Zašto se SAD nalaze pred strateškim porazom?

Zašto se SAD nalaze pred strateškim porazom?

Unatoč ciljevima rata koji se mijenjaju iz časa u čas, postoji očit i jasan način da se odredi strateški poraz ili pobjeda. Ako SAD ne mognu, bilo izravnim odbijanjem ili s druge strane vojnom silom, ugušiti napade Irana na svoju imovinu ili imovinu svojih saveznika i protektorata – to bi sačinjavalo strateški poraz Sjedinjenih Država. Ukoliko SAD objave završetak svoje misije dok Iranci idalje ispaljuju svoja oružja na naftne monarhije, američke baze, “Izrael” i, ponad svega, ako Hormuz ostane zatvoren, to bi konstituisalo nedvojben strateški poraz SAD-a.

Istim mjerilom, ako Iran mogne nastaviti svoje napade te zadržati Hormuz zatvorenim, pored svih pokušaja SAD-a, sve do trenutka kada SAD ponudi prekid vatre, Iran bi obnovio odvraćanje. To bi konstituiralo ono što je strateška pobjeda Irana. Ne objašnjavamo slijeđenje definicija; pitanje je kako bi to percipirali zaraćeni, treće stranke i bezinteresni analitičari. Spin Zapadnih medija se ne uzima u obzir, to bilo bi preočigledno.

Kao što sam pokazao na twitteru, način funkcionisanja dronskih ratova je prilično zastrašujući. Najvažnija promjenljiva u jednadžbi je brzina kojom SAD mogu degradirati iranska dronska proizvodna postrojenja i, sa druge strane, brzina kojom ih Iranci mogu popraviti i vratiti u funkciju, Presudni faktor je omjer r_{fac} / (d_{fac} + r_{fac}). Ovaj omjer reguliše dinamiku kojom Iran može održati ciljne protunapade diljem Zaljeva i koliko dugo može držati Hormuz zatvorenim.

Čak i po opreznim ali realističnim pretpostavkama u korist SAD-a, zaista je teško vidjeti kako bi SAD mogle degradirati iranske kapacitete u potrebnoj brzini.

Pretpostavljajući skoro nemogući scenarij po kojem Iran ne može povratiti ijedno proizvodno postrojenje te da SAD unazađuje proizvodne sposobnosti stopom 90% mjesečno, Iran će moći držati visok tempo vatre u periodu od sljedeća četiri mjeseca.

Kako riješiti ovaj problem? Ako iranski kapaciteti ne mogu biti degradirani ova četiri mjeseca, cijena toga bi bila neizdržljiva po svjetsku ekonomiju i Sjedinjene Države. Vidjet ćemo globalni inflacijski šok, globalno monetarno stezanje, krizu u hrani jer bi šok za fertilizatore presjekao usjeve na pola, na koncu skoro sigurno globalnu recesiju. Uništit će Trumpov mandat, Republikansku stranku cijelu sljedeću generaciju, i konačno bi priveo kraju zarobljenost SAD-a od svog inferiornijeg geopolitičkog saveznika.

Postoji li vojno rješenje? Šta SAD-mogu uraditi? John Wardenova ideja dekapitirajućih udara je trebalo da funkcionira. Nije. Nema nikakvih naznaka političke nestabilnosti u Iranu. „Nula“, kako je viši evropski zvaničnik opisao Washington postu.

Šta onda? Lukava Kurdska strategija? Najbolje što se njome može postići je stvaranje separatna državice. Idalje, problem se neće pomjeriti sa mrtve tačke. Iran i u tom slučaju može i hoće nastaviti neumoljive napade širom Zaljeva, bez obzira na aktiviranje afganistanskog modela američke zračne podrške kombinavane sa proxijima na terenu za kreiranje neke vrste Erbila u sjeverozapadnom Iranu. Dakle, ni to vas ne primiče rješenju problema.

Šta ostaje? Kopnene trupe? Da li SAD to žele? I da žele, da li bi mogli prevladati prolongirani protugerilski rat? Da bi imali sila-zrak ili snaga-populacija omjer poput onog u Iraku, SAD će morati iskrcati 600.000 do milion trupa. Riječ je o gornjim granicama američke vojne moće. To bi potrošilo cijelu američku vojnu snagu. Možda bi bilo izvodivo još u vrijeme unipolarnog svijeta. Ovdje je recept za fijasko, ne samo u Iranu, nego u Aziji.

