Činioci osjećaja niže vrijednosti II
Činioci osjećaja niže vrijednosti II
Ponižavanje i ismijavanje
Djeca ili odrasli koji imaju nedostatak u tjelesnoj građi pate iz dva razloga:
1) zbog manjkavosti i lišenosti koje u sebi osjećaju,
2) zbog uvreda i ismijavanja drugih.
Onaj ko je nijem vidi kako ostali ljudi uživaju u međusobnoj komunikaciji, a on se osjeća uskraćenim i nemoćnim u tom pogledu. Ova nemoć vrši pritisak na njegovu psihu te se on počne osjećati slabim, nemoćnim i poniženim. To osjećanje stvara ranu na njegovoj psihi. Drugu ranu mu nanose oni koji mu se zbog ovog nedostatka izruguju i podsmijavaju i to što njegova manjkavost druge navodi da ga podrugljivo oponašaju. Možda je ovo ismijavanje i izrugivanje ljudi teže od samog tereta uskraćenosti koju osjeća u sebi.
Posramljenost
Džahiz je bio jedan od školovanih ljudi u 3. stoljeću po Hidžri. Napisao je znamenita djela čiji tragovi su ostali do danas. Veoma neprijatno i ružno je izgledao, ali budući da je iskazivao neslaganje i neprijateljstvo prema Imamu Aliju, a.s., štitile su ga abasijske halife.
Jednog dana svojim učenicima je kazao: “U toku cijelog mog života niko me nije posramio kao jedna žena. Jedanput sam se slučajno u prolazu susreo s tom ženom i zamolila me da joj pravim društvo u putu. Dovela me je do radnje jednog kipara, pokazala na mene i rekla vlasniku: “Kao ovaj šejtan!”
Ostao sam ukopan i očajan. Kada me je ta žena ostavila i otišla, upitao sam vlasnika radnje šta je posrijedi. On mi je kazao: “Ova žena mi je naručila da joj napravim kip u liku šejtana.” Rekao sam joj tad da ja nikada nisam vidio šejtana, da bih ga mogao napraviti. A danas je ona tebe dovela da šejtana napravim u tvom liku.”[1]
Rešid ibn Zebiri Misri, koji je živio u 6. stoljeću po Hidžri, bio je jedan od cijenjenih sudija i dobar pisac. Također je bio učen u fikhu, logici, gramatici i historiji. Bio je vrlo nizak, crnomanjast, povelikih usana i širokog nosa.
Ukratko, nije bio uopće lijep i izgledao je nezgrapno. U mladosti je u Kairu, zajedno sa Abdul-Azizom Idrisijem i Sulejmanom Dejlemijem, živio u jednoj kući.
Jednog dana izašao je iz kuće i vrlo kasno se vratio. Prijatelji ga upitaše za razlog kašnjenja, a on je izbjegavao da im odgovori. Nakon njihova insistiranja, on se napokon otvori:
“Danas sam prolazio kroz neko naselje i sretoh vrlo lijepu ženu. Ona me pogledala ljupko i sa simpatijom. Od ushićenja sam zaboravio na sebe. Dala mi je očima mig i ja sam krenuo za njom. Prolazili smo uličice i sokake dok napokon nismo stigli do njene kuće. Otvorila je vrata i pozvala me unutra.
Skinula je nikab sa lica blistavog poput Mjeseca. Potom je pljesnula rukama i nekoga pozvala. Sa čardaka kuće sišla je djevojčica izuzetne ljepote. Tada žena reče kćerkici: ‘Ako opet budeš na spavanju mokrila, dat ću te ovom sudiji da te pojede.’ Potom se okrenu prema meni i reče: ‘Nadam se da mi Uzvišeni kroz sudijinu visost neće uskratiti Svoju dobrotu.’ Ja sam tako, potpuno posramljen, izletio iz kuće pognute glave. Od silne uvrijeđenosti čak sam se i izgubio na putu prema kući te sam se izgubljen motao okolo po sokacima. Eto zašto sam zakasnio.”[2]
Napredak u nauci mogao je donekle popraviti neke tjelesne manjkavosti, razroke oči učiniti prirodnim, uljepšati nepravilan nos, ispraviti krive noge… Danas ima načina da se operativnim putem otklone neke urođene tjelesne deformacije te da se onaj ko ih ima oslobodi osjećaja niže vrijednosti. Međutim, postoje neki nedostaci i deformiteti koje današnje znanje ne može otkloniti.
[1] Tetimmetu-l-munteha, str. 370.
[2] Logatname Dehoda, str. 1224.
