Zlobama zdrobljeno tijelo Imama Husejna
Zlobama zdrobljeno tijelo Imama Husejna
Historija ne samo da je zabilježila ime Ibn Zijada, koji je Ibn Sa‘du naredio da Imamovo tijelo zdrobe konjima, već je odslikala čitav događaj, sa svim detaljima kakvi su bili. Šejh Mufid, Taberi i ostali zapisali su da je Ibn Sa‘d stigao do šatora u trenutku kada su htjeli ubiti Imama Sedžada, mir s njime. On je naredio da niko ne dira tog bolesnika i da niko ne uznemirava ožalošćene žene u šatorima. Kada su ga izvijestili o pljačkanju šatora, naredio je da svako vrati ono što je pokrao. Međutim, niko nije ništa vratio. Potom je Ibn Sa‘d, da bi izvršio Ibn Zijadovu naredbu i kopitama zdrobio čisto tijelo Imama Husejna, mir s njime, zatražio dobrovoljce. Možda je iz opreza izbjegavao da odredi ljude i naredi im da ne bi, ne daj Bože, zapali u ovu ljagu i osramoćenost. Ali, kakav je to neumjesan oprez i kakva pretpostavka na nemjestu.
Po riječima velikih historičara, deset osoba dobrovoljno se prijavilo. S potpunim žarom i interesiranjem sjeli su na konje i uradili ono što su htjeli. Zanimljivo je da su u historiji zabilježena imena ovih bijednika. Historičari su svih njih predstavili imenom i znakom. Taberi i Mufid spomenuli su imena samo dvojice od njih i rekli da je od njih deseterice Ishak ibn Hajve ukrao Imamovu košulju, a Ahnas ibn Mursid Hazrami turban s Imamove glave. Da je četvrti Imam zbog bolesti i umora od puta zarobljeništva i potištenosti ćutao nad onim što je vidio na sceni Dana ašure i da nije rekao one riječi koje je izrekao na bazaru Kufe, da nisu govorile Ummu Kulsum i Zejneb, kćerke Imama Alija, mir s njime, i hazreti Fatime, s.a., i da nisu oduzele priliku neprijatelju da iskrivi historiju, kada bi Beni Umejje dozvolile da se zapišu u historiji islama ova sramota, nesreće i podlosti, a da Beni Hašimije zauvijek otjeraju svoga rivala s poprišta vjere, ljudskosti, plemenitih moralnih svojstava i podrške naroda.
Onoga dana kada su održani ovi govori i kada su doprli do ušiju ljudi, niko osim njih samih koji su dobro znali šta govore i šta rade i koji ne prave nikakvu grešku u procijeni svojih riječi, nije mogao shvatiti kako će ovi govori Ehli-bejta, izrečeni nekad na bazaru i na ulazu u grad, nekad na javnim okupljanjima, a nekad u džamiji sa muslimanima koji molitvu obavljaju, izgraditi historiju Ašure i u kojoj mjeri će u skoroj budućnosti promijeniti shvatanje i procjenu ljudi. Većina ljudi shvatala je tek toliko da neki ljudi koji su izgubili očeve i koji su ožalošćeni govore, plaču i liju suze zbog pritiska nedaće koja ih je zadesila. Možda nisu ni davali mogućnost da su ti govori njihov udio koji su imali u tom velikom i dubokom pokretu, a koji je bio nastavak Božijeg plana te da Imam neće u potpunosti dovršiti svoj posao bez ovih tumačenja i pojašnjenja koja su izrečena putem tih govornika. Uistinu, prijetila je opasnost da sutra ovaj Božiji ustanak, koji su predvodili najčistiji ljudi islama, bude prikazan kao pokret s materijalnim pobudama i kao pokret ukaljan ovosvjetskim namjerama. Tako bi zbilja stvari ostala zauvijek skrivena od muslimana i njihovih narednih pokoljenja i ne bi im ostalo ništa osim nekolike stranice historije koje bi namjenski bile iskrivljene.
Upravo ti razlozi nagnali su Alija ibn Husejna, mir s njime, da zaboravi bolest i žalost, a Veliku Zejneb, njenu sestru i bratića na zarobljeništvo i ožalošćenost i umjesto da pokažu lice bespomoćnih i ožalošćenih ljudi koji traže pomoć od neprijatelja, krenuli su širiti istinu licem koje je zračilo odlučnošću, voljom, pobjedom, uspjehom i željom za nastavkom borbe. Koristili su se svakom, ma koliko malom prilikom, koja bi im se ukazala, do te mjere da, ako bi ih neko i vrijeđao i psovao zbog toga što ih nije poznavao, ili je bio obmanjen, oni bi i to koristili i uzimali te riječi za izgovor da bi razgovarali s njima. U tim ljudima izazivali su takve preokrete da su na istome mjestu činili pokajanje i priklanjali se Ehli-bejtu. Duboko su se kajali nad onim što su govorili.
