Značenje te’vila
Značenje te’vila
Riječ te'vil izvedena je od riječi el-evl u značenju povratak, odnosno vraćanje. Pod te'vilom se misli na nešto čemu se ajet vraća.
Komentatori Kur'ana su se žestoko razilazili i ne slažu se u pogledu značenja riječi te’vil. Nakon pregleda njihovih stavova možemo ih sve svesti na više od deset mišljenja. Međutim, poznata su dva mišljenja:
- . Mišljenje starih znalaca tefsira. Rezultat njihovog raspravljanja o te'vilu i tefsiru je sljedeći: te’vil i tefsir su istog značenja i dva su sinonima. Prema tome, svaki kur'anski ajet ima te'vil. Saglasno sa Allahovim riječima koje znače: “Tumačenje (te’vil) njihovo zna samo Allah”, dovodi do zaključka da je znanje manje jasnih ajeta svojstveno samo Allahu, dž.š. Stoga je jedna skupina starih komentatora smatrala da su mutešabih ajeta i ona izdvojena slova na početku sura. Jer, nije poznat ajet čije je značenje skriveno ljudima izuzev ovih slova. Međutim, mi smo u knjizi Kur’an u islamu o tome govorili detaljno i naveli smo jedan od razloga zašto to mišljenje nije tačno.
Bilo kako bilo, budući da Kur'an negira da znanje te’vila nekih ajeta zna neko drugi osim Allaha, a nemamo ajeta čiji se te’vil ne zna, to jest, čije je značenje sasvim skriveno, kako kažu oni, a kako isprekidana slova koja se nalaze na počecima sura nisu metašabih ajeti… iz svih tih razloga potonji komentatori Kur'ana napustili su mišljenje starih komentatora.
- Stav novijih komentatora Kur'ana glasi: Te'vil je suprotnog značenja zahiru (vanjskom slovu Kur'ana) koje se namjerava reći samom vanjskom riječju. Prema tome, svaki ajet nema te'vila, već je te ‘vil ograničen samo na mutešabih ajete čije značenje ne zna niko drugi osim Allaha. To su oni ajeti koji svojim vanjskim slovom govore o tjelesnosti Boga, o dolasku, o zauzimanju Prijestolja, o Božijem zadovoljstvu, ljutnji, žalosti i drugim opisima koji se spominju uz Boga, dž.š. Također, tu spadaju i ajeti koji svojim vanjskim slovom pripisuju grijeh Poslaniku i vjerovjesnicima, a.s., a koji su čisti od grijeha. Ovo mišljenje se proširilo tako da je izraz “te’vil” postao kao neka druga činjenica i istina u značenju nasuprot “zahiru”. Doista, te’vil kur'anskih ajeta u apologetskim raspravama i dogmatskim svađama i znači doista samo to. Također, svođenje značenja ajeta na nešto suprotno zahiru (vanjskom značenju, vanjskoj riječi) teolozi su nazivali “te’vilom” i to je tema koja je kružila u njihovim raspravama, mada nije takvo mišljenje bez protivrečja.
Ovo mišljenje, usprkos svojoj velikoj poznatosti i raširenosti, nije tačno i ne može se primijeniti na kur'anske ajete, jer:
- Dva ajeta koje smo prenijeli u prethodnom odjeljku:
- a) “Čekaju li oni Te ‘vil knjige”;
- b) “Ne, nego oni poriču prije nego temeljito saznaju šta ima u njemu, a još im nije došao ni te’vil njegov…”;
jasno pokazuju da svi ajeti imaju te’vil i da se te’vil ne odnosi samo na mutešabih ajeta, kako se čini iz gore njihovog navedenog stava.
- Gore navedeni njihov stav smatra nužnim postojanje ajeta u Kur'anu čije je pravo značenje ljudima nejasno i osim Allaha niko ne zna značenje takvih ajeta. Ali, sa ovakvim mišljenjem gdje je Kur'an predstavljen kao govor koji ne ukazuje na svoja značenja, ne može se staviti zajedno jasni kur'anski poziv i izazov jezikoznancima u pogledu svoje retoričnosti i ljepote izraza!
- Na temelju takva njihova mišljenja ne bi onda bila dosljedna ni potpuna argumentacija Kur'ana Časnoga!!! Tako, prema tvrdnji iznešenoj u ajetu časnom:
“Pa, zašto oni ne razmisle o Kur'anu?! Da je on od nekog drugog, a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge proturječnosti!”
