Način Božijeg stvaranja

Načelo sveobuhvatnosti

Sljedeća čovjekova greška, koja se javlja usljed poređenja Boga sa njim samim, jeste u tome da čovjek odluči u određeno vrijeme, na određenom mjestu, i naravno pod određenim okolnostima koje vladaju, učiniti nešto, naprimjer sagraditi kuću – i gradi je. Uveže nešto cigle, kreča, cementa i željeza sa nizom vještačkih jedinjenja, koji međusobno ne posjeduju suštinsku povezanost, i proizvod toga je određena građevina koja se zove stambeni objekat.

A kakav je način Božijeg djelovanja? Da li je Božije djelovanje ovakvo?

Da li je precizno Božije stvaranje isto kao i vještačko i posudbeno[1] uspostavljanje veze između nekoliko stranih stvari?

Uspostavljanje ovakvih vještačkih i “posudbenih” veza nešto je što je svojstveno stvorenjima kao što je čovjek, koji je dio ovog poretka i u određenim okvirima koristi se postojećim i stvorenim moćima, snagama i svojstvima stvari. To je djelo stvorenja čija je uzročnost i stvaranje na razini stvaranja kretanja, a ne na razini uzročnosti davanja postojanja, tj. na takvoj razini da u jednoj postojećoj stvari uzrokuje pokret, i to prisilni, a ne prirodni. Međutim, Bog je Onaj Koji djeluje na način da dovodi u postojanje. On je Darovatelj postojanja stvarima sa svim njihovim moćima, snagama, svojstvima i osobenostima.

Naprimjer, čovjek se koristi postojećom vatrom i postojećom strujom te redoslijed ovog svog neznatnog posla postavlja tako da se u određenom trenutku i u određenom slučaju, kada je to korisno za njega, njima koristi, a da se u drugom trenutku i u drugim okolnostima, kada je to štetno za njega, ne koristi. Međutim, Bog je Stvoritelj i Onaj Koji dovodi u postojanje struju i vatru sa svim njihovim svojstvima. Nužnost postojanja struje i vatre u tome je da zagrijava, ili da pokrene neko kretanje ili da izgara. Bog nije stvorio struju ili vatru za određenu osobu ili određeni slučaj: da naprimjer zagrijava kolibu siromaha, ali da ne zapali njegovu odjeću ako dođe u doticaj s vatrom. Bog je stvorio vatru čije je svojstvo izgaranje. Prema tome, vatru u poretku svijeta treba posmatrati u njenoj cjelovitosti, kao pojavu čije je postojanje potrebno, korisno i u skladu sa mudrošću, a ne treba je posmatrati djelimično, u smislu da li je u nekom slučaju za jedan pojedinačni ili lični cilj korisna, dobra i mudra.

Drugim riječima, pored toga što u božanskoj mudrosti za krajnji cilj treba uzeti cilj djela, a ne cilj onoga ko djeluje te mudrost Božiju posmatrati u značenju stvaranja najboljeg poretka za dovođenje bića do njihovog krajnjeg cilja, a ne u značenju osiguravanja najboljih sredstava za kretanje iz manjkavosti do savršenstva i iz potencijala do aktualnog stanja, i za stizanje do ciljeva savršenstva – moramo znati da je krajnji cilj Božijih djela sveopći, a ne pojedinačni krajnji cilj. Krajnji cilj stvaranja vatre je sagorijevanje na općenit način, a ne djelimično sagorijevanje koje je ponekad jednoj osobi korisno, ili neko drugo djelimično sagorijevanje koje će ponekad nekoj drugoj osobi nanijeti štetu.

