Duhovna sloboda (2)

Govorili smo o tome šta je sloboda i ustanovili da postoje dvije vrste slobode: duhovna i društvena sloboda koje su međusobno povezane.

Ovdje ćemo se posvetiti pitanju duhovne slobode.

Šta znači duhovna sloboda?

Da li je neophodno da čovjek posjeduje duhovnu slobodu, ili ne?

Kako se ostvaruje duhovna sloboda?

Ovom pitanju ćemo posvetiti više pažnje jer je danas malo duhovne slobode i to je jedan od uzroka savremenih nedaća. Mnogi misle da ovo pitanje više nije aktuelno. Naprotiv, u savremenom svijetu potreba čovečanstva za slobodom ako nije veća, nije ni manja nego u prošlim vremenima.

Šta znači duhovna sloboda?

Sloboda uvijek zahtijeva dvije strane, tako da jedna bude oslobođena obaveza prema drugoj. Od čega može da bude oslobođen čovjek u pogledu duhovne slobode? Odgovor je u tome što je duhovna sloboda, nasuprot društvenoj slobodi, oslobođenje čovjeka od samog sebe. Društvena sloboda je oslobođenje čovjeka od ropstva i robovanja drugim ljudima. Ali, duhovna sloboda je jedna vrsta specifične slobode, i u stvari predstavlja oslobođenje čovjeka od sopstvenog ropstva i robovanja. Spontano se postavlja pitanje: Zar čovjek može da bude rob samom sebi? Zar jedno biće može da bude rob i osvajač, da bude zarobljeno i da porobljava? Da li je tako nešto uopće moguće? Odgovor glasi: Da! Ako u drugim slučajevima takva mogućnost ne postoji, na primjer, ako kod životinja duhovno ropstvo, i nasuprot tome, duhovna sloboda, nemaju značaja i nisu mogući, kod čovjeka, ovog čudesnog bića, postati svoj rob, ili biti oslobođen od sebe, ima smisla. Razlog je u tome što je čovjek, u odnosu na druga bića jedna složena ličnost. Vjera i filozofija su potvrdili da je čovjek nesumnjivo jedno složeno biće. To potvrdili i naučnici i psiholozi.

Šta Kur'an kaže?

“I kad mu dam lik i u nj udahnem dušu, vi mu se poklonite.”

(Kur'an 15:29)

Kaže se da je čovjek biće stvoreno od zemlje: “Ja ću ga stvoriti od zemlje”, tj. ono je prirodno i materijalno biće. Ali, ovo biće stvoreno od vode i zemlje pored toga što posjeduje tijelo kao i druge životinje, Kur'an za njega kaže: “Ja ću udahnuti Svoj duh u njega.”  U poznatom hadisu Poslanik, s.a.v.a., kaže: “Bog je stvorio meleke i njihovu suštinu je obdario samo razumom, stvorio je životinje i usadio u njih nagone i stvorio je čovjeka, a u njegovo biće je ugradio razum i strast.”

Prosto rečeno svi mi u svom životu imamo potrebu za što boljom hranom, savršenijom odjećom, luksuznijim smještajem… Također, potrebna nam je porodica. Privlači nas novac.

Ali moguće je da se u jednom trenutku života nađemo na prekretnici gdje moramo odlučiti da li ćemo očuvati svoju čast i dostojanstvo s’ tim da se pomirimo sa siromaštvom, da jedemo suhi hljeb, da imamo manje novca… ili da se odreknemo svoje časti i dostojanstva, da se ponizimo, da budemo sluge i tada će nam biti obezbjeđeno svo blagostanje!

Vidimo da mnogi ljudi nisu spremni da se ponize čak ni radi uvećanja njihovih materijalnih dobara. Zašto?

Naravno, pojedini ljudi prihvataju ovakva poniženja, ali istovremeno, duboko u svojoj podsvjesti osjećaju sramotu.