Šta još preostaje? Plan o Hark otoku je banalan i glupav. Neizvodiv je bez zaustavljanja iranske vatre. Ne samo da uključuje potpunu izloženost iranskim raketama i dronovima, ono je i u dometu iranske mobilne artiljerije. Da iskrcate diviziju marinaca, već bi ih morali evakuisati kroz par sati i  trpeći desetke ako ne i stotine žrtava. Cijeli plan pretpostavlja da je SAD već ugušio iransku paljbu, a upravo to je problem koji američka vojska treba prevazići.

Situacija, međutim, postaje i gora. Pisao sam o implikacijama naše zrelog poretka preciznim udarima koje je Krepnevich predvidio u ranim 1990-im. „Ovo je međunarodna vojni poredak prema kojem su sposobnosti preciznih udara sa daljine prošireni izvan tehnološki razvijenih velikih sila“, pisao sam. Ali čak sam i ja podcijenio Irance.

Iranci ne samo da koriste hipersoničke rakete koje ni SAD nisu u stanju razviti. Ne samo da imaju najveći raketni arsenal na Bliskom Istoku. Skora vojna dešavanja otkrila su zapanjujuće iranske izviđačko-udarne sposobnosti.

Iranci su uspjeli da udare sve i jednu američku vojnu bazu u regionu. Ali to nije ni pola priče. THAAD je jedan od najmoćnijih sistema odbrane od balističkih raketa na svijetu. Ako išta treba biti otporno na napade, to je ovaj sistem. Iranci su uspjeli da ga napadaju i najvjerovatnije ugase svaku THAAD bateriju u regionu, svih pet.

Svaki ozbiljan vojni analitičar će vam reći da je ovo *** ogromna stvar. To znači da je Iran suštinski ravanopravan u pogledu izviđačko-udarnih sposobnosti u bliskoj okolici. Činjenica nosi i operacione implikacije. Pokrenuo sam to pitanje na Twitteru.

Sve američke zračne baze su Zaljevu su pod kontinuiranim napadima. Da li više omogućavaju  misije sa njih, čak i sa smanjenim operativnim tempom? Ili su napuštene i se sve misije se pokreću sa udaljenih baza uz punjenje goriva u zraku? Dobijamo ažuriranja iz Pentagona o brojevima postignutih ciljeva. Ali kakva je stopa misija u ovom zračnom ratu? Jesu li smanjene?

Grok odgovara afirmativno. Sjedinjene Države su morale povući svoje snage iz regiona. Tempo misija koje SAD mogu izvoditi su drastično smanjene zbog iranskih napada na američke zračne regionua. Grok procjenjuje i da izuzetno bitni omjer po kojem SAD mogu degradirati iranske dronske i raketne sposobnosti koje sam gore pomenuo, mora biti skresan za 35-50%.

Što znači da se krivulja ne kreće ka dolje, već ide gore! Velebitna kampanja „sprječavanja Irana“ odnosno degradiranja iranskih kapaciteta suočava se sa ogromnim neuspjehom. Zbog toga SAD žurno prebacuje i treći nosač u region: jer SAD jedva da mogu koristiti obližnje zračne bate, pa su primorani osloniti se na mornaričku avijaciju kako bi ispunili šupljine.

Svaki ozbiljan vojni analitičar može pokazati da su izrazito ograničena postignuća desetaka misija koje se pokreću preko borbenih grupa nosača, naspram stotina koje bi se mogle pokrenuti sa kopnenih baza. Dakle, ovo je nedvosmislena vojna katastrofa Sjedinjenih Država.

Trampova administracija je sada u pravom samoizavanom škripcu. Vojnog rješenja nema na vidiku. Uništenjem THAAD štitova i ispražnjavanjem zaliha presretača, Iranska protuvrijednosna strategija će moći nametnuti eskalirajuću – ne opadajuću – cijenu po SAD, njene saveznike, i sve zemlje svijeta. Zbog zapanjujućeg uspjeha iranskih protuudara, oni su suštinski učinili američke baze neupotrebljivim – SAD ne mogu raditi dovoljno misija, čak i ako bi matematika dronova bila uspješna, a što sam pokazao da nije.

Sjedinjene Države su stoga pred nedvosmislenim strateškim porazom. Bacanje bombi na neprijatelja nije radilo u cijelom stoljeću zračne nadmoći. Nema razloga misliti da će ono uspjeti prisiliti Irance u pokornost. Oni imaju stratešku prednost ovdje i oni će je nametnuti.

Moguće je i da ih Rusi, a za njima i Kinezi, opskrbe potrebnim zalihama i oružjem. Ako se to desi, a čini se vjerovatnim, slučaj će se pretvoriti u „obrnutu Ukrajinu“.

Trumpova administracija treba shvatiti da pred sobom nema vojnih rješenja. Pričajte s Omancima. Nađite diplomatsko rješenje prije nego vam ovo sruči krov nad glavom.