Zagovaranje – Šefa'at

Zagovaranje – Šefa'at

Jedna od privilegija koju Uzvišeni Bog daje isključivo vjernicima jeste sljedeće: Ukoliko čovjek vjernik sačuva vjerovanje do smrti i ne bude činio grijehe koji dovode do uskraćivanja Božije pomoći i toga da zasluži zao kraj pa da naposljetku to rezultira sumnjom ili poricanjem, ili, jednostavno rečeno, ukoliko Ovaj svijet napusti sa imanom, tj. kao vjernik, neće biti kažnjen vječnom patnjom. Mali grijesi bit će mu oprošteni zbog toga što se čuvao velikih, a veliki grijesi bit će mu oprošteni zahvaljujući potpunoj i uslišanoj tevbi. Ako ne bude uspio obaviti takvu tevbu i pokajanje, trpljenje ovosvjetskih nedaća i nesreća olakšat će mu teret grijeha, a zagrobne teškoće i početne postaje Sudnjega dana odstranit će od njega nečistoće. Ako ni tada ne budu odstranjene nečistoće grijeha, on će putem zagovaranja (šefaata) – koje predstavlja isijavanje najveće i najobuhvatnije Božije milosti kroz evlije Božije, posebno kroz Poslanika islama i njegov plemeniti Ehli-bejt – biti spašen od džehennemske patnje.[1] Na osnovu brojnih predaja, kur’anski termin mekām mahmud,[2] koji je obećan Poslaniku, jeste upravo položaj šefaata. Isto tako, časni ajet: A Gospodar tvoj će tebi sigurno dati, pa ćeš zadovoljan biti![3] (وَلَسَوْفَ يُعْطِيكَ رَبُّكَ فَتَرْضَىٰ) ukazuje na Božiji oprost, koji će se spustiti putem zagovaranja Božijeg poslanika, a odnosit će se na one ljude koji taj zagovor budu zavrijedili. Zahvaljujući svemu tome, šefaat je posljednji tračak nade za vjernike grješnike, ali u isto vrijeme oni ne smiju biti sigurni od “nauma Božijeg” (mekr ilāhi) i uvijek moraju imati bojazan da slučajno ne počine neko djelo koje bi bilo povod nesretnog završetka i oduzimanja vjerovanja u trenutku kada budu umirali, te da im u srcima ne bude vezanosti za ovosvjetske pojave do te mjere da – ne dao Bog – s Ovog svijeta ne odu s mržnjom prema Bogu jer Ga smatraju krivim što ih putem smrti rastavlja od voljenih stvari.

Značenje šefaata

Šefā‘at je izvedenica iz korijena šef‘ (شفع) u značenju para, dvojca, a u svakodnevnom govoru koristi se u značenju da ugledna i poštovana ličnost od nekog velikana zatraži da oprosti kaznu nekom prestupniku ili da poveća nagradu nekom službeniku. Vjerovatno je razlog korištenja ove riječi u ovakvim slučajevima to da prestupnik sam po sebi ne zavrjeđuje oprost ili da neki službenik sam po sebi ne zavrjeđuje povišicu plaće ili nagrade, ali kada se doda ili udvoji zahtjevom zagovarača, tada se javlja mogućnost da se zavrijedi traženo. U uobičajenim prilikama razlog zbog kojeg se prihvata zagovaranje zagovornika jeste bojazan onoga kod kojeg se zagovara da bi – ukoliko odbije zahtjev – zagovornik mogao da se naljuti i uvrijedi i da to dovede do gubitka užitka druženja ili služenja, ili pak da mu zagovornik nanese neku štetu. Mnogobošci, koji su svojim božanstvima izmislili različit spektar ljudskih osobina poput potrebe za ženom, savjetnikom, pomoćnikom, saradnikom ili strahom od sudruga, da bi privukli pažnju velikog boga ili da bi se sačuvali njegove srdžbe, posezali su za malim božanstvima, obožavajući meleke, džine, padajući na zemlju pred kipovima i statuama, govoreći:

Ovo su naši zagovornici kod Allaha.[4] (هَـٰؤُلَاءِ شُفَعَاؤُنَا عِندَ اللَّـهِ) ili: Mi im se klanjamo samo zato da bi nas što više Allahu približili.[5]  (مَا نَعْبُدُهُمْ إِلَّا لِيُقَرِّبُونَا إِلَى اللَّـهِ زُلْفَىٰ)

Odbijajući ovakve neprosvijećene pretpostavke, Kur’an kaže: Osim Allaha ni zaštitnika ni zagovornika neće imati.[6]  (لَيْسَ لَهَا مِن دُونِ اللَّـهِ وَلِيٌّ وَلَا شَفِيعٌ )

Trebamo znati da nijekanje ovakvih zagovornika i ovakve vrste zagovaranja ne znači potpuno opovrgavanje šefaata. U časnom Kur’anu postoje ajeti koji potvrđuju šefaat dozvolom Božijom, u kojima se objašnjavaju uvjeti zagovornika, kao i uvjeti onih za koje će se zagovarati. Allahovo prihvatanje zagovaranja onih kojima to bude dozvoljeno te njihovog posredovanja ne dešava se usljed straha ili potrebe za njima, već je to put koji Allah otvara pred onima koji imaju i najmanju zaslužnost da dobiju vječnu milost Božiju, a za to su određeni uvjeti i pravila. Ustvari, razlika između vjerovanja u ispravni šefaat i mnogobožački šefaat jeste u vjerovanju u starateljstvo i upravljanje s dozvolom Božijom i u neovisno i samostalno starateljstvo i upravljanje, što je već objašnjeno kada smo govorili o spoznaji Boga.7 Termin šefaat nekada se koristi u širem značenju i obuhvata pojavu svakog dobrog uticaja u čovjeku posredstvom nekog drugog, kao što zagovaraju otac i majka za svoju djecu ili obratno, ili učitelji i odgajatelji za svoje učenike, ili čak mujezin za one ljude koje svojim glasom podsjeća na namaz učeći ezan i koji zbog toga odlaze u džamiju. Ustvari, upravo onaj trag dobra koji su imali na Ovom svijetu, na Sudnjem danu će se ispoljiti i pojaviti kao šefaat i uzimanje za ruku. Sljedeća stvar, traženje oprosta (istigfar) za grješnike još na Ovom svijetu, jeste jedna vrsta šefaata, pa čak i učenje dove za druge i traženje od Boga da im ispuni potrebe je ustvari jedna vrsta zagovaranja kod Boga, jer svi navedeni primjeri predstavljaju posredovanje kod Uzvišenog Allaha da bi nekom stiglo kakvo dobro ili da bi se od njega odagnalo zlo.

Izvor – Amuzeše akaid, Muhammed Teki Misbah Jazdi

[1] Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Pripremio sam svoje zagovaranje za one ljude iz moga ummeta koji su činili velike grijehe.”

[2] El-Isra’, 79.

[3] Ed-Duha, 5.

[4] Junus, 18; također pogledati: Er-Rum 13; El-En‘am, 94; Ez-Zumer, 44.

[5] Ez-Zumer, 3.

[6] El-En‘am, 70; također pogledati: El-En‘am, 51; Es-Sedžde, 4; Ez-Zumer, 44.