Kvantitet i kvalitet zikra
Od pitanja koja su u Kur'anu predstavljena je i pitanje o kvantitetu i kvalitetu zikra. Neki kur'anski ajeti naglašavaju kvantitet i mnogo činjenja zikra, poput ajeta:
O vjernici, često Allaha spominjite i hvalite…[1]
(U ovom ajetu je stavljen naglasak na mnogo spominjanja Boga.)
U nekim predajama ističe se da je za sve određena granica, pa je čak i za namaz određena granica. Učinjeno je obavezom da svaki punoljetni obveznik u toku jednog dana i noći, u pet vremenskih razdoblja, klanja ukupno sedamnaest rekata, a pohvaljeno je da klanja dvostruko više pohvaljenih namaza od obaveznih; ili za svakog punoljetnog muslimana, koji je zdrav i ima finansijske mogućnosti, obaveza je da jednom u životu obavi hadždž. Prema tome, za svaku stvar je određena granica, osim za zikr i spominjanje Boga, što nema granicu. Koliko god da čovjek izgovora zikr i sjeća se Boga, opet je malo.
Naspram prve skupine ajeta i predaja, mnoštvo ajeta i predaja govori o kvalitetu zikra Boga, kao što je, primjera radi, ajet:
A kada završite obrede vaše, opet spominjite Allaha, kao što spominjete pretke vaše, i još jače Ga spominjite![2]
U ovom ajetu u vezi sa spominjanjem Boga ne kaže se: Mnogo spominjite Boga, već se poručuje: Spominjite Boga jače. Dakle, ovdje se ne radi o količini spominjanja, već se radi o slabosti i jačini spominjanja, a ovo se ne tiče spominjanja jezikom i riječima. Ne misli se na to da se, naprimjer, la ilahe illallah glasno i krupnim tonom izgovara, već se ovdje slabost i jačina tiču spominjanja i usredsređenosti srca.
Rahmetli Allame Tabatabai u fusnotama navedenog ajeta kazuje: “Bio je običaj predislamskih Arapa da nakon obavljanja hadždža, na Mini, recitirajući poeziju i prozu, hvale i veličaju svoje pretke. Nakon dolaska islama, Allah je naredio da se prekine prakticiranje tog običaja i da se ljudi umjesto toga okrenu spominjanju i sjećanju na Allaha.
U ovom ajetu zikr je opisan jačinom. Ovo nam ukazuje da kako je moguće da se zikr povećava sa aspekta kvantiteta – tako je moguće da se pojačava i sa aspekta kvaliteta. Pored toga, u suštini, zikr se ne tiče jezika, već je stvar srca koja se obavlja prisutnog srca, a riječi ga objašnjavaju.”[3]
Mi često mislimo da je zikr ograničen samo na verbalni zikr. Kada se preporučuje spominjanje Boga, mislimo da je zikr izgovaranje el-hamdu lillah ili subhanallahi vel-hamdu lillahi ve la ilahe illallahu vallahu ekber (tesbihat erbe‘a) i sličnih riječi. Stvarnost je takva da sve ove riječi ukazuju na zikr i u zbilji zikr, koji je naglašen i preporučen, jest spominjanje Boga i pažnja srca prema Bogu, tj. da se čovjek prilikom vršenja svojih obaveza i dužnosti sjeća Boga, da bi, percipirajući prisutnost Boga, mogao izvršavati svoje dužnosti, a i da se sjeća Boga kada napušta grijehe i da opažanje Njegovog prisustva bude razlog udaljavanja od grijeha. Veza između verbalnog zikra i srčanog zikra te veza između riječi i značenja je poput veze između orahove ljuske i njegovog jezgra. U stvarnosti, verbalni zikr je odjeća za srčani zikr, a srčani zikr je njegova srž i suština. U skladu sa ovim, verbalni zikr je uvod za srčani i nutarnji zikr i nema sumnje da riječi moraju biti predmet pažnje. Iz ovog razloga u predajama su određeni broj i slučajevi zikra, kao što su neki zikri određeni neposredno poslije namaza.
Sada je došlo vrijeme da se pruži više objašnjenja o vezi između verbalnog zikra i srčane pažnje te da se govori o tome zašto je zikr toliko preporučivan, do te mjere da bude predstavljen kao cilj namaza. Zbilja, kakvu ulogu ima zikr u čovjekovom životu, sreći i usavršavanju? Zar oni koji ne čine zikr i ne obraćaju srcem pažnju na Boga propadaju i bivaju poraženi u životu?
Kada govorimo i nešto puštamo preko jezika, prije negoli bilo šta izgovorimo, u svome srcu predočavamo sebi značenje toga i govorom namjeravamo to značenje prenijeti drugima i učiniti ga shvatljivim. Obično je cilj govora to da svoju želju ili cilj predstavimo drugima, iako nekad cilj govora i riječi nije predstavljanje značenja, već se radi o određenim duhovnim pitanjima ili sugeriranju.
Jedna od preporuka koju psiholozi i psihijatri vezano za svoja zanimanja naglašavaju jest sugeriranje. Naravno, oni su za sugeriranje odredili posebne riječi i uvjete, da bi sugeriranje moglo imati učinka. Naprimjer, rekli su: Osamite se na nekom mjestu, povisite ton do određene granice i nekoliko puta ponovite neku rečenicu da bi ona imala utjecaja na vašu dušu. Ovi slučajevi su izuzetak. Čovjek prilikom govora obično prvo sebi predočava značenje, zatim putem riječi značenje prenosi drugima. Razuman čovjek nikada ne govori prije negoli sebi predoči značenje i pojam, jer riječ potiče iz značenja.
Kada izgovaramo verbalne zikre poput tesbihat erbe‘a, prvo predočavamo značenje i onda putem riječi značenje učinimo konkretnim. Nije nam cilj da se to značenje učini shvatljivim Bogu, melecima ili drugima, jer nemamo namjeru voditi razgovor ili obraćati se nekome, već nam je želja da to značenje ostvari učinak u našoj duši. Prema tome, učinak dolazi iz značenja, a riječ nije ništa drugo do sredstvo.
Kada izgovaramo Allahu ekber i izgovaranje ovog zikra smatramo svetim djelom, cilj nam je učinak značenja tog zikra u čovjekovoj duši i njegova sreća, a inače riječi i slova (a, b, c) bez značenja samo su zvukovi koji izlaze iz usta i nemaju utjecaja. Zbog toga, kada se čini zikr, riječi se moraju pravilno izgovarati da bi odgovarale značenju.
Dolazimo do sljedećeg zaključka: prije negoli se izgovara verbalni zikr, u čovjeku se javlja niža razina spominjanja Boga, a nakon toga se javlja viša razina spominjanja Boga. Kada čovjek čini zikr, prije toga se sjeti Boga (ukoliko bi u potpunosti bio nemaran prema Bogu, ne bi ništa ni poduzeo da čini zikr). Koliko god da čovjekova pažnja bude slaba, prije zikra se sjeti Boga i tek onda čini zikr koji proističe iz sjećanja na Boga. Dakle, prije zikra u nama, u nesvjesnom ili polusvjesnom obliku, postoji jedna razina sjećanja na Boga.
[1] El-Ahzab, 41.
[2] El-Bekare, 200.
[3] El-Mizan, sv. 2, str. 81.
