Načelo pravednosti

Kratak historijat načela pravednosti u islamskoj kulturi

Kod šiija je načelo pravednosti jedno od načela vjerovanja. U uvodu knjige Božija pravda rekli smo da se načelo pravednosti u islamskoj kulturi dijeli na Božiju pravdu i ljudsku pravdu.

Božija pravda se dijeli na pravdu po stvaranju i pravdu po zakonodavstvu.

Ljudska pravda se, također, dijeli na pojedinačnu i društvenu pravdu. Pravda za koju se smatra da je svojstvena šiijskom mezhebu i upravo je iz tog razloga i u tom značenju postala dio načela vjerovanja jeste Božija pravda i ova vrsta pravde zauzima mjesto u središtu islamskog svjetonazora.

Božija pravda predstavlja uvjerenje u to da se Bog, kako u poretku stvaranja, tako i u poretku zakonodavstva, ponaša pravedno, u skladu sa istinom i ne čini nepravdu.

Razlog zašto je načelo pravednosti postalo dio načela vjerovanja šiijskog mezheba jeste pojava jedne skupine među muslimanima koja je porekla slobodu i slobodnu volju čovjeka. Oni su o pitanju sudbine i predodređenja Božijeg (kadaa i kadera) izgradili uvjerenje koje je bilo potpuno protivno slobodi čovjeka. Porekli su načelo uzročnosti i posljedičnosti u sveukupnom poretku svijeta i poretku ponašanja čovjeka te su povjerovali da neposredno djeluje Bogom određena sudbina.

Prema tome, vatra ne sagorijeva, već Bog čini da sagorijeva, magneti ni u kom slučaju nemaju uticaj u privlačenju željeza, već Bog izravno željezo privlači prema magnetu. Čovjek ne radi dobra ili loša djela, već ih Bog neposredno obavlja u čovjekovom tijelu!

Upravo se ovdje otvorilo jedno važno pitanje: ako uzročno-posljedični sistem nema zbilju i ako čovjek sam nema stvarnu ulogu u odabiru svojih poslova, šta će se desiti sa individualnom nagradom i kaznom?

Zašto Bog neke ljude nagrađuje i šalje u Džennet, a neke druge kažnjava i šalje u Džehennem, kada je i dobro i loše djelo On sam uradio? Kažnjavanje ljudi onda kada od sebe nisu imali ni najmanje slobode i mogućnosti odabira nepravda je i kosi se sa čvrstim načelom Božije pravednosti.

Sve šiije i skupina iz ehli-sunneta koja se naziva mutezilijama, oslanjajući se na čvrste racionalne i usmeno prenesene dokaze, porekli su pitanje prisiljenosti čovjeka i stav da sudbina i Božije predodređenje djeluju neposredno u svijetu te smatraju ovo protivnim Božijoj pravdi.

Stoga su postali poznati kao adlije.

Odavde postaje jasno da načelo pravednosti, iako je Božije načelo, tj. povezano je s jednim od Božijih svojstava, ipak predstavlja i jedno ljudsko načelo, jer je povezano sa čovjekovom slobodom i mogućnošću odabira. Dakle, vjerovanje u načelo pravednosti među šiijama i mutezilijama znači vjerovanje u načelo slobode čovjeka, odgovornosti čovjeka i izgrađujuće moći čovjeka.

Pitanje koje najčešće zaokuplja misli u vezi sa Božijom pravdom – a naročito u našem vremenu – tiče se nekih društvenih nejednakosti.

Kažu: Kako to da su neke osobe ružne, a neke lijepe, neke zdrave, a neke druge bolesne, neke su u blagostanju i situirane, a neke su u oskudici i potrebi?

Zar ove nejednakosti nisu protivne načelu Božije pravde? Zar nije nužnost Božije pravde da sve osobe u pogledu bogatstva, života, potomaka, društvenog položaja i omiljenosti budu jednake i da ne bude nikakvih razlika i različitosti?

Da li iko osim predodređenja i sudbine Božije može biti odgovoran za ove nejednakosti?

Korijeni ovog pitanja i ove nejasnoće leže u dvije stvari.

Jedna je odsustvo pažnje prema načinu provedbe predodređenja i sudbine Božije. Pitalac je umislio da sudbina i predodređenje djeluju izravno.[1] Naprimjer, bogatstva se izravno – bez posredništva ikakvog uzroka i činioca iz riznica skrivenog – natovare i dijele po kućama ljudi, a isto tako i zdravlje, ljepota, moć, položaj, omiljenost, potomstvo i drugi darovi.

Nije poklonjena pažnja tome da se nijedan oblik opskrbe – bilo materijalne ili duhovne – ne dijeli izravno iz riznica skrivenog, već je Božija odredba uspostavila jedan sistem i postala izvorom niza sunneta i zakona. Ko god i što god želi, treba tražiti putem upravo tog uređenja i upravo kroz te sunnete i zakone.

Drugi razlog ove greške je odsustvo pažnje prema položaju čovjeka kao jednog odgovornog bića, bića koje se zalaže da unaprijedi svoj život, kao i prema borbi sa prirodnim uzrocima, s jedne, i lošim društvenim uzrocima, lošim ponašanjima i nepravdama ljudi, s druge strane.

Ako u društvima postoje određene nejednakosti, ako su neki imućni i imaju na raspolaganju obilje blagodati, a drugi siromašni i bore se sa morem iskušenja, nije Božija odredba odgovorna za to, već je za te nejednakosti odgovoran čovjek koji je slobodan, odgovoran i ima mogućnost odabira.

[1] Obratiti se knjizi Čovjek i sudbina, djelu istog autora, u kojoj su pitanja vezana za sudbinu i predodređenje objašnjena na sveobuhvatan način.