Jedan od dokaza da Kur'an nije ljudski govor jeste i to da ne postoji značenjsko, a ni intencionalna razilaženja među ajetima usprkos udaljenosti vremena njihova objavljivanja i razlike u okolnostima njihova objavljivanja! A što se prividno javlja proturječje među nekim ajetima i na prvi pogled, takvo proturječje se uklanja promišljanjem i razmatranjem tih ajeta. Ako se pretpostavi da se veliki broj kur'anskih ajeta koji su nazvani el-mutešabihat (nejasni, višesmisleni) razlikuje i razilazi sa velikim brojem drugih ajeta nazivanim el-muhkemat (neosporni, potpuno jasni), te ako ovo razilaženje među njima otklanjamo tako što tvrdimo da njihovo vanjsko značenje (zahir) nije namjeravano, a prava značenja koja su namjerena u tim ajetima zna samo Allah Uzvišeni… Ako, dakle, tako pretpostavimo onda na taj način otklonjeno razilaženje ne pokazuje da Kur'an nije ljudski govor.
A tako isto će biti i ako otklanjamo ovo razilaženje među ajetima tako što mijenjamo vanjsko značenje svakog ajeta, čiji je sadržaj oprečan ili sasvim kontradiktoran, tzv. jasnim ajetima, te ako potom te ajete tumačimo (te’vil) – u značenju te’vila kakvo je kod potonjih komentatora Kur'ana – svodeći ih na značenje koje je suprotno njihovoj vanjskoj riječi.
- Mi smatramo da uopšte nema dokaza da se pod “te’vilom” u ajetu gdje se govori o muhhkem (jasnom) i mutešabih (nejasnom dijelu) Kur'ana ukazuje na značenje suprotno zahiru (vanjskom smislu, značenju Kur'ana), kao što se ne ukazuje ni na suprotno značenje u ajetima u kojima se spominje riječ te'vil. Tako, na primjer, u kazivanju o Jusufu, a.s., riječ te’vil izrečena je na tri mjesta u značenju “tumačenja sna” (te’vil). Naime, jasno je da tumačenje snova nije suprotnog značenja samim snovima, nego je to vanjska istina koja se vidi u snu, u naročitom obliku. Tako je npr. Jusuf vidio počast od strane njegovog oca, njegove majke i njegove braće u obliku klanjanja Sunca, Mjeseca i zvijezda njemu. Vladar Egipta vidio je godine oskudice u obličju sedam mršavih krava koje pojedoše sedam krava debelih. Dvojica Jusufovih drugova iz tamnice vidjeli su razapinjanje i služenje Vladaru u obliku cijeđenja grožđa i nošenja hljeba na glavi koji jedu ptice. Tako imamo u kazivanju o Musau i Hidru, nakon što je Hidr probušio lađu, ubio dječaka i prezidao i uspravio zid, da se njemu Musa svaki put suprotstavlja i raspravlja sa njim, ali Hidr njemu navodi skrivenu tajnu koja počiva iza njegovih djela i to naziva “te'vilom”. A poznato je da je unutarnja bit i istina djela koja su se zbila posredstvom Hidra, te također istinsko pronicanje u njihovom odobravanju koje je poput duše (duha) već nazvano te’vilom. A te’vil nije neko značenje koje je oprečno svome vanjskom smislu. Allah, dž.š., kaže u vezi mjerenja i vaganja:
وَأَوْفُوا الْكَيْلَ إِذا كِلْتُمْ وَزِنُواْ بِالقِسْطَاسِ الْمُسْتَقِيمِ ذَلِكَ خَيْرٌ وَأَحْسَنُ تَأْوِيلاً
Napunite mjeru kad mjerite na litru i pravo mjerite na kantaru. To je bolje i te’vil je ljepši.[1]
Jasno je da Allah, dž.š., ovdje pod te’vilom mjere i vage hoće kazati da je potrebno uspostaviti pravilno i posebno gospodarsko mjerilo kakvo se nalazi na pijaci u vezi kupovanja, prodaje i prenošenja i tovarenja. I te’vil sa ovim značenjem nije suprotnog značenja zahiru mjerenja i vaganja, nego je to vanjska istina i “duh” koji se uspostavio u mjerenju i vaganju i koji jača ili slabi u zavisnosti od toga da li je poslovanje pravilno ili je, pak, pravilnost poslovanja odsutna. Allah, dž.š., kaže na drugom mjestu:
فَإِن تَنَازَعْتُمْ فِي شَيْءٍ فَرُدُّوهُ إِلَى اللّهِ وَالرَّسُولِ إِن كُنتُمْ تُؤْمِنُونَ بِاللّهِ وَالْيَوْمِ الآخِرِ ذَلِكَ خَيْرٌ
وَأَحْسَنُ تَأْوِيلاً
A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku… to je vama bolje i tevil je ljepši.[2]
Jasno je da je namjera i značenje riječi te’vil u ovome ajetu učvršćenje jedinstva i uspostavljanje duhovnih odnosa u društvu. A to je vanjska istina i nema suprotnog značenja zahiru (suzbijanju neslaganja i vraćanja Poslaniku i Allahu ako je do nesloge došlo). Ovako isto je i sa drugim mjestima u Časnom Kur'anu na kojima je navedena riječ te’vil, a ukupno je šesnaest takvih mjesta. Ni na jednom od tih mjesta nije moguće koristiti riječ te’vil u značenju “značenje koje je suprotno vanjskom tekstu”, nego je to drugo značenje koje je prikladno također riječju te’vil kako je navedeno u sedmom ajetu sure Ali Imran. Stoga mi smatramo da ne postoji potreba za tumačenjem riječi “te’vil” u tom spomenutom ajetu kao nekom “značenju koje je suprotno vanjskom tekstu – vanjskom značenju”.