Sadi u Đulistanu kaže:

“Živjela su dva brata, od kojih je jedan bio bogat, a drugi derviš. Bogat čovjek je bio zaposlen na dvoru, a derviš je bio radnik i jeo je hljeb zarađen sopstvenim rukama. Jednoga dana je bogati brat rekao svom bratu dervišu: “Zašto i ti ne služiš da bi izbjegao težak život? Dođi i ti da služiš na dvoru da bi se oslobodio ovakvog radničkog života, sječe stabala i drugih teških radova.” Brat koji je bio derviš je odgovorio: Zašto ti ne radiš da bi bio oslobođen poniženja služenja? Ti meni kažeš zašto ne služim da bih se oslobodio bola i teškoća, a ja tebe pitam zašto ti ne radiš i ne trpiš napor i teškoće da bi bio oslobođen od poniženja služenja? Ovakvo služenje, ma kakvo bogatstvo donosilo, zato što je ropstvo i gubitak slobode, smatram poniženjem.” Zatim je rekao: “Mudraci su rekli da je bolje jesti suh hljeb i biti slobodan, nego nositi zlatni kaiš a biti sluga drugome.”

Kakav je to osjećaj u čovjeku da više voli patnju, napor, teškoće i rad, nego da sjedi skrštenih ruku i uživa. On to još naziva ropstvom i kaže: “Ja nisam spreman da budem tuđi rob.”

Ovo nije materijalno ropstvo, jer se ne iskorištava njegovo tijelo već samo njegova duša. To je ropstvo u kojem je čovjekovo tijelo slobodno ali je duša stvarno postala rob.

Kada se nekima kaže da budu radnici i da kopaju zemlju odgovaraju:

“To je nizak posao.”

Svaki posao, ma koliko ga ti smatrao niskim, bolji je nego da imaš ispruženu ruku i gajiš pohlepu u odnosu na ono što drugi posjeduju.”

“Ništa nije niže do toga da išteš od drugih i pružaš ruku pred njiima.”

Zapovjednik vjernih kaže:

“ Pružaj ruku potrebe kome god zeliš, postat ćeš njegov rob. Nemoj pokazati svoju potrebu i suzdrži se pred kim god želiš, bit ćeš kao on. Učini dobro dijelo kome god želiš, bit ćeš njegov zapovjednik.”[1]

Znači da je zavisnost od drugih ljudi neka vrsta robovanja, ali koja vrsta? Da li je to ropstvo tijela? Ne, to je ropstvo duše, odnosno duhovno ropstvo.

Ali, mir s njime, kaže: “Pohlepa je stalno ropstvo.”[2]

To znači da je pohlepa gora od ropstva. Na taj način se može shvatiti da osim ropstva tijela postoji i druga vrsta ropstva, u kome je istovremeno, čovjekovo tijelo slobodno.
Na primjeru koji je Sa'di naveo o dvojici braće, bogatom i dervišu, taj bogati brat je imao mnogo više materijalnih mogućnosti od brata derviša. Njegovo je tijelo bilo mnogo slobodnije od bratovog. Tijelo ovog jadnika je uvijek pod teretom teškog rada, ali njegov duh je bio slobodniji od tijela. Iz ovoga se može shvatiti da postoji druga vrsta ropstva u kojem je tijelo slobodno a duša zarobljena.

Postoji još veća razina slobode i ropstva. Tiče se imovine i bogatstva. Svi učenjaci etike upozoravaju čovečanstvo da izbjegava da bude rob stvarima i bogatstvu. Po hazreti Alijevim riječima: “Svijet je za čovjeka privremeno, a ne stalno boravište.”[3]

On, također, kaže: “Ljudi koji dolaze u ovo privremeno boravište podijeljeni su na ovom svjetskom vašaru na dvije grupe. Jedna dolazi, prodaje i porobljava sebe i ide. Druga dolazi, otkupljuje i oslobađa sebe i odlazi.”

Čovjek osjeća da se u odnosu na ovosvjetsko bogatstvo može ponašati na dva načina; može postati rob i zarobljenik bogatstva, i može biti slobodan. Kao što ne smijemo da budemo robovi ljudima koji su poput nas bilo po pitanju tijela ili po pitanju duše, isto tako tako ni naše duše ne smiju biti zarobljene imovinom ovog svijeta.
Šta uopće znači robovanje ovosvjetskom bogatstvu? Zar materijalni dio svijeta ima moći da čovjeka pretvori u svog roba?!

