Globalizacija islamofobije nakon 9/11

Globalizacija islamofobije nakon 9/11

1.    Uvod

U najširem smislu, pojam islamofobija predstavlja predrasudu prema muslimanima i diskriminaciju istih. U upotrebi su i druge sintagme poput – „antimuslimanska mržnja“ i „antimuslimanske predrasude“, no islamofobija je općeprihvaćen pojam.

Porijeklo riječi islamofobija potiče sa početka 20. stoljeća, kada se razumijevala kao oblik predrasuda, u kontekstu zapadne kolonizacije Afrike. Afrikanist, Maurice Delafosse, u članku „Trenutno stanje islama u Zapadnoj Africi“ (Lʼetat actuel de lʼIslam dans lʼAfrique occidentale française) iz 1910., riječju „islamophobie“ označava „princip domaće administracije“, kao način na koji su francuski kolonizatori doživljavali i tretirali muslimane – suprotno od „naklonosti prema muslimanima“.[1]

Predrasude prema muslimanima sežu još od perioda krstaških ratova, kada se islam smatrao religijom čiji pripadnici imaju za cilj ekspanziju islama sabljom i barbarstvom. Ti stereotipi potječu od generalizacije čitave muslimanske populacije na osnovu ideoloških stanovišta radikalnih skupina, od kojih neke same iniciraju emancipaciju od ostatka muslimana. Ovaj diksurs korišten je u širenju imperijalizma kako u kolonijalnom, tako i u neokolonijalnom periodu.

U modernom vremenu vrhunac medijski pospješenih predrasuda nakon 11. septembra i traje sve do danas. Da bismo mogli prodrijeti u suštinu i korijen problema potrebno je sagledati događaje centrirane oko država u kojim preovladava stanovništvo islamske vjeroispovijesti, uključivanje američke vlade u iste – što dovodi do izuzetne medijske popraćenosti. Stoga se postavlja pitanje koje proizlazi iz navedenih premisa: Na koje načine je sudjelovnje SAD-a u ratovima u Iraku i Siriji utjecalo na globalizaciju islamofobije?

U ovom radu ću potvrđivanjem ili opovrgavanjem navedenih hipoteza, kroz analizu i sintezu prikupljenih podataka, te putem logičkog zaključivanja, nastojati odgovoriti na postavljeno istraživačko pitanje u cilju demistifikacije društveno-političkog fenomena – islamofobije.

H1: SAD je kreirala vještačke okolnosti kao povod za uključivanje u ratove.

H2: Ideološka stanovišta džihadističkih organizacija ne nalaze uporište u islamu.

H3: Medijska promocija džihadističkih organizacija je jedan puteva integriranja islamofobije u društvo.

[1] Bridge Initiative (Inicijativa Most) Univerziteta Georgetown u Washingtonu je višegodišnji projekt istraživanja islamofobije u Sjedinjenim Američkim Državama.

Rat u Iraku (Slika 1), poznat i kao Drugi zaljevski rat, bila je vojna intervencija u svrhu okupacije Iraka od strane koalicije od 48 zemalja koju su predvodile SAD u trajanju od 2003. do 2010. Gotovo tri sedmice je trebalo proći od početka invazije na Irak pod vodstvom SAD-a, da bi zatim milioni gledalaca ispred malih ekrana mogli pratiti rušenje statue Sadama Huseina u Bagdadu. Ta slika od 9. aprila 2003. je ušla u kolektivno sjećanje čovječanstva. No, čak i 17 godina kasnije demistifikacija same invazije, dešavanja u Abu Graibu, te egzaktnog broja žrtava, nije izvršena.

Glavni povod za rat bilo je navodno oružje za masovno uništenje u posjedu iračkog diktatora Sadama Huseina koje se smatralo prijetnjom SAD-u. Drugi razlozi za rat, prema nekim službenicima SAD-a, bili su navodna saradnja Huseina i Al-Kaide, te demokratizacija Iraka.

