكْثَرَ مَن فِي الْأَرْضِ يُضِلُّوكَ عَن سَبِيلِ اللَّـهِ ۚ إِن يَتَّبِعُونَ إِلَّا الظَّنَّ

Ako bi se ti pokoravao većini na Zemlji, s Puta Allahova tebe bi zaveli. Oni samo sumnje slijede.[1]

Časni Kur’an u mnogim ajetima oštro se suprotstavlja slijeđenju pretpostavki i kaže da sve dok se ne stekne znanje i čvrsto uvjerenje o nekoj stvari, ne treba se povoditi za njom.

وَلَا تَقْفُ مَا لَيْسَ لَكَ بِهِ عِلْمٌ

I ne povodi se za onim o čemu nemaš znanja.[2]

Danas je sa filozofskog stanovišta postalo nesumnjivo da je jedan od glavnih uzroka grešaka upravo ovaj. Descartes je hiljadu godina poslije Kur’ana ovo stavio za svoje prvo logičko načelo i rekao:

“Ništa neću smatrati istinom, osim da mi bude jasno, a po pitanju svojih potvrđivanja, ustezat ću se od ishitrenosti, predrasuda i sklonosti, a prihvatit ću samo ono što bude toliko jasno i određeno da u njemu ne ostane nikakva vrsta sumnje i nejasnosti.”

 

Želje i prohtjevi duše

Ako želi ispravno suditi, čovjek treba dobro čuvati svoju nepristranost u vezi sa onim o čemu razmišlja; znači, treba se truditi da želi istinu, a sebe potčiniti dokazima i argumentima, baš onako kao što sudija kada razmatra i čita dosje, mora biti nepristran prema obje strane u sukobu. Ako bude imao ličnu naklonost prema jednoj strani, sudiji će nesvjesno pažnju privući dokazi koji idu u prilog toj strani, dok će mu dokazi koji idu u prilog drugoj strani, a protiv prve, sami po sebi izmaći iz vida i upravo će to uzrokovati grešku.

Ako u svojim promišljanjima čovjek ne sačuva nepristranost prema poricanju ili potvrđivanju nečega i želja njegove duše bude na jednoj strani, htio on ili ne, i ne shvativši da se to dešava, njegova misao će se nageti prema želji njegove duše. Zbog toga Kur’an i prohtjeve duše, jednako kao i oslanjanje na pretpostavke, ubraja među uzroke pogreški. U suri Nedžm Uzvišeni kaže:

إِن يَتَّبِعُونَ إِلَّا الظَّنَّ وَمَا تَهْوَى الْأَنفُسُ

Oni samo pretpostavke slijede i ono za čim duše žude.[3]

Ishitrenost

Svaki sud i iznošenje mišljenja traži određen broj dokaza, i dok se ne sakupi dovoljno dokaza za jedno pitanje, svaka vrsta iznošenja mišljenja je ishitrenost i uzrokuje grešku misli. Časni Kur’an više puta ukazuje na neznatnost čovjekovog naučnog bogatstva i njegovu nedostatnost za velike odluke, a pokazivanje čvrstine u donošenju odluka smatra dalekim od predostrožnosti. Naprimjer, kaže:

وَمَا أُوتِيتُم مِّنَ الْعِلْمِ إِلَّا قَلِيلًا

A vama je dato samo malo znanja.[4]

Imam Sadik, a.s., kaže:

“Uzvišeni Gospodar je Svoje robove u dva ajeta posebno upozorio i skrenuo im pažnju. U jednom ih upozorava da ne potvrđuju dok ne budu imali znanje o nečemu (ishitrenost u potvrđivanju), a u drugom da ne odbijaju i ne poriču dok ne budu imali znanje i dok ne dođu do razine znanja i čvrstog uvjerenja (ishitrenost u poricanju). Allah, dž.š., u jednom ajetu kaže:

أَلَمْ يُؤْخَذْ عَلَيْهِم مِّيثَاقُ الْكِتَابِ أَن لَّا يَقُولُوا عَلَى اللَّـهِ إِلَّا الْحَقَّ

Zar od njih zavjet Knjige uzet nije, da će o Allahu samo Istinu zboriti.[5]

U drugom ajetu kaže:

بَلْ كَذَّبُوا بِمَا لَمْ يُحِيطُوا بِعِلْمِهِ

Dakako, oni samo poriču ono što znanjem obuhvatiti ne mogu.[6]

 

Sklonost tradiciji i osvrtanju na prošlost

 Kada vidi da su jednu posebnu misao i uvjerenje prihvatala prethodna pokoljenja, čovjek ih po svojoj prirodi prihvata same po sebi, ne dajući priliku svom mišljenju. Kur’an napominje da ne prihvatamo stvari koje su prihvatali i u koje su vjerovali preci, sve dok ih ne odvagamo razumom. Poziva nas da imamo ideološku nezavisnost kada je u pitanju vjerovanje predaka. U suri Bekare u 170. ajetu se kaže:

وَإِذَا قِيلَ لَهُمُ اتَّبِعُوا مَا أَنزَلَ اللَّـهُ قَالُوا بَلْ نَتَّبِعُ مَا أَلْفَيْنَا عَلَيْهِ آبَاءَنَا ۗ أَوَلَوْ كَانَ آبَاؤُهُمْ لَا يَعْقِلُونَ شَيْئًا وَلَا يَهْتَدُونَ

A kad im se kaže: “Slijedite ono što Allah objavljuje!” – oni odgovaraju: “Ne! Mi slijedimo ono što smo naviknuli od predaka naših!” Zar doista i onda kad njihovi preci nisu ni o čemu razbora imali i kad nisu bili na Pravoj Stazi?[7]

 

Naklonost prema određenim ličnostima

 Sljedeća okolnost koja uzrokuje greške u razmišljanju jeste naklonost prema nekim ličnostima. Velike historijske ili savremene ličnosti, uzimajući u obzir veličinu koju imaju u dušama, utiču na misli, promišljanja, odluke i volju drugih ljudi te, ustvari, potčinjavaju i njihovu misao i njihovu volju. Ljudi razmišljaju isto kao što oni razmišljaju i odlučuju kao što oni odlučuju. Drugi u odnosu na njih gube nezavisnost misli i volje. Časni Kur’an nas poziva na misaonu nezavisnost, a slijepo slijeđenje velikana i ličnosti smatra razlogom vječne nesreće. Zato i prenosi kako će ljudi koji su na ovaj način zastranili na Sudnjem danu reći:

وَقَالُوا رَبَّنَا إِنَّا أَطَعْنَا سَادَتَنَا وَكُبَرَاءَنَا فَأَضَلُّونَا السَّبِيلَا

I reći će: “Gospodaru naš! Mi smo se pokoravali našoj gospodi i velikašima našim, pa su nas oni s Puta Pravog skrenuli.”[8]

 


[1] El-En‘am, 116.

[2] El-Isra, 36.

[3] En-Nedžm, 23.

[4] El-Isra, 85.

[5] El-A‘raf, 169.

[6] Junus, 39; Tefsir El-Mizan (arapski), sv. 8, str 304, ispod 169. ajeta sure A‘raf.

[7] El-Bekare, 170.

[8] El-Ahzab, 67.

Post a Comment