Zašto je historija Ašure nezaboravna?

Tokom pokreta Imama Husejna, mir s njim, bio je vrlo mali broj ljudi iz sama Ehli-bejta i njihovih sljedbenika koji je mogao procijeniti i analizirati ovaj događaj ili govoriti o plodovima koji će on polučiti kroz historiju i ljudima pokazivati Pravi put. Analizirajući historiju Ašure,vidimo da su taj događaj iznijela 73 čovjeka koja su položila svoje živote, a da su ga ožalošćene žene i djeca doveli do njegova krajnjeg ishoda.

Govori Ehli-bejta, mir s njim, kao i govori hrabrih i rječitih pojedinaca koji su našli mjesto u grudima ljudi protresli su njihova srca, uklonili zastore zablude i u potpunosti izmijenili shvatanja ljudi. Takvi govori usmjerili su pažnju ljudi na vrijednosti ovog svetog ustanka i oduzeli priliku neprijatelju da iskrivi i izmijeni lice ovog historijskog događaja. Ti govori zapisali su u historiju sve što je neprijatelj rekao i napisao, kao i svu nedoličnost i besramnost koju je pokazao. Upravo govori izrečeni u Mesdžidul-haramu, na svratištima na putu od Hidžaza do Iraka, te na Dan ašure, kao i govori velikana među šehidima, koji su pali na Dan ašure, govori imama Sedžada, mir s njim, i ostalih zarobljenika Ehli-bejta, koje su oni održali na putu kao zarobljenici, do ove mjere jasno i otvoreno ispisali su na stranicama historije pravo lice historije Ašure. Naravno, u tim danima kada su izgovorene ove žive i vječne riječi malo ko mogao se osvrnuti na njihovu vrijednost i učinkovitost. Jedino su oni koji su izrekli te riječi dobro znali šta govore i šta rade i kakve će rezultate one polučiti. Isto kao što je i sam Imam Husejn, mir s njim, od onog trenutka kada je krenuo iz Medine dobro znao šta radi, kamo ide, kakav će biti ishod njegova pokreta i ustanka u svijetu islama, tako su i muškarci i žene koji su slijedile put Ehli-bejta i zarobljenici Ehli-bejta također imali potpun uvid u situaciju. Gdje god su osjećali potrebu da se nešto kaže, govorili su unatoč svim neugodnostima koje su osjećali u duši i mnogim tugovanjima koje su imali. Bez imalo prikrivanja govorili su o događajima koji su se desili i zatvarili neprijatelju put iskrivljenja historijskih događaja.

Međutim, sasvim je sigurno da većina ljudi toga vremena nije bila svjesna dubine ovih riječi i preciznosti ovih govornika. Vrlo je vjerovatno, ako bi i čuli govor hazreti Zejneb, kćeri Imama Alija, mir s njim, u Damasku, mislili bi da je to ožalošćena žena čije su emocije uzburkale te da ona govori zbog nespokoja i pritiska nedaće, a sutra, kada se smiri i kada vrijeme izbriše nedaće, iz njena zaborava ni sama neće prepoznati svoje govore i riječi. Te riječi kao i mnoštvo toga ući će u zaboravljeni dio historije.

Ovi kratkovidni ljudi koji nisu mogli doseći zbilju stvari i dešavanja nisu znali da je moćno pero historije bez očekivanja bilo kakve nagrade i naknade spremno pisati i bilježiti svaku riječ koju oni izuste. Potpuno pouzdano historija bilježi svaku riječ i potpuno hrabro odslikava ih na svojim stranicama. Pero historije nije bilježilo samo riječi kćeri Zapovjednika vjernih, već je zabilježilo i stihove halife toga vremena i predalo ih historiji.