1. Da bi jedna zbilja došla u postojanje, nisu dovoljni samo izlijevanje milosti i potpunost uzroka u uzročnosti, već je uvjet i sposobnost i kapacitet primaoca. Nepostojanje sposobnosti i kapaciteta primaoca u mnogim slučajevima je izvor lišenosti bića nekih dobara i savršenstava. Upravo je to tajna nastanka nekih nedostataka kakvi su neznanje i nemoć, sa stajališta sveukupnog poretka i iz aspekta povezanosti sa Nužno postojećim.
2. Jednako kao što je Uzvišeni Gospodar Nužno Postojeći po Svojoj Biti, Nužno je Postojeći u svakom pogledu, te je stoga nemoguće da neko biće stekne sposobnost, a da mu od Njega ne bude darovano postojanje te da se On ustegne od davanja.
3. Zlo i loše stvari ili su same iz kategorije nepostojanja kao što su neznanje, nemoć, slabost, siromaštvo, ili su iz kategorije postojanja, ali se njihovo zlo ogleda kroz okolnost da su izvor nepostojanjima, kao što su zemljotresi, mikrobi, poplave, padavine i njima slične pojave. Što se pak tiče postojanja koja su izvor nepostojanja, njihovo zlo se ogleda kroz njihovo relativno postojanje u odnosu na druge, a ne kroz njihovo postojanje samo po sebi. Znači, svaka stvar koja je zlo, nije zlo za sebe. Zlo je za nešto drugo. Zbiljsko postojanje svake stvari je njegovo postojanje samo po sebi. Njegovo relativno postojanje je jedna konvencionalna i apstrahirana stvar i neodvojiva nužnost njegovog zbiljskog postojanja.
4. Dobro i zlo ne čine dva međusobno odvojena i nezavisna reda, već je zlo nužna popratna pojava i neodvojivo svojstvo dobra. Korijen zla, koji je sam iz kategorije nepostojanja, nepostojanje je sposobnosti primalaca, i čim se ostvari sposobnost primaoca, darivanje egzistencije od strane Biti Nužno Postojećeg je neizbježno i bez odstupanja. Međutim, korijen zala koja nisu iz kategorije nepostojanja jeste njihova neodvojivost od dobra.
5. Nijedno zlo nije samo zlo. Nepostojanja su uvod postojanjima, dobrima i savršenstvima. Zla su uvod i stepenica za usavršavanje. Zbog toga se kaže da je u svakom zlu skriveno dobro i da se u svakom nepostojanju krije postojanje.
6. Zakon i sunnet – Postojeći svijet, budući da teče po uzročno-posljedičnom uređenju koje je, kao što je rečeno, sveobuhvatno, teče na osnovu zakona i sunneta. Časni Kur'an jasno potvrđuje ovo pitanje.
7. Svijet je, jednako kao što uživa sveobuhvatno i neprekršivo uređenje, u svojoj biti nedjeljiva cjelina. Znači, cjelokupno stvaranje sačinjava jednu cjelinu sličnu tijelu. Prema tome, ne samo da su zla i nepostojanja neodvojiva od dobara i postojanja, već je i skup dijelova svijeta, budući da su jedna cjelina i jedno “očitovanje” međusobno neodvojiv.

Na osnovu navedenih načela, mogućnost postojanja ima nepromjenjivo, sveobuhvatno i tačno utvrđeno uređenje. Stoga, poslovi u svijetu su uređeni tako da postoje po tačno utvrđenom poretku ili da uopće ne postoje. Apsolutno je nemoguće da postoje, a da nemaju uređenje, ili da im uređenje bude u drugom obliku, naprimjer uzroci umjesto posljedica i posljedice umjesto uzroka. Prema tome, sa gledišta dalekosežne mudrosti svijet postoji sa tačno utvrđenim uređenjem ili ništa ne postoji. Jasno je da mudrost iziskuje ono što je bolje, tj. postojanje, a ne nepostojanje.

Također, ono što ima mogućnost postojanja jeste postojanje stvari sa svim njihovim nužnostima i neodvojivim svojstvima. Ali, da se dobro i postojanje odvoje od zla i nepostojanja čista je uobrazilja i neostvariva maštarija. Dakle, i sa ovog stanovišta iz aspekta dalekosežne mudrosti razmatra se postojanje i nepostojanje dobra i zla zajedno, a ne postojanje dobra i nepostojanje zla. Također, ono što ima mogućnost postojanja jeste cjelokupan svijet u obliku jedne uvezane cjeline, a ne postojanje jednog dijela, a nepostojanje nekog drugog. Dakle, sa stanovišta dalekosežne mudrosti može se raspravljati o postojanju ili nepostojanju cjeline, a ne postojanju jednog dijela i nepostojanju drugog.

Ako se gore navedena načela dobro shvate, to je dovoljno da sve prigovore i zamjerke o dalekosežnoj mudrosti i savršenoj Božijoj pravdi učine uzaludnim. Još jednom pozivam poštovane čitaoce da se obrate knjizi Božija pravda.

[1] Stvaranje pri kojem stvari nešto nemaju po biti, već to posuđuju od drugih.