Potreba mladih za uputom

Potreba mladih za uputom

Ukoliko adolescenti obrate pažnju na činjenicu da tokom puberteta mozak mladih ljudi ne dostiže svoj konačni stadij rasta i razvoja i da su tokom tog perioda pod jakim utjecajem strasti, shvatit će psihičko stanje u kojem se nalaze, dobro će razumjeti nedostatke svoga razuma i nedoraslost svoje misli i osjetit će potrebu za uputom i savjetom razumnog i zrelog čovjeka pa nikada neće ustrajavati na svojim nepromišljenim i nezrelim stavovima i neće pripremati teren za svoju nesreću.

Nedostatak razuma adolescenata i njihovo umno rastrojstvo koji se događaju tokom puberteta nisu pojava koja je svojstvena samo jednoj državi ili jednoj rasi. Svi ljudi na čitavoj zemaljskoj kugli suočeni su s tim. Ako nisu u stanju ispravno raščlaniti i analizirati životna pitanja i donositi ispravne i razumne odluke, mladi imaju opravdan izgovor, a to je nezrelost mladalačkog doba i prirodna nedovoljna razvijenost razuma.

Hazreti Ali, a.s., je rekao:

“Neznanje mladih je opravdano i oprošteno, a znanje njihovo ograničeno.”[1]

Kažu da u jednoj zapadnoj zemlji postoji poslovica: “Kamo sreće da mladi znaju, a stari mogu.”

Mladi su zbog svoje tjelesne snage sposobni raditi svaki težak posao, međutim, zbog nedovoljno razvijenog razuma ne znaju šta da rade. Stari zbog svojih godina i stečenog iskustva posjeduju prosvijetljen razum. Znaju šta treba činiti, ali zbog slabosti svog tijela nisu to u stanju realizirati.

Hazreti Ali, a.s., u svom realnom stajalištu prednost daje ispravnom mišljenju i prosvijetljenom razumu starih ljudi nad snagom i radikalizmom mladih.

Zapovjednik pravovjernih Ali, a.s., je rekao: “Prosvijetljena misao starih meni je draža od snage mladih ljudi.”[2]

Pojedini mladići i djevojke tokom puberteta, kada im se tjelesni organi i ekstremiteti u svakom pogledu razvijaju i poprimaju oblik potpuno odraslog muškarca i žene, čine grešku  umišljajući da su u svakom pogledu potpuni i jednaki s odraslim ženama i muškarcima u zajednici. Oni sami sebi govore: “Pa zar se naša ličnost razlikuje od ličnosti odraslih? Zar mi nismo ravnopravni s ostalim muškarcima i ženama u društvu? Zar i mi ne možemo u svakom pogledu da stanemo rame uz rame s njima? Zar i mi ne bismo trebali kao i odrasli da svuda iznosimo svoje stavove i da se koristimo svim društvenim privilegijama?”

Ponekad ove neispravne ideje postaju u njihovim mislima veoma snažne i oni zastranjuju u radikalizam i pretjerivanje, tako da ismijavaju odrasle i svim silama nastoje svoje nezrele i nepromišljene stavove nametnuti starijima i natjerati ih da ih prihvate.

Oni vide svoju vanjštinu, ali nisu obaviješteni o svojoj unutrašnjosti. Oni vide da su porasli, da su se njihovi organi i ekstremiteti razvili i narasli kao kod njihovih majki i očeva. Oni osjećaju da im se u tijelu probudio seksualni poriv, da sada mogu odabrati sebi supružnika i mogu imati potomstvo. Međutim, još uvijek su neobaviješteni da, s gledišta vjere i nauke, tjelesna zrelost nije isto što i umna zrelost. Mora proći još mnogo godina nakon tjelesne zrelosti ljudi da im i razum dostigne krajnji stepen razvoja i svoju punu zrelost.

“Sama spolna zrelost tijela nije dovoljna. Potrebno je, također, da i naša misao i osjećanja dostignu svoju potpunu zrelost i spremnost. Naš umni i emotivni razvoj se događa mnogo godina nakon našeg tjelesnog razvoja.”[3]

Duhovna premoć očeva i majki i ostalih odraslih muškaraca i žena u društvu nad adolescentima je u tome što je njihov razum dostigao krajnji stepen razvoja i u pogledu prirode i iskustva postigao svoju potpunost, dok jedino što mladi posjeduju jeste spolno punoljetstvo. Njihov razum još uvijek nije punoljetan i nije dostigao svoj potpuni razvoj.

Adolescent kojeg s jedne strane mori nedozrelost prirodnog razuma, a s druge je okupiran snažnim i vatrenim osjećajima, nikada neće biti u stanju samostalno prepoznati sve svoje koristi, niti će moći ispravno odrediti pravi put za vlastiti spas i izbavljenje, kao ni osigurati sebi sve što je potrebno za sreću i uspjeh u životu. On na ovom opasnom i krivudavom putu mora koristiti uzvišene upute islama i zatražiti pomoć od učenih i sposobnih ljudi. On treba svoj put proći sa svjetlom znanja i spoznaje i u njihovom okrilju spasiti se zablude i propasti.

Prenosi se da je Božiji poslanik Muhammed, s.a.v.a., rekao:

“Onaj ko svoja djela bude činio bez znanja i spoznaje, od tih djela će biti veća šteta nego korist.”[4]

Prenosi se da je hazreti Ali, a.s., rekao Kumejlu bin Zijadu : “Za svako djelo ti je potrebno znanje.”[5]

Imam Sadik, a.s., je rekao : “Onaj ko se bez znanja upusti u neki posao je poput putnika koji se kreće po bespuću, a njegova brzina mu samo povećava udaljenost (od puta).”[6]

[1] Gureru-l-hikem, str. 372.

[2] Nehdžu-l-belāga, Fejz, str. 1114.

[3] Rošd va zendegī, str. 293.

[4] Tuhafu-l-‘uqul, str. 47.

[5] Tuhafu-l-‘uqūl, str. 171.

[6] Kāfī, tom 1, str. 43.