Ovosvjetski imetak predstavlja bogatstvo. Šta uopće označava bogatstvo? To su zlato, srebro, kuće, zemljišta i slično. Zar oni imaju moć da porobe čovjeka?! Ja sam živ čovjek, a to su neživi i mrtvi objekti. Zar nežive i mrtve stvari imaju moć da porobe jedno živo biće i pretvore ga u svog roba?! Ne! Pa šta je onda u pitanju?

Istina je da ni tada kada čovjek misli da je rob ovozemaljskog svijeta i bogatstva, on nije rob ni imovine ni bogatstva. On je rob svojih duhovnih svojstava, rob svojih životinjskih svojstava i osobina, rob svoje pohlepe i zna da je sam sebe zarobio. Inače, novac ne može zarobiti čovjeka. Zemlja nema moć da zarobi čovjeka. Automobili nemaju moć. Oni nisu živi. Generalno, neživo ne može da savlada čovjekovu suštinu. Kada čovjek dobro analizira ovo pitanje, vidjet će da je on sam sebe zarobio. Vidjet će da u sebi nosi snagu koja se zove “pohlepa”, snagu koja se zove  “strast”, snagu koja se zove “srdžba“ ili „bijes”. Vidjet će da je ova strast njega zarobila, da ga je porobio ovaj bijes, da ga je savladala ova pohlepa. U Kur'anu se kaže:

“Reci ti meni ko će uputiti onoga koji je svoju strast za boga svoga uzeo, onoga koga je Allah, znajući ga, u zabludi ostavio i sluh njegov i srce njegovo zapečatio, a pred oči njegove koprenu stavio? Ko će mu, ako neće Allah, na pravi put ukazati? Zašto se ne urazumite?”
(Kur'an 88:23)

Ovdje čovjek otkriva zbilju stvari. Uviđa da ovosvjetsko bogatstvo u svojoj suštini nije takvo da zaslužuje prijekor. Ako nam se kaže da se plašimo ovosvjetskog imetka da nas ne bi porobio trebamo znati da ono ne može nas porobiti. Ja sam taj koji sebe porobljavam. Čovjek može da odluči da sebe oslobodi okova pokvarenih osobina. Tada uviđa da su ovosvjetka dobra u službi njemu, a nije on u službi ovosvjetskim dobrima. Tada on razumjeva svoj suštinski položaj i razumjeva značenja ovih riječi koje se navode u Kur'anu:

“On je za vas sve što postoji na Zemlji stvorio…”

(Kur'an 2:29)

Tada vidi da su imovina i bogatstvo naši robovi, i da oni stoje tu da nama služe, a ne mi njima. Pa kakvog onda ima smisla tvrdičluk?

Čovjek sam postaje svoj zarobljenik i svoj rob.

Čovjek posjeduje dva položaja. Niski ili životinjski i uzvišeni ili ljudski. Poslanici su došli kako bi očuvali duhovnu slobodu čovjeka. Šta bi to značilo?

To bi značilo da ne dozvole da čast, ljudskost, um i savjest čovjeka budu zarobljenici strasti, bijesa i materijalnih interesa samog čovjeka. To je značenje duhovne slobode. Kada primjetite da ste savladali svoj bijes, a ne da bijes vas, vi ste slobodni. Kada vidite da ste savladali strasti, a ne strasti vas vi ste slobodni. Kada vidite da se pred vama nalazi nezakonita dobit koju možete ostvariti, vaša strast žudi za njom i kaže vam da je uzmete, a vaše vjerovanje, um i savjest smatraju da je to nezakonito i da ne treba da je uzmete. Ako vi poslušate glas uma i ne uzmete onda ste vi savladali svoju želju i znajte da ste vi stvarno, u smislu duhovnosti, slobodan čovjek. Ako onda kada vidite lijepu ženu koja vam nije dozvoljena (nije vam mahram) i kada  vaša strast se pobudi  i podstiče vas da buljite u nju i da je pratite vašim bićem ovlada savijest koja vas spriječava u tome, naređuje vam da spustite pogled i vi postupate po tom naređenju, tada znajte da ste slobodan čovjek. Ali, ako čim nešto ugledate, potrčite za tim, čim nešto čujete vi to sljedite, čim stomak nešto traži vi mu udovoljavate, vi ste zarobljeni i okovani.

