Ljubav prema imetku i slavi
Ljubav prema imetku i slavi
“O Ebu Zerre, ljubav prema imetku i slavi u vjeri čovjeka naprave veću štetu nego što to mogu učiniti dva krvoločna vuka koji u noći upadnu u tor ovaca, pa šta će ostati do jutra od njih.”
Poslanik – da bi opisao značaj teme i da bi izazvao strah kod ummeta od opasnosti ljubavi prema Ovom svijetu i opasnosti ovisnosti o ovosvjetskim položajima i slavi – ljubav prema Ovom svijetu i položaju predstavlja kao dva krvoločna vuka koji od noći do jutra napadaju i kolju ovce zatvorene u toru. Prirodno, kada vuk napadne stado, neće se zadovoljiti jednom ovcom, već će jednu po jednu sve njih preklati i na kraju će se pozabaviti jedenjem. Sada, ako dva krvoločna vuka napadnu stado, da li bi do jutra i jednu ovcu ostavili živu!
Opasnost koja od ljubavi prema Ovom svijetu i vlasti prijeti čovjekovoj vjeri i moralnim vrijednostima mnogo je veća od opasnosti koja prijeti stadu ovaca od napada dvaju krvoločnih vukova, jer ljubav prema Ovom svijetu i vlasti uništava čovjekov duhovni i ljudski identitet i vjeru – ono od čega zavisi čovjekov zbiljski identitet i život.
Ovo kazivanje Poslanika, s.a.v.a., nije nikakvo pretjerivanje, već je istina koja se muslimanima predstavlja u formi upozorenja. Ovo je zbilja koju potvrđuju i historijska iskustva. Od same pojave islama do danas u korijenima svih skretanja od islama nalazi se ljubav prema imetku i vlasti, jer je šteta od osobe koja je opčinjena ljubavlju prema imetku, Ovom svijetu i vlasti mnogo veća od štete koju može načiniti bilo koji neprijatelj. Izmjena putanje hilafeta Božijeg Poslanika, s.a.v.a., uspostava nasljednih monarhija i udarci koji su zadani tijelu islama potekli su iz ljubavi prema imetku i vlasti. Zato moramo biti svjesni opasnosti ljubavi prema imetku i vlasti za vjeru, i dok smo mladi i dok se ove dvije karakteristike – obožavanje Ovog svijeta i obožavanje vlasti – nisu ukorijenile u nama, trebamo se boriti protiv njih i ne smijemo im dozvoliti da puste korijene u našem srcu. Ukoliko stičemo neki imetak, njime ćemo se koristiti koliko je potrebno, a višak ćemo dati na raspolaganje siromašnima, rodbini i prijateljima koji imaju potrebu. Trudimo se da drugima dajemo od imetka koji je nam drag, jer Kur'an poručuje:
Nećete zaslužiti nagradu sve dok ne udijelite dio od onoga što vam je najdraže.[1]
Nema nikakve sumnje da udjeljivanje stvari koje su čovjeku drage sprječava ukorjenjivanje ljubavi prema imetku u njegovom srcu.
Metodom sličnom metodi koju smo spomenuli u vezi sa borbom protiv ljubavi prema imetku možemo se koristiti i za borbu protiv ljubavi prema vlasti. Ako čovjek dođe do nekog položaja i odgovorne funkcije, treba se truditi da se u njemu ne javljaju osjećaji veličine, vladanja i viđenja sebe boljim od drugih, nego se treba truditi da služi bez isticanja sebe i da ne teži popularnosti, ljubavi ljudi prema njemu, položaju itd. Naravno, opasnost od ljubavi prema vlasti ne tiče se onih koji nisu u situaciji da dođu do neke funkcije ili položaja. Ova opasnost prijeti onima koji su u situaciji da mogu postići neki položaj ili slavu koja bi im mogla ozbiljno ugroziti vjeru.
Nakon što je Poslanik, s.a.v.a., podsjetio na opasnost od ljubavi prema imetku i vlasti, Ebu Zerr je upitao:
“O Božiji Poslaniče, da li će oni koji strahuju od Boga, ponizni, skromni, koji Allaha mnogo spominju preteći druge u ulasku u Džennet?”
Ebu Zerr, nakon što je shvatio da su tražioci imetka i ljubitelji vlasti u opasnosti od propadanja, pomislio je da će oni koji se boje Boga i koji su ponizni prvi ući u Džennet. Stoga pita Poslanika, s.a.v.a., a Poslanik odbacuje njegovo mišljenje i kaže:
“Ipak, siromašni muslimani – oni će zaista hodajući na ramenima ljudi ići ka Džennetu. Čuvari Dženneta će im reći: ‘Čekajte kao i svi dok vam se obračun ne izvrši.’ Oni će odgovoriti: ‘Šta da nam se obračuna? Tako nam Allaha, mi nismo imali vlasti da bi poklanjali i uspostavljali pravdu. Nije nam dato veće bogatstvo od onoga što nam treba da bismo udjeljivali ili škrtarili, već smo robovali Gospodaru našem dok nas nije pozvao, pa smo se (kada nas je pozvao) odazvali.’”
Stvarno je začuđujuće da – premda se u predajama vrijednosti kao što su skrušenost, poniznost i mnogo veličanja Gospodara toliko hvale – Poslanik, s.a.v.a., skrušene, ponizne i one koji Allaha mnogo spominju ne predstavlja kao predvodnike u Džennet, nego kaže da su predvodnici u Džennet oni koji su u samom siromaštvu i neimaštini sačuvali svoju vjeru i nisu se pokajali zbog uloženog truda, džihada i borbe ili stjecanja znanja. Hodajući na ramenima ljudi, oni će se kretati ka Džennetu kao da hoće poletjeti. Kada im bude rečeno: Čekajte da se vidi šta ste radili, oni će reći: Mi nismo imali vlasti i položaja da bismo prema ljudima bili tolerantni i da bismo izvršavali pravdu, nismo imali novca da bismo udjeljivali ili škrtarili. Ono što smo mi mogli činiti bilo je obožavanje i robovanje Bogu, koje smo izvršili.
Da, oni nisu imali bogatstvo da bi bili odgovorni za rasipništvo, pretjerivanje ili za uskraćivanje pomoći drugima. Zbog toga se obračunavanje njihovih djela neće oduljiti. Isto tako, i da su imali imetka koji bi trošili na Božijem putu i na putu istine, opet bi se obračunavanje njihovih djela oduljilo.
Uzimajući u obzir kritike izrečene na račun Ovog svijeta i opasnosti koje čovjekovoj vjeri prijete od ljubavi prema imetku i vlasti, govor Poslanika, s.a.v.a., tješenje je i umirivanje onih koji nemaju pristupa ovosvjetskom imetku ili koji se zbog zauzetosti dužnostima, kao što su stjecanje znanja, džihad i borba s neprijateljem, nisu mogli koristiti Ovim svijetom. Tačno je, kada čovjek ima imetka, da se može njime koristiti na način da udjeljuje drugima i služi islamu, ali su oni koje je stjecanje znanja ili učešće u odbrani zemlje i vjere spriječilo od stjecanja imetka i trošenja istog na Božijem putu ostvarili veći položaj od onih koji svoj imetak troše na Božijem putu, jer ovi ulažu od svog imetka, a tražilac znanja i borac na frontu na Božijem putu ulažu svoje postojanje, sigurnost i lagodnost, pa su vrijednosti koje ovakvi ljudi postižu veće od onoga što su drugi postigli.
Kada se čovjek na kraju rata praznih ruku vraća s fronta i vidi da su oni koji su bili daleko od fronta i borbe stekli velika bogatstva, napravili lijepe zgrade, ukratko ne nedostaje im ničega i svega imaju u izobilju, moguće je da mu šejtan sugerira tako da mu kaže: Eto, ti si se borio i ostao praznih ruku, a gledaj šta su sve drugi postigli! Ti si se borio, ranjavan si ili si postao invalid, a sada te niko ne cijeni i niko na tebe ne obraća pažnju, dok su drugi došli na razne funkcije i položaje! Moguće je da ove šejtanske sugestije ostvare utjecaja na one koji imaju slab iman i da se zbog njih pokaju za svoje učešće.
Također je moguće da i oni koji su se odvažili da stječu vjerska znanja u centrima za izučavanje vjerskih nauka budu predmet sugestija šejtana, tako da u sebi pomisle kako su pogriješili, dok su drugi pohađali fakultete i nakon završenog fakulteta zaposlili se na odgovarajućim mjestima i tako stekli prilična bogatstva, a on, tražilac znanja, nakon trideset godina učenja nije u stanju kući ponijeti hljeba! Ove šejtanske sugestije stalno se dešavaju vjernicima koji su praznih ruku od svijeta. Zbog toga ih Poslanik, s.a.v.a., svojim riječima smiruje i tješi: iako ste vi zaostali u stjecanju imetka, ipak ste postigli vrijednosti kojih su drugi lišeni i oni će na Sudnjem danu sa uzaludnim kajanjem gledati na vaše položaje.
[1] Ali ‘Imran, 92.
