Zašto tragedija na Kerbeli nije zaboravljena?
Zašto je tragedija šehadeta Imama Husejna, mir s njime, postala središtem i centrom svih historijskih muslimanskih događaja i svih vjerskih ustanaka? Zašto nijedan organiziran ustanak, pokret i šehadet, nije mogao poput ustanka Imama Husejna ostvariti toliku veličinu u svijetu. Zašto je ova tragedija pretekla sve ostale tragedije u historiji islama? U Bici na Uhudu, u blizini Medine, koja se desila u mjesecu ševalu treće godine po Hidžri između Božijeg poslanika i muslimana s jedne strane, i mnogobožaca iz Mekke s druge strane,700 muslimanskih vojnika bilo je poraženo od 3.000 neprijateljskih zbog fatalne greške koja se desila kada se četrdeset osoba među muslimanima nije pokorilo naredbi svoga zapovjednika. Doživjeli su poraz nakon što su savladali i pobjedili neprijatelja, a više od 80 muslimana pali su kao šehidi. Čak su tijela većine šehida poslije šehadeta bila masakrirana. Tijela su bila takva da sestra nije prepoznala svoga brata osim po procjepu na prstenu koji mu je bio na prstu. Unatoč svemu, Bitka na Uhudu i šehadet više od 80 muslimanskih boraca nije poprimilo veličinu tragedije na Kerbeli.
Nijedno ime šehida ne može zauzeti mjesto imena Imama Husejna, mir s njime. Čak ni ime Hamze, sina Abdul-Mutaliba, plemenitog amidže Božijeg poslanika, koji je na Uhudu pao kao šehid i koji je od Boga i Njegova poslanika nazvan sejjidom šehida, ne može zamijeniti ime Imama Husejna, mir s njime, i ne može se očekivati da će on polučiti rezultate koje je Imam polučio. Zbog čega je to tako?
Mi ne želimo ili možda ne možemo ovim pitanjem dati potpun i cjelokupan odgovor, ali se može reći, čak i ne uzimajući u obzir ličnost vođe ovog ustanka, koji je zasigurno razlog prednjačenja ovog ustanka nad ostalim, jedan od najvažnijih i najučinkovitijih faktora i razloga zbog čega je Husejnov pokret i njegov ustanak pretekao ostale jeste ono što je uslijedilo nakon nemilih događaja i šehadeta Imama Husejna i njegovih pomagača.
To je bio period na kojem je sam neprijatelj ustrajavao da bi ga stvorio, ne znajući da time stvara preduvjete za svoje sramoćenje i u konačnici, putem zarobljenika Ehli-bejta s jedne strane i ubica Imama Husejna, mir s njime, s druge strane, pokazao je svijetu zbilju i vrijednost ovog ustanka. Imamovi neprijatelji, nakon pogibije šehida i nakon što su obavili sav posao, pokazali su svoju besramnost koliko su mogli. Obnažili su tijela šehida, a njihovu odjeću opljačkali. Upali su u šatore i pokupili sve stvari koje su pripadale Ehli-bejtu. Potom su ih zapalili. Htjeli su ubiti bolesnika u bolesničkoj postelji. Tijela su bacili pod konjska kopita i gnječili ih. Glave su pobili na koplja. Prema ucviljenim zarobljenicima postupali su grubo i okrutno. Štapom su udarali po usnama i zubima svoga Imama.
Ove besramnosti, čije su posljedice išle na štetu neprijatelja i koje su više upoznavale ljude sa zbiljom stvari, počele su od Kerbele i trajale su sve do Damaska. Sam Jezid učestvovao je u ovim besramnostima i imao je svoj udio.
S druge strane, zarobljenici Ehli-bejta ponašali su se dostojanstveno, kao da se ništa nije ni dogodilo i kao da nisu doživjeli nikavu tragediju. Oni su, za razliku od procjene većine ljudi toga vemena, koji su ih smatrali poraženim, uništenim i iskorijenjenim, gdje god da su išli, govorili o svojoj pobjedi i neprijateljskom sramoćenju. Onoga dana kada je većina ljudi smatrala neprijatelja pobjednikom, oni su sebe predstavljali kao ponosne ljude i one koju su ostvarili svoj cilj, a svoga gordog neprijatelja nesretnim i osramoćenim u historiji. Za razliku od onoga što su ljudi predviđali, obzanili su propast i nestanak Beni Umejja.
Da nisu Ibn Sa‘d i Ibn Zijad, pa makar i zbog svog dobra, nakon šehadeta Imama Husejna, mir s njime, i njegovih pomagača iskazivali poštovanje prema Poslanikovou Ehli-bejtu i izražavali im saosjećanje u nedaći koju su im sami priredili, i pritom ne samo da nisu branili ukopavanje šehida, već su ih ukopavali prije svojih šehida, a Ehli-bejt su s Kerbele s poštovanjem, veličanjem i uvažavanjem ispratili u Medinu, i da nije bilo neprijateljskih besramnosti s jedne i duboke i potresne propagande Ehli-bejta s druge strane, zasigurno šehadet Imama Husejna, mir s njime, i tragedija na Kerbeli ne bi na ovaj način odjeknula u svijetu, a Imamovi neprijatelji ne bi u ovoj mjeri bili obeščašćeni i osramoćeni.
Božije djelo bilo je to da je neprijatelj silom vodio sposobne promicatelje istine kao zarobljenike po gradovima, pružio im priliku da govore ljudima, koji su bili više kao posmatrači ovog događaja, i omogućio im da se predstave i da svugdje gdje se nađu spomenu Poslanika kao svoga oca i djeda.
Prva prilika koja im se ukazala gdje su mogli glasno kazati šta žele desila se 12. muharema, kada su oni uvedeni u Kufu. Susret s Kufom veoma je rastužio Ehli-bejt, jer je većinu svoga hilafeta Imam Ali, mir s njime, proveo u ovom gradu, a njegove kćeri41. godine po Hidžri zajedno sa svojim bratom Husejnom, mir s njime, otišle su iz Kufe u Medinu. Sada, poslije 20 godina, kao zarobljenici ulaze u grad u kojem su vladali oko četiri godine. Ljudi iz Iraka, koji su u bitkama oko deve, Siffinu i Nahrivanu bili ashabi i pomagači Imama Alija, mir s njime, sada su ubili njegova sina, a ostalu njegovu djecu su porobili. Međutim, govornici Ehli-bejta, koji kao da su došli iz Medine i Hidžaza u Kufu i Irak držati govor i kao da se upravo zbog toga narod okupio na ulicama i bazarima, počeli su obavljati svoju zadaću odmah od prvoga dana. Svaki od njih govorio je na svome mjestu. Kada nisu imali više prilike da govore na bazaru i pred vratima Kufe, osim na skupu kod Ibn Zijada, odmah tu iako u obliku davanja odgovora na Ibn Zijadova pitanja, govorili su ono što su htjeli kazati i obavljali su ono što im je bila dužnost, a potom su se vraćali u zatvor Kufe.