Ljudsko „ja“ i životinjsko „ja“

Čovjek je složeno biće. Ne smije se zaboraviti činjenica da u čovjeku postoje dva “ja”, jedno ljudsko “ja”, i drugo životinjsko “ja”. Čovjekovo istinsko “ja” je ljudsko “ja”. Koliko je lijepo Mevlana opjevao ovu unutrašnju ljudsku oprečnost u priči o Medžnunu i kamili. Čovjek je stvarno manifestacija kontradiktornosti. Ni u jednom biću ne vlada tolika unutrašnja oprečnost. Priča se da je Medžnun radi odlaska u Lejlinu kuću jahao na kamili koja je imala mladunče. Da bi kamila brzo prelazila put, Madžnun je njeno mladunče zatvorio u kuću i na put krenuo samo sa njom. Medžnun je bio ispunjen ljubavlju prema Lejli i sem na nju nije mislio ni na šta drugo. Sa druge strane, kamila je svim svojim čulima bila uz svoje mladunče, i sem na svoje mladunče, nije mislila ni na šta drugo. Mladunče je bilo u jednoj kući, a Lejla u drugoj. Ono je bilo na jednom kraju grada, a ona na drugom. Dok je Medžnun bio priseban, lijepo je jahao kamilu. Kada bi počeo da razmišlja o svojoj ljubavi, popustio bi uzde. Kamila bi primjetila da je ular popustio, pa se polako okretala prema kući. Medžnun bi, došavši sebi, primjetio da je ponovo na putu ka svojoj kući. Ponovo bi okrenuo kamilu i krenuo na put. Neko vrijeme je napredovao, a kada bi ponovo utonuo u misli, životinja bi se vraćala. Ovo se ponavljalo nekoliko puta.
“U borbi sa kamilom na trenutke bi Medžnun bio jači, a na trenutke bi kamila pobjeđivala. Medžnun je žudio za Lejlom, a kamila za mladunučetom.”

Medžnun je u jednom trenutku sišao na zemlju i rekao: “O, kamilo, zbog toga što smo oboje zaljubljeni, ali na suprotnim stranama, mi smo nedostojni saputnici.”

Onda se Mevlana metaforično izrazio i kazao:

“Duh je otvorio krila prema visinama, tijelo je kandžama grebalo po zemlji.”

U čovjeku postoje dvije sklonosti. Jedna je naklonjenost čovjekovog duha, a druga je sklonost čovjekovog tijela.

“Želja čovjekovog duha su napredak i dostojanstvo, želje tijela su sticanje stvari i jelo.”
Ako želiš da tvoj duh bude slobodan, onda ne možeš obožavati stomak. Ne možeš obožavati ženu, a da ti duša bude slobodna. Zapravo ne možeš obožavati  strasti i imati slobodan duh. Ako želiš da stvarno budeš slobodan, moraš osloboditi duh.

Kompleksnost čovjekove ličnosti

Allah, dž.š., je dao čovjeku moć da može sam sebi biti sudija. U društvu je uvijek sudija neko mimo tužioca i optuženog. Jedna osoba je tužilac, druga tuženi, a obje idu kod sudije i sudija mora da pravedno presudi među njima. Naravno, tužilac je jedna osoba, optuženi druga, a sudija treća. Da li ste uopšte razmišljali o tome kako čovjek može sam sebi da bude tužilac, optuženi i sudija. Znači da sam sebi presudi i zasigurno da sebe brani i da bude svoj sudija? To znači da sam donese presudu.