Utvrđeno je da su navedeni povodi zasnovani na lažima – oružje za masovno uništenje nikad nije bilo pronađeno, kao ni dokazi za navodnu saradnju Huseina i Al-Kaide. U pogledu demokratizacije, Husein je svrgnut sa vlasti, zdravstvo je uništeno, obrazovne institucije izgubile sredstva za rad, pothranjenost među djecom je porasla s 19 % prije rata 2003. na prosječno 28 % do godine 2007., a oko 70 % stanovništva nema pristup pitkoj vodi, dok se stopa nezaposlenosti kretala od 50% do 70%. Oko četiri miliona Iračana su bili raseljeni ili izbjeglice, što je oko 16 % ukupnog stanovništva te države: 2.256.000 ljudi je bilo raseljeno unutar samog Iraka, dok su ostali otišli u neku drugu zemlju, ponajprije Siriju (od 1,2 do 1,4 miliona izbjeglica), Jordan (pola miliona izbjeglica) i Egipat (70.000 izbjeglica).

1.1. Abu Graib i radikalizacija sunitskih muslimana

“Amerika je prijatelj svih Iračana.” Ovo je bio znak postavljen u zatvoru Abu Ghraib – onaj koji je zamijenio Sadamov portret kada su ga Sjedinjene Države preuzele u sklopu „rata protiv terorizma“.

Zatvor Abu Ghraib upoznao je svijet sa nasilnom infrastrukturom mučenja (Slika 2) 2004. godine, kada su se pojavile fotografije koje dokumentiraju opsežna mučenja, od zatvorenika na povodcima do tijela naslaganih jedno na drugo u piramidalnoj strukturi, do zatvorenika koji su stajali u razapetom položaju.

Jedan od zatvorenika u Abu Graibu bio je Al-Bagdadi, vođa ISIL-a od 2014. godine do njegove smrti – 2019. godine. Krajem 2004. godine pušten je s velikom grupom zatvorenika nižeg nivoa. Do 2006. godine, Al-Bagdadijeva četa pobunjenika pridružila se drugima kako bi formirala Vijeće mudžahedina Šura. Savez nekoliko islamističkih militantnih grupa kasnije se raspustio i formirao organizaciju koja se nazivala Islamska država u Iraku, a u to vrijeme bila referirana kao iračka Al-Kaida.

SAD su svojom invazijom u Iraku, pod izlikom demokratizacije, direktno utjecale na međumuslimanske odnose, potpirujući vatru između suprotstavljenih šiita i sunita, te su se ponijele kao okidač radikalizacije muslimana, za šta je primjer pomenuti Al-Bagdadi i njegove četa pobunjenika. Vođenjem ovakve politike počinje stvaranje distorzije slike o muslimanskom stanovništvu, čime se stvaraju sve masivniji povodi za izljeve islamofobije u zapadnjački orijentiranim društvima.

 

2. Rat u Siriji

Građanski rat u Siriji je naziv za trenutni oružani sukob koji se od proljeća 2011. godine, vodi u Siriji između vlade predsjednika Bašara al-Asada na jednoj strani i džihadističkih pobunjenika na drugoj strani, koji uz pomoć zapadnih sila i njihovih arapskih saveznika nastoje svrgnuti njega i vladajuću stranku Baas. Prema dostupnim podacima, rezultirao je s oko pola miliona žrtava, preko pet miliona izbjeglica koji su napustili Siriju, dok je preko sedam i po miliona Sirijaca bilo prisiljeno napustiti svoje domove i potražiti sklonište unutar same Sirije, države koja je prije početka rata imala 21 milion stanovnika. To bi značilo da je u ratu nastradalo 10 % populacije Sirije, dok je čak 60 % populacije raseljeno, što unutar države, što izvan nje.

 

2.1. Intervencija SAD-a u Siriji

Tokom sirijskog građanskog rata, započetog 2011. godine, SAD su pobunjenicima militantne organizacije Slobodne sirijske vojske u početku pružali nesmrtonosnu pomoć (npr. hranu i kamione), ali su brzo počeli pružati obuku, novac i obavještajne podatke odabranim zapovjednicima sirijskih pobunjenika. Najmanje dva američka programa pokušala su pomoći sirijskim pobunjenicima, uključujući program Pentagona iz 2014. godine koji je planirao obučiti i opremiti 15.000 pobunjenika za borbu protiv ISIL-a, koji je otkazan 2015. nakon trošenja 500 miliona dolara i proizvodnje samo nekoliko desetina boraca.

2.2. Al-Nusra front i obuka za korištenje hemijskog oružja

Postavivši veoma isključiv cilj, svrgnuće Al-Asada, SAD su zajedno sa svojim vojnim saveznicima, NATO paktom i Izraelom, pribjegle radikalnim mjerama kada je u pitanju bezuvjetna podrška terorističkih opozicionih snaga, poput Al-Nusra fronta.

SAD su iznijele optužbe da je sirijska vlada izvršila napad hemijskim oružjem u martu 2013. godine. Odluka SAD-a da angažuju nepouzdane „stručnjake za odbranu“  za obuku sirijskih pobunjenika za rukovanje zalihama hemijskog oružja čini se krajnje kobno neodgovornom, posebno s obzirom na to koliko je Washington do sada bio nesposoban osigurati da samo povjerljivi, sekularni pobunjenici – u onoj mjeri u kojoj postoje – primaju njihovu pomoć i oružje. Također, hrani optužbe koje je sirijsko Ministarstvo vanjskih poslova u tadašnje vrijeme iznijelo da SAD rade na oblikovanju sirijskog režima kao da se koristio ili pripremao za hemijski rat.

“Ono što izaziva zabrinutost zbog ove vijesti koju mediji šire je naš ozbiljan strah da bi neke od zemalja koje podržavaju terorizam i teroristi mogle opskrbiti naoružane terorističke skupine hemijskim oružjem i tvrditi da je sirijska vlada ta koja je koristila oružje” (John Glaser, Us Defense Contractors Training Syrian Rebels, 10. decembar 2012.)

Tendenciozna selekcija radikalnih džihadistički orijentiranih pobunjenika od strane SAD-a doprinijela je kreiranju slike o muslimanskoj populaciji baziranih na, u svom korijenu, cionističkim vrijednostima (Slika 3) koje su u direktnom sukobu sa vrijednostima i dogmama islama koje prvobitno proizlaze iz Kur'ana.

3. Eksponiranje terorizma u medijima

Kada čin nasilja postaje čin terorizma, te ko određuje kada se pojavljuje ta karakterizacija? Razlika između ta dva pojma je politička; izraz „nasilje“ je neutralan i deskriptivan pojam, dok je pojam „terorizam“ politički nabijen i ideološki definiran. Kriterij se, prema standardima mainstream medija, vrti oko jednog temeljnog pitanja: da li je čin nasilja perpetuirao musliman? Nije važno koji su ideološki motivi ili opravdanja za sam čin nasilja. Kršćanski desničarski ekstremistički, nacionalistički pokreti i druga nasilna djela rasizma isključeni su iz kategorije „terorizam“ – muslimani su isključeni iz ovog općeg pravila. Zapravo, slabo definiran i politički nabijen narativ o „ratu protiv terorizma“ služi kao maskarada kojom se potiskuje svaka ideja, diskurs ili akcija koja izlazi iz orbite sekularno-liberalne ideologije.

U stvarnosti, pristranosti koje informiraju medijsko izvještavanje o islamu nisu proizvod fenomena nakon 11. septembra, niti se temelje isključivo na dezinformacijama. Umjesto toga, korijeni ove pristranosti datiraju iz razvoja antiislamskog orijentalističkog diskursa, koji je činio identitet Zapada i nastavlja oblikovati njegov diskurs. On se temelji na ideji zapadne superiornosti i inferiornosti „ostatka“. To je zato što Zapad ima demokratiju, racionalizam i nauku, dok „ostalo“ nema. Zapad je sazrio, dok su “ostali” ovisni o “zapadu”. Pokojni Edward Said opširno se pozabavio ovom orijentalističkom pristrasnošću u svojoj knjizi „Pokrivanje islama: Kako mediji i stručnjaci određuju kako vidimo ostatak svijeta“.

Tendenciozno izvještavanje mainstream medija, u skladu sa dogmama njihovih finansijera, vrši veliki utjecaj na muslimanske zajednice. Dominantni „rat protiv terorizma“ lišio je muslimane bilo kojih mogućnosti putem kojih se mogu izraziti, što zauzvrat pogoršava porast „ekstremizma“ – i tako smo prepušteni začaranom krugu. U okviru medijskog pokrića „rata protiv terorizma“, ali i sličnih narativa koji bivaju perpetuirani i u toku predsjedničkih mandata Obame i Trumpa, bivaju prikazivani gnusni prizori za koje je neminovno da izazivaju psihološku reakciju gledalaca. Time se održava distorzija slike o muslimanima, te onemogućava pokriće bilo kakvog kontra-narativa, čiji je jedan od nosilaca Hezbollah.

