Znanje Imama

Znanje Imama

Razlike koje postoje između šiija i sunija u vezi s pitanjem imameta sadržane su u tri segmenta:

• prvi je da imam treba biti postavljen od Uzvišenog Boga,
• drugi da mora imati osobinu bezgrješnosti, i
• treći da mora imati od Boga dato znanje.

Sada ćemo govoriti o njihovom od Boga datom znanju.

Bez ikakve sumnje, Poslanikov Ehli-bejt je bio više upućen u njegovo znanje nego drugi ljudi, kao što je o njima rekao:

“Nemojte ih učiti, jer zaista su oni učeniji od vas”, posebno hazreti Ali, koji je od najranijeg djetinjstva bio u krilu Poslanikovom, gdje je odrastao i bio odgajan, i koji je sve do posljednjeg trenutka Poslanikovog života bio s njim. Stalno je bio u nastojanju da stiče znanje od Poslanika. Poslanik u vezi s Alijem kaže:

“Ja sam grad znanja, a Ali je kapija tog grada.”[1]

Od hazreti Alija se prenosi da je rekao:

“Zaista me je Poslanik poučio hiljadi poglavlja znanja, a svako poglavlje otvara hiljadu drugih, a to je milion znanja, sve dok nisam naučio šta je bilo i šta će biti do Sudnjega dana, naučio sam znanje smrti i nesreća i suđenje po istini.”[2]

Međutim, znanje imama iz Ehli-bejta nije ograničeno na ono što su neposredno ili posredno čuli od Poslanika, već su imali pristup jednoj vrsti neuobičajenog znanja, koje im je davano putem nadahnuća ili razgovorom, poput nadahnuća koja su data Hidru, Zu-l-Karnejnu, hazreti Merjemi, Musaovoj majci, a kasnije se u Kur’anu časnom to nazvalo vahjom (Objavom). Naravno, ne misli se na Objavu koja se daje poslanicima. Zahvaljujući tome znanju neki su imami još u doba djetinjstva stizali do položaja imameta, već tada su sve znali i nisu imali potrebe za poučavanjem i sticanjem znanja od drugih ljudi. Ovo se može zaključiti iz brojnih predaja koje se prenose od imama, a uzevši u obzir njihovu bezgrješnost, dokazuje se ispravnost i argumentiranost tih predaja. Prije negoli navedemo primjere, navest ćemo kur’anski ajet u kojem se ukazuje na čovjeka ili pojedince koji imaju znanje Knjige kao svjedoka istinitosti časnog Poslanika:

Reci: “Meni i vama dovoljan će biti kao svjedok Allah, i onaj u koga je znanje cijele Knjige.”[3]

Bez ikakve sumnje, čovjek čije svjedočenje se stavlja tik uz Božije svjedočenje, a za takvo šta mogućnost mu pruža posjedovanje znanja cijele Knjige, zauzima veoma visok položaj. U drugom ajetu također se ukazuje na ovog svjedoka:

Zar je onaj koji ima jasan dokaz od svoga Gospodara, a slijedi ga i svjedok od njega…[4]

أَفَمَن كَانَ عَلَىٰ بَيِّنَةٍ مِّن رَّبِّهِ وَيَتْلُوهُ شَاهِدٌ مِّنْهُ

Riječi od njega (minhu) ukazuju na to da je ovaj svjedok iz porodice Poslanikove, tj. Ehli-bejta. Brojne predaje, i šiijskih i sunijskih prenosilaca, kazuju da se pod ovim svjedokom ukazuje na hazreti Alija ibn Ebi Taliba. Između ostalog, Ibn Magazeli Šafi‘i prenosi od Abdullaha ibn ‘Ata’a da je rekao: “Bio sam jednoga dana u prisustvu Imama Bakira. Tada je pored nas prošao sin Abdullaha Ibn Selama (jedan od učenjaka sljedbenika Knjige koji je u vrijeme Poslanika primio islam). Upitao sam Imama: ‘Da li se riječima u ajetu onaj kod koga je znanje Knjige misli na njegovog oca?’ On mi reče: ‘Ne, već se misli na Alija ibn Ebi Taliba, u vezi kojim su objavljeni i ajeti: a slijedi ga i svjedok od njega, kao i: Vaši zaštitnici su samo Allah i Poslanik Njegov i vjernici koji molitvu obavljaju i zekat daju dok su na rukuu.’”[5]

إِنَّمَا وَلِيُّكُمُ اللَّـهُ وَرَسُولُهُ وَالَّذِينَ آمَنُوا الَّذِينَ يُقِيمُونَ الصَّلَاةَ وَيُؤْتُونَ الزَّكَاةَ وَهُمْ رَاكِعُونَ

Također, prenosi se nekoliko predaja i kod šiija i kod sunija da se pod svjedokom u 17. ajetu sure Hud misli na Alija ibn Ebi Taliba,[6] a s obzirom na spomenutu odliku čestice od njega (minhu), sasvim je jasno da osim njega niko drugi ne može biti objektivni primjer tog svjedoka.

Važnost posjedovanja znanja Knjige postaje jasna nakon toga što obratimo pažnju na događaj iz vremena Sulejmana, a.s., kada je na čudesan način prebačen Belkisin prijesto u Sulejmanov dvor, o čemu se u Kur’anu govori na sljedeći način:

“A ja ću ti ga donijeti,” reče onaj koji je imao dio znanja iz Knjige, “prije nego što okom trepneš.”[7]

قَالَ الَّذِي عِندَهُ عِلْمٌ مِّنَ الْكِتَابِ أَنَا آتِيكَ بِهِ قَبْلَ أَن يَرْتَدَّ إِلَيْكَ طَرْفُكَ

Iz ovog ajeta može se zaključiti kako je posjedovanje samo manjeg dijela znanja iz Knjige dovelo do tako zadivljujuće moći i učinaka, pa se može pretpostaviti kakve samo ogromne moći i učinke za sobom povlači posjedovanje znanja cijele Knjige. Ovo je činjenica na koju ukazuje hazreti Sadik, a.s., u predaji koju prenosi Sedir, u kojoj se kaže: “Ja, Ebu Basir, Jahja Bezzaz i Davud ibn Kesir bili smo prisutni na jednom mjestu gdje je bio i Imam Sadik, a.s., koji dođe ljutit i nakon što je sjeo reče: ‘Čudim se ljudima koji umišljaju da mi imamo znanje gajba, a samo Allah zna skriveno, i niko drugi. Htio sam ružiti sluškinju, ona je pobjegla, a ja ne znam u koju je sobu otišla.’”[8] Sedir nastavlja: “Kada je Imam ustao s namjerom da uđe u unutrašnje prostorije svoje kuće, ja, Ebu Basir i Mejser pođosmo za njim i rekosmo mu: ‘Čuli smo tvoje riječi o sluškinji i mi vjerujemo da ti imaš mnogo znanja, ali ne tvrdimo da imaš znanje o gajbu.’ Imam reče: ‘Sedire, zar ne učiš Kur’an?’ Rekoh: ‘Učim.’ Reče: ‘Zar nisi učio ovaj ajet: A ja ću ti ga donijeti – reče onaj koji je imao dio znanja iz Knjige – prije nego što okom trepneš? Rekoh: ‘Jesam. Učio sam.’ Reče: ‘Da li znaš koliko je taj čovjek imao znanja iz Knjige?’ Rekoh: ‘Ti mi reci.’ Reče: ‘Koliko kap iz ogromnog mora.’ Zatim reče: ‘Jesi li učio ovaj ajet: Reci: Meni i vama dovoljan će biti kao svjedok Allah, i onaj u koga je znanje cijele Knjige?’ Rekoh: ‘Jesam.’ On reče: ‘Ko više zna? Onaj koji ima znanje cijele Knjige ili onaj koji se samo malo okoristio njenim znanjem?’ Odgovorih: ‘Onaj koji ima znanje cijele Knjige.’ On zatim pokaza na svoje plemenite grudi i reče: ‘Tako mi Allaha, znanje cijele Knjige je kod nas, tako mi Allaha, znanje cijele Knjige je kod nas.’”[9]

Sada ćemo navesti nekoliko primjera iz predaja u vezi sa znanjem Ehli-bejta. Hazreti Rida, a.s., u jednom veoma opsežnom hadisu o imametu između ostalog kaže: “Kada Uzvišeni Bog odabere nekoga da bude imam ljudima, učini mu prostranim grudi, postavlja mu izvore mudrosti u srcu, nadahnjuje ga znanjem, da bi mogao odgovoriti na svako pitanje i kako ne bi lutao pri prepoznavanju istine. On će kao takav biti bezgrješan, potvrđen, ispravno vođen i pomognut od Boga te sačuvan od posrtaja i greški. Uzvišeni mu daje te osobine kako bi bio svjedok i dokaz nad Njegovim stvorenjima. To je davanje Božije kome god On želi.” Zatim je nastavio: “Zar ljudi mogu prepoznati i odabrati takvog čovjeka? I zar njihov izabranik ima ovakva svojstva?”[10]

Prenosi se od Hasana ibn Jahjaa Medainija da je upitao Imama Sadika, a.s.: “Kada se imamu postavlja pitanja, kako on odgovara na njega?” On reče: “Nekada dobiva nadahnuće, nekada čuje od meleka, a nekada oboje.”[11]

U jednom se rivajetu prenosi da je Imam Sadik, a.s., rekao: “Imam koji ne zna kakva će ga nesreća zadesiti i šta će se s njim desiti, neće biti Božiji dokaz nad Njegovim robovima.”[12]

Također, prenosi se u nekoliko predaja da je rekao: “Kada god imam želi nešto znati, Bog mu daje znanje o tome.”[13]

Isto tako, u većem broju predaja od njega se prenosi: “Ruh (duh) je stvorenje uzvišenije od Džebraila i Mikaila. Bilo je sa Božijim poslanikom, s.a.v.a., a nakon toga je sa imamima i pravilno ih vodi.”[14]

Izvor – Amuzeše akaid, Muhammed Teki Misbah Jazdi

 

[1] Mustedrek Hakim, sv. 3, str. 226.

[2] Jenabi‘u-l-meveddeh, str. 88; Usuli Kafi, sv. 1, str. 296.

[3] Er-Ra‘d, 43.

[4] Hud, 17.

[5] El-Ma’ide, 55.

[6] Gajetu-l-meram, str. 359.

[7] En-Neml, 40.

[8] Iz nastavka hadisa postaje jasno da su ove riječi, da Imam nije upućen u znanje o skrivenom (‘ilmu-l-gajb), izgovorene zbog prisustva ljudi koji nisu bili dostojni da čuju pravu istinu. Jer, treba biti jasno da se pod znanjem gajba koje pripada samo Allahu misli na ono znanje koje nema potrebe da bude učeno, kao što je hazreti Ali u odgovoru jednom čovjeku koji ga je pitao: “Da li vi imate znanje o gajbu?”, rekao: “Zaista se ono uči od Posjednika znanja.” Inače, svi poslanici i veliki broj evlija imali su znanje o gajbu onoliko koliko im je dato od Boga da znaju. Jedan od primjera u koje nema nikakve sumnje jeste trenutak kada Bog Musaovoj majci daje znanje iz gajba da će joj vratiti sina i da će ga učiniti poslanikom: Mi ćemo ti ga, zaista, vratiti i poslanikom ga učiniti. (El-Kasas, 7)

[9] Usuli Kafi, sv. 1, str. 257.

[10] Isto, str. 198.

[11] Biharu-l-envar, sv. 27, str. 58.

[12] Usuli Kafi, sv. 1, str. 258.

[13] Isto.

[14] Isto, str. 273.