Imam Husejn – miljenik u srcima vjernika
Imam Husejn – miljenik u srcima vjernika
Jedna od kratkih izreka Imama Alija koju Sejjid Radi, r.a., prenosi se u Nehdžul-belagi, jeste i ona u kojoj Imam, pozivajući ljude na ćudoredna svojstva i lijepo ophođenje s ljudima, kaže:
“Ophodite se prema ljudima tako da, ako umrete, plaču za vama, a ako poživite, žude za vama.”[1]
To znači da se lijepim ophođenjem i ponašanjem koji se temelji na moralnim vrlinama ljudi mogu privući sebi na način da te zavole.
Jedino se lijepim ophođenjem i ponašanjem mogu privući ljudi i osvojiti njihova srca. Ko je ovu veoma važnu moralnu preporuku primijenio bolje od njegova plemenitog sina hazreti Husejna. Kome je još pošlo za rukom da poput imama Husejna za vrijeme svoga života i nakon šehadeta privuče ljude sebi i postane omiljen među njima. U mjesecu muharemu 61. godine po Hidžri na području Iraka, pored Eufrata, desio se veliko događaj. Časni i plemeniti ljudi pali su kao šehidi. Veliki broj ljudi toga vremena taj događaj nije vidio većim od ostalih historijskih događaja. Možda su mislili da će nakon nekoliko godina i ovaj historijski događaj biti sahranjen među knjigama i historijskim dokumentima, da će se naći u istoj ravni sa stotine drugih zastarjelih događaja i da ga niko neće spominjati osim kao neku priču i događaj.
Međutim, oni nisu znali da je Imam Husejn, mir s njim, vječna ličnost i da će njegov ustanak biti jedan od živih i vječnih događaja u historiji te da prolaskom vremena neće zastarjeti. Možda je većina ljudi toga vremena događaj tumačila u korist ubica Imama Husejna, mir s njim, i možda se pretpostavljalo da ne samo da je zauvijek završen posao s tim šehidima, već da više niko neće imati snage da se suprotstavi Beni Umejama, da se u budućnosti historije islama neće spominjati ime hazreti Alija, mir s njim, i njegovih sinova po veličini, da će srca prijatelja Ehli-bejta, koja su bila ožalošćena i ranjena šehadetom Imama i njegovih časnih pomagača, zacijeliti i smiriti se prolaskom vremena, da će se i ova tragedija zaboraviti kao i mnoge druge i da će biti izbrisana iz sjećanja ljudi kao što su ostale izbrisane iz sjećanja historije. Međutim, budućnost historije pokazala je da je većina ljudi griješila i događaj koji se desio na Dan ašure 61. godine po Hidžri smatrali su jednim običnim događajem i političkom borbom. Njihova razmišljanja nisu mogla doseći horizont svetog posmatranja na stvari koje je Imam, mir s njim, imao u ovom ustanku. Oni se nisu mogli upoznati s duhom ovoga ustanka.
Jedan od problema koji obično ljude odvodi u zabludu jeste to što ne mogu lahko prepoznati djela i riječi koje su naizgled veoma slične, a koje se po svojoj suštini veoma razlikuju. Ljudi su vidjeli mnoge osobe koji su u ime istine dizali ustanak i na tom putu pokazivali požrtvovanje, a da se na kraju nije vidio nikakav učinak tog ustanka i njihova zalaganja. Dešavalo se da su neki ljudi u svojim pridikama bili glasni i pozivali narod na podržavanje istine i pomaganje obespravljenih ljudi, da su opominjali i podsjećali ih na Sudnji dan i Dan obračuna, na nagradu i kaznu, ali ni narod ni historija nije ih prepoznala kao čiste i bogobojazne ljude i upravo se na osnovu toga često dešavalo da su se ustanci ljudi istine i njihove riječi tumačile na osnovu ličnih i materijalnih interesa i nisu mogli usmjeriti pažnju na božanske motive tih ustanaka i napraviti razliku između ljudi koji govore zbog Boga i čine ustanak zbog Njega s ljudima koji su zatočeni u svojim ličnim interesima i zarobljeni u svojim prohtjevima.
Ipak, treba biti sretan, jer ako ljudi griješe, historija ne griješi i prolaskom vremena neće nestati uzroci koji su doveli do grešaka. Upravo ta historija bilježi svaku kratku izreku Zapovjednika vjernih Alija, mir s njim, kao najbolji vjerski savjet i pouku, a dugačke govore i govore bez duha mnogih halifa baca u kutke zaborava. Kao primjer možemo navesti moralnu pridiku koju je jedan od abasijskih halifa, tj. Mensur Davaneki napisao svome sinu Mehdiju Abbasiju, a prenosi je Ibn Vadih Ja‘kubi. Ja‘kubi piše da je Mehdi, tj. Mensurov sin pročitao ljudima oporuku Ebu Džafera Mensura poslije njegove smrti. U njoj je pisalo:
“U ima Boga, Svemilosnog, Milostivog!
Ovo je oporuka roba Božijeg, Zapovjednika vjernih, svome sinu Muhammedu Mehdiju, prjestolonasljedniku muslimana kada ga proglašava svojim nasljednikom poslije sebe da vlada muslimanima i nemuslimani koji žive na muslimanskoj teritoriji, haremom Božijim i državnom blagajnom i zemljom Božijom koju On ostavlja u nasljedstvo robovima kojima On želi, a sretan svršetak pripada bogobojaznima. Zapovjednik vjernih savjetuje ti da budeš bogobojazan gdje god da se nalazio i da se pokoravaš Njegovim zapovjedima vezanim za Njegove robove. Upozorava te da se prisjećaš kajanja i sramoćenja na Sudnjem danu.
Prije nego što ti dođe smrtni čas i prije nego kažeš: ‘Bože moj, zašto mi nisi ostavio još malo vremena, koliko god malo?’
Nikada, kako će ti se dati još vremena – kada ti je stigo smrtni čas – i kažeš: ‘Bože, vrati me na dunjaluk, možda učinim neko dobro djelo.’
U
[1]Wasailu ši‘e, sv. 12, poglavlje 2, str.12.