Šta znači pravičnost? Za nekoga kažu da je pravedna osoba? Šta to znači? Uopće, praveda osoba označava osobu koja može objektivno da sudi u vezi sa svojim pitanjima i tamo gde je kriva presudi protiv sebe. Na koji način? Ovo nije ništa drugo do pokazatelj složenosti čovjekove stvarne ličnosti. Koliko poznajete slučajeva pravičnosti u svijetu gdje jedna osoba pošteno presuđuje sebi, daje prednost drugome nad sobom i priznaje da druga osoba bila u pravu?
Rahmetli sejjid Hussein Kuhkamari je bio jedan od velikana svoga doba, alim i merdža. Prenosi se veoma zanimljiv događaj iz života ovog velikog čovjeka. On je predavao u Nedžefu. Šejh Ensari, r.a., tada nije bio naročito poznat. On je zaista bio istaknut čovjek. Živio je isposničkim načinom života, nosio je iznošenu i pocjepanu odjeću, stari turban i slično. Nije imao više od dva, tri studenta. Predavao je u nekoj džamiji u kojoj je, slučajno, predavao i gospodin sejjid Husejn. Njihova predavanja su bila tako zakazana da je prvo predavao šejh Ensari, a kada bi on završio, dolazio je gospodin sejjid Husejn da predaje. Jednoga dana je sejjid vraćajući se iz jedne posjete ušao u džamiju jer nije imao vremena da ide kući i da se ponovo vrati. Sačekao u džamiji dok su mu došli studenti. Ušao je i vidio jednog šejha u pocjepanoj odjeći, koji je sjedeo u uglu i držao predavanje za dvije, tri osobe. On je sjeo, slušao je i zaključio da veoma dobro predaje i da se on okoristio njegovim predavanjem. Dakle,  sejjid Husejn, jedan učen i poznati alim, uskoro merdža, sluša ovog nepoznatog čovjeka koga do sada nije uopće ni poznavao. Sutradan je rekao da će opet otići malo ranije kako bi se uvjerio da li je stvarno tako kako mu se učinilo. Sutradan je namjerno otišao jedan sat ranije, sjeo po strani i slušao. Vidio je da je jučer dobro procijenio stvari. Zaista, ovaj čovjek je bio jedan učen i vrli čovjek, čak učeniji od njega. Rekao je sebi da će ga još jedanput slušati da se uvjeri. Sljedećeg dana je učinio isto. Tada mu je postalo već sasvim jasno da je taj nepoznati čovjek veći alim od njega i da može njemu samom koristiti.

Poslije je otišao na svoje mjesto, a kada su došli njegovi studenti, taj čovjek je još uvjek držao predavanje. Rekao je: “O, studenti! Imam za vas jednu vijest. Šejh koga vidite da sjedi u onom uglu je učeniji od mene. Alim je. Provjerio sam i stoga ću sam koristiti njegova predavanja. Ako hoćete, stvarno, i vi i ja moramo zajedno da idemo kod njega na predavanja. Uz Božiju pomoć, ja idem.” Ustao je i svi studenti do jednog su otišli na predavanje kod tog šejha.

Kakva je ovo pravičnost koja postoji u čovjeku? To je apsolutno ustajanje protiv sopstvenih interesa. Od toga časa sejjid Husejn je postao učenik šejha Ensarija. Znači, on tako sebi oduzima položaj mardže i praktično ga predaje drugome. Zar ovaj čovjek nije osjećao šta predstavlja visok položaj? Šta znači bit predavač? Šta je poštovanje? Sigurno je da se i njemu, kao i nama, svidjelo poštovanje. I njemu se svidjeo visok položaj, vođstvo i da bude mardža. Ne može se reći da mu se sve to nije svidjelo. Ali, ovaj čovjek je imao jedan uzvišeni slobodan duh koji je mogao da sudi o sebi samom i izriče presudu. To je smisao onoga što smo rekli da je čovjek složena ličnost.

Ukor savjesti

Čovjek čini grijeh, a nakon toga sebe kori. Šta bi označavala ova grižnja savjesti? Šta bi predstavljala ova patnja savjