Naučno nemjerljive i naučno mjerljive činjenice

Naučno nemjerljive i naučno mjerljive činjenice

Tuberkuloza i rak su dvije nesretne i opasne bolesti koje čovjeka čine slabim i nemoćnim, obaraju ga s nogu, tijelo tope i uništavaju mu sami korijen života. Naučnici su obje ove bolesti dobro upoznali i u opremljenim laboratorijima odredili su sve njihove odlike i parametre. Nauka je egzaktno odredila i izmjerila napredak i tok ovih bolesti, uvjete koji pogoduju bolesti, slabosti koje dovode do bolesti i uopće sve suštinske činioce i parametre bolesti.

Zavist je poput tuberkuloze i raka opasna bolest, a u nekim okolnostima njene posljedice čak i nadilaze opasnost i štete koje mogu nastati od tuberkuloze i raka, jer ostavlja na tijelu i duši bolesnika jako loše posljedice. Ona zamračuje razum, ubija čovječnost, podstiče na zločine i izdaju, odstranjuje od čovjeka radost i veselje, dokida čovjekov san, postepeno truje tijelo, čini ga nemoćnim i na koncu ga uništava. Ali, ova bolest se ne može izmjeriti u laboratoriju, ona nije uzrokovana nikakvim mikrobima, ne može se uočiti ni pod kakvim mikroskopom. Zavist je jedno psihičko stanje, jedan psihički unutrašnji osjećaj. Zavist je jedna neporeciva stvarnost koja ostavlja desetine posljedica i tragova na duši i na tijelu bolesnika, ali se ipak ne može izmjeriti nikakvim uređajem.

Porazi, duševni neuspjesi, psihički kompleksi, strahovi i brige su poput bolesti malarije i malteške groznice, koje slabe tijelo i lice čine žutim. Oni su takvi da u sebi sadrže desetine različitih posljedica. Malarija i malteška groznica se mogu otkriti pomoću naučnih pokazatelja, ali neuspjesi, porazi, duševni lomovi i kompleksi ne mogu se odrediti putem naučnih uređaja i u laboratorijima.

Grančica prelijepog cvijeta se ističe u kutku bašče i svojom pojavom zadivljuje posmatrače. Posmatrač uživa i biva opčinjen ljepotom tog cvijeta. Ali, cvijet u svojoj građi posjeduje jednu logiku, a u ljepoti drugu. Građa cvijeta predstavlja naučni predmet istraživanja, a njegova ljepota predstavlja emocionalnu karakteristiku. Naučnici stručnjaci mogu cvijet potpuno tehnički definisati: mogu mu laboratorijski odrediti sve mineralne i druge prirodne sastojke i predstaviti ih tačnim brojevima, ali ljepota i blistavost cvijeta su nemjerljivi. Ova zadivljujuća stvarnost, ova privlačna suština je ono što okuplja ljude i podstiče ih na posmatranje i divljenje. Dakle, ljepota i blistavost cvijeta ne mogu se izmjeriti ni odrediti nikakvom naučnom metodologijom niti bilo kakvim univerzitetskim naučnim uređajima. Samo ljudske emocije mogu shvatiti i pojmiti ljepotu cvijeta. Ljudske emocije, a ne razum i nauka, znanje i škola. Naučna pitanja je moguće mjeriti i izračunavati, a ljudske emocije su one koje se ne mogu zatočiti niti staviti u okvir bilo kakvih empirijskih i iskustvenih nauka.

Jedna dragocjena vrhunska umjetnička slika, koja odražava emocije i osjećanja nadarenog umjetnika, proda se za milione dolara i uzme ljudima sklonim umjetnosti i ushićenju, koji uživaju posmatrajući je, hiljade dragocjenih sati. Ako bismo tu sliku posmatrali sa naučnog stanovišta, laboratorijskom analizom uočili bismo da se ona sastoji od 10 grama crvene boje, od 100 grama zelene boje te od 50 grama plave boje sa posebnim hemijskim smjesama, od komada daske, nešto platna – i sve to ne vrijedi više od nekoliko dolara.

Ali na ovoj tabli postoji nešto drugo, što vrijedi milion dolara. Ta stvar nije razumskog i naučnog karaktera, niti laboratorijski i hemijski dokaziva. To se ne može izmjeriti naučnim mjerilima. Ta stvar je ljepota i krasota. Mjesto njenog izlaganja je sajam ljudskih ukusa, a njeni kupci su emocije i osjećaji ljudi. Hemijski elementi i prirodne supstance slike moguće je mjeriti i naučno izračunati, ali ljepota slike ne staje u okvire naučnog mjerila učenjaka.

Svijetla suština vjerovanja, pohvalne osobine i moralne vrline, poput ljubavi prema čovjeku, dobrohotnosti, hrabrosti, velikodušnosti, kreposti, blagosti i dr, kao i moralne nepoćudnosti, poput zavisti, oholosti, zlobnosti, pohlepe i sl. – psihičke su kategorije i pripadaju emocionalnom sklopu čovjeka. Pohvalne i pokuđene osobine su zbilje koje ostavljaju svoje dobre ili loše učinke na čovjekovom tijelu i duši, ali su nemjerljive naučnim sredstvima i uređajima. Postojanje jedne zbilje odvojeno je od mogućnosti njenog mjerenja. Potrebno je realnim pogledom sagledati zbilje i priznati njihovo zbiljsko postojanje, iako su naučna sredstva nemoćna da ih izmjere.

Istraživači ne mogu istražiti sve dimenzije ljudske ličnosti jer ljudske nauke ne shvataju nešto što nema materiju i dimenzije. Nauke se koriste samo za ono što je moguće smjestiti u vrijeme i prostor, a nisu u stanju mjeriti pohlepu, srdžbu, neprijateljstvo, ljubav i ljepotu, misli naučnika i vjerovanje vjernika. Ali, kako se učinci psiholoških i duhovnih djelatnosti neprekidno oslikavaju u prirodi, u mislima, ponašanju i načinu djelovanja ljudi, onda se s lahkoćom mogu shvatiti i fiziološki učinci ovih psihičkih stanja. Ukoliko mi neku stvar nismo uspjeli definisati, to ne znači da ona ne postoji.[1]

Nema potrebe da stvarnost uvijek bude jednostavna i nama shvatljiva, a zatim da se očituje u različitim oblicima. Svjesno stanje čovjeka, kost ljudske ruke i rana na koži – sve su to očigledne zbilje. Ne treba nas na izučavanje nekog kvaliteta podsticati činjenica da ćemo jednostavnim tehnikama doći do tog kvaliteta. Beskrajna tuga majke koja je izgubila svoje dijete, unutrašnja duhovna revolucija mistika usljed katarzičnog pročišćenja u dubini noći, kao i bol pacijenta koga izjeda rak – bez obzira što nisu mjerljivi, ipak su činjenice koje se ne mogu poreći.[2]

[1] Ensane našenahte, str. 35-37.

[2] Ensane našenahte, str. 35-37.