 

3.1. Borba protiv nametnutog narativa

„Nacije su narativi“ – čuvena je obzervacija pomenutog Edwarda Saida. Narativi su odraz struktura moći. To se posebno odnosi na način na koji su muslimani prikazani u mainstream medijima, te oni stoga postaju vrlo važno mjesto angažmana. Postoji niz stvari koje muslimani mogu i, zaista, trebaju učiniti da bi se oduprli tim narativima, dajući otpor gore spomenutim strukturama moći.

Prioritet je kritičko mišljenje pri čitanju vijesti, te odbijanje upijanja istih bez preispitivanja. Koristeći više medijskih izvora koji nisu pod okriljem iste korporacije ili finansijera, dobijamo veći potencijal za racionalnu obzervaciju činjenica. Često će se otkriti da prosječna vijest utjelovljuje spoj agendi i interesa. Drugo, muslimani trebaju unaprijediti kontra-narativ koristeći se svim raspoloživim sredstvima koji su u današnjem vremenu sveprisutni i svedostupni.

Napokon, muslimani se moraju fokusirati na političku osvještenost. Razumijevanje utjecaja političkih faktora ključno je i vodi ka samosvijesti, kao i učenje stavljanja viđenog i pročitanog u odgovarajući kontekst. To uključuje historijski, geopolitički, ideološki i filozofski kontekst. Ako je neko sposoban proniknuti u sam kontekst, sigurno će uslijediti usvajanje adekvatnog reagovanja.

 

4. Zaključak

Prilikom istraživanja u svrhu pisanja eseja, susrela sam se sa problemom nedostatka i/ili teškog pronalaženja potrebne literature koja je objektivna i nije odraz uvriježenih dogmi koje perpetuiraju strukture moći. Problem sa koji sam se susrela potvrđuje moju hipotezu vezanu za utjecaj medija na sliku o muslimanima i time integriranje islamofobije u društveni diskurs. Proces istraživanja mi je pomogao pri unaprjeđivanju analitičkih sposobnosti, dok me je proces pisanja prinudio da već usvojene stavove razložim, sagledam iz svih perspektiva, te putem logičkog zaključivanja predočim što je objektivnije moguće.

Vanjska politika SAD-a, pogotovo kada je njeno djelovanje usmjereno ka Bliskom istoku (Encyclopædia Britannica definiše da Bliski istok uključuje: Bahrein, Kipar, Egipat, Pojas Gaze, Iran, Irak, Palestinu, Izrael, Jordan, Kuvajt, Liban, Libiju, Oman, Katar, Saudijsku Arabiju, Sudan, Siriju, Tursku, Ujedinjene Arapske Emirate, Zapadnu obalu, i Jemen), bila je uvijek goruće pitanje. Pod okriljem demokratije, a služeći se svim nedemokratskim sredstvima, SAD se upliću u unutarnju politiku Iraka i Sirije, gdje intenzivno i strukturalno rade na razaranju političkih sistema pomenutih država, u cilju postavljanja marionetske vlade u konačnici.

Počevši od Abu Graiba, SAD su uvijek kreirale selekciju labilnih, ali radikalnih muslimana, čiji su fanatizam i bezumlje išli tako daleko da su se kod njih samih uvriježile ideje o emancipaciji od islama. Nijanse fasada militantnih organizacija (Al-Kaida, ISIL, AL-Nusra) se mijenjaju, narativ ostaje isti. Kako iste strukture moći započinju ratove i drže medije, nije bilo teško nekritičnoj masi nametnuti pripadnike navedenih organizacija kao prototipe i reprezentativce muslimana i islama, iako su „upregnuti“ od strane cionista. Osiguran im je dovoljan medijski prostor da budu sveprisutni i siju strah i pospješuju imidž muslimana kao osnovne prijetnje sigurnosti „civilizovanim građanima“.

Moje istraživačko pitanje izuzetno je kontroverzno i kompleksno, no smatram da sam izloživši činjenice, te davši koncizne osvrte, uspjela demaskirati povode i posljedice američkog djelovanja u ratovima u Iraku i Siriji u pogledu globalizacije islamofobije.