Jednoboštvo u djelima i Bog kao izvor dobra

“I ko god postigne neko dobro – to mu je od Allaha, a onaj ko bude sačuvan nekog zla – Allah ga je sačuvao.”

Trebamo imati na umu da ako krenemo izvršavati dužnosti propisane od Boga, udaljavati se od grijeha i obavljati ibadete ne trebamo umisliti da smo postali dobri ljudi. Svaki dobar posao, koji se posredstvom nas vrši, od Boga je. On je Taj Koji nama daje uspjeh činjenja dobrih djela i uspjeh izbjegavanja grijeha. Sva dobra svijeta koja nam dolaze po stvaranju, što putem truda što bez truda, od Boga su, a Bog je, također, Onaj Koji nas čuva od nevolja i nedaća. Korijeni ovog vjerovanja i nazora očituju se u vjerovanju u jedinstvo u djelima, po kojem čovjek svu dobrotu i dobra djela pripisuje Bogu, a Njega smatra i otkloniteljem svih nedaća i zala.

Pitanje jedinstva djela od izuzetnog je značaja i može se reći da sva pitanja koja se tiču sudbine, predodređenja i sl. jesu samo uvodi u čovjekovo vjerovanje u jedinstvo djela.

Korist od obraćanja pažnje na jedinstvo djela ogleda se u čišćenju čovjekove nutrine od samoobmane, samozadivljenosti (‘udžb) i oholosti. Ustvari, obraćanje pažnje na jedinstvo djela lijek je za većinu negativnih moralnih svojstava, kao što su lijenost, zavidnost i kompleks niže vrijednosti. Obraćanjem pažnje na jedinstvo djela u čovjeku ne ostaje mjesta ni za zavidnost, ni za oholost, ni za kompleks niže vrijednosti. Kada čovjek uvidi da je povezan sa Bogom, onda se više ne osjeća bezvrijednim. Također, kada neko uvidi veličanstvo Božije, više ne glumi veličinu, zato što drži da je sve od Boga. Isto tako, kada neko uzvjeruje da su sve moći od Boga i da niko bez Njegove dozvole ne može ništa učiniti, neće se bojati nikoga osim Boga. Kada shvati da je Bog izvor svih dobara i da bez Njegove dozvole nikome nikakvo dobro ne stiže, čovjek više svoje srce ne vezuje ni za koga, osim za Boga, i samo u Boga polaže svoje nade.