Pravo značenje te'vila u Kur'anu
Ukratko rečeno, siže koji možemo izvesti iz ajeta u kojima je navedena riječ “te’vil” – a takvih ajeta naprijed smo nekoliko naveli – ukazuje da te’vil nije nešto što usljeđuje sa strane značenja koje se namjerava kazati doslovnim tekstom. Naime, jasno je da Jusufu san i njegovo tumačenje tekst sam ne objašnjava tako što bi ga doslovno tumačio. Isto je i sa kazivanjem o Musau i Hidru, a.s. Same riječi toga kazivanja ne upućuju na tumačenje koje je Hidr kasnije naveo Musau. Također dvije rečenice u ajetu: “Napunite mjeru kad mjerite na litru i pravo mjerite na kantaru…” ne upućuju doslovno na uspostavljanje naročito pravednog gospodarstva, već je to te’vil koji služi za to što je navedeno. I u ajetu: “A ako se u nečem ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku…”, sam ovaj ajet doslovno ne upućuje na svoj te'vil, a taj te'vil je islamsko jedinstvo. I tako redom u drugim ajetima ukoliko bismo ih pomno proučili. Naime, za neki san je tumačenje njegovo (te’vil njegov) vanjska istina koju snivaoci vide u posebnome obliku. U pripovijesti o Musau i Hidru te'vil (tumačenje) Hidrovo jeste istina iz koje izranjaju njegova djela koja je uradio. Isto tako je i u ajetu o pravilnom mjerenju na litru i kantar. Te'vil toga ajeta je opći interes koji izranja iz pravedna mjerenja. I ajet o tome da se treba vraćati Allahu i Poslaniku također je sličan ovom što smo spomenuli. Te'vil svake stvari jeste vanjska istina koju pokazuje iz sebe ta stvar, i samo tako ostvaruje te'vil. Po te'vilu očitovatelj te'vila opstoji, a i te'vil se očituje po svome očitovanju. A takva ideja te'vila i postoji u Časnome Kur'anu; jer ova Knjiga Sveta snabdjeva se na česmi istina i značenja gdje prestaje prostor materije i tjelesnosti, a to je najviša razina osjećanja i osjetilnog i prostranija je i od ukalupljenosti riječi i izraza što je posljedica našeg materijalnog života. Ove istine i značenja se ne mogu izraziti određenim izrazima i riječima; one su naprosto skretanje pažnje čovječanstvu od svijeta nevidljivog, na nužnost njihove pripreme za prispijevanje u sreću posredstvom pridržavanja vanjskih istinskih dogmi vjerovanja i ispravnih ponašanja. A kad se čovjek preseli na Onaj drugi svijet tad se njemu pojave ove istine i značenja otkrivene. Eto, to je ono na što upućuju ona dva ajeta iz sura El-A'raf i Junus koje smo naveli. A na to upućuju također i Allahove riječi:
حم وَالْكِتَابِ الْمُبِينِ إِنَّا جَعَلْنَاهُ قُرْآنًا عَرَبِيًّا لَّعَلَّكُمْ تَعْقِلُونَ وَإِنَّهُ فِي أُمِّ الْكِتَابِ لَدَيْنَا لَعَلِيٌّ حَكِيمٌ
Ha Mim. Tako Mi Knjige jasne, Mi je objavljujemo kao Kur'an na arapskom jeziku, da biste razumjeli, a on je u Glavnoj Knjizi, u Nas, cijenjen i pun mudrosti.[3]
Kontekstualna povezanost ovog ajeta sa “te’vilom” u značenju kakvo smo mi spomenuli je očita i bez ikakve nejasnoće, napose zbog toga jer Allah, dž.š., kaže: Da biste razumjeli, a ne kaže da biste Kur'an razumjeli. Jer, znanje te’vila je samo Božije, kako se i tvrdi u ajetu o muhkemu i mutešabihu (gdje se kaže: Njegov te’vil zna samo Allah!). Zbog toga kad ovaj ajet želi da spomene one koji skreću s pravog puta i koji slijede nerazgovjetne mutešabih ajete, on takve ljude opisuje da teže razvratu, neredu i “te’vili”, ali ih ne opisuje tako da su te’vil i našli! Dakle, “te’vil” je istina (ili istine) koja je precizno utvrđena u Ummul-Kitab (Glavnoj Knjizi) i te’vil ne zna niko drugi osim Uzvišenog Allaha. Te’vil je ono što se tiče svijeta onostranog. Allah, dž.š., kaže također u drugim ajetima:
فَلَا أُقْسِمُ بِمَوَاقِعِ النُّجُومِ وَإِنَّهُ لَقَسَمٌ لَّوْ تَعْلَمُونَ عَظِيمٌ إِنَّهُ لَقُرْآنٌ كَرِيمٌ فِي كِتَابٍ مَّكْنُونٍ لَّا يَمَسُّهُ إِلَّا الْمُطَهَّرُونَ
I kunem se časom kad se zvijezde gube – a to je, da znate, zakletva velika – on je, zaista, Kur'an plemeniti u Knjizi brižljivo čuvanoj, dodirnuti ga smiju samo oni koji su čisti – on je Objava od Gospodara svjetova.[4]
Jasno se očituje iz ovih ajeta da u Kur'anu Časnom postoje dvije razine. Razina koja je brižljivo čuvana od dodira i razina Objave koju razumiju svi ljudi. Dodatna korist kojom se možemo iz ovih ajeta okoristiti, a koju nismo našli u prethodno navedenim ajetima jeste izuzimanje koje je navedeno u Allahovim riječima: osim onih koji su čisti, a što upućuje da tamo postoje neki koji mogu da dohvate Istine Kur'ana i njegov te’vil. Ova tvrdnja nije oprečna negiranju koje se iznosi u Allahovim riječima: “Te’vil Kur'ana zna samo Allah!”, jer ako se ove dvije tvrdnje jedna uz drugu saobraze, iz njih proishodi kako međusobna nezavisnost tako i zavisnost i uzajamnost. To jest, iz ovih ajeta se saznaje nezavisnost Allahova znanja ovih istina, koje ne zna niko drugi osim sa Allahovim dopuštenjem i Njegovom podukom (Uzvišen je i velik On). Znanje te’vila slično je, prema ovome što smo naveli, znanju onostranog svijeta koje je Allah zadržao za Sebe, što se vidi iz mnogih ajeta. Ima jedan ajet u kome se izuzimaju oni Allahovi odani robovi sa kojima je Allah zadovoljan, te se i za takve robove tvrdi da su u prilici znati znanje onostranog svijeta. To se ističe u Allahovim riječima:
عَالِمُ الْغَيْبِ فَلَا يُظْهِرُ عَلَى غَيْبِهِ أَحَدًا إِلَّا مَنِ ارْتَضَى مِن رَّسُولٍ فَإِنَّهُ يَسْلُكُ مِن بَيْنِ يَدَيْهِ وَمِنْ خَلْفِهِ رَصَدًا
On tajne zna i On tajne svoje ne otkriva nikome osim onome koga On za Poslanika odabere…[5]
Iz cjeline svih riječi o znanju onostranog izvodimo zaključak da je to znanje nezavisno i pripada Allahu Uzvišenom i do tog znanja niko ne dolazi osim sa Allahovom dozvolom, Uzvišen je i Velik On. Dakle, čisti su oni koji dohvaćaju kur'ansku istinu i stižu do nedokučvosti spoznaja Kur'ana, na što nas i upućuju ajeti koje smo citirali. A ako sve te ajete saobrazimo sa Allahovim riječima:
إِنَّمَا يُرِيدُ اللَّهُ لِيُذْهِبَ عَنكُمُ الرِّجْسَ أَهْلَ الْبَيْتِ وَيُطَهِّرَكُمْ تَطْهِيرًا
Allah želi da od vas, o kućo Poslanikova, grijehe odstrani, i da vas potpuno očisti.[6]
koje su navedene, kako to tvrde vjerodostojne predaje, u vezi prava Kuće Poslanikove, mir s njima., tada ćemo znati da su Poslanik i čeljad njegove Kuće oni koji su čisti i koji su znalci te’vila Kur'ana Časnoga.
[1] El-Isra’, 35.
[2] En-Nisa’, 59.
[3] Ez-Zuhruf, 1-4.
[4] El-Vakia, 75-79.
[5] El-Džinn, 26-27.
[6] El-Ahzab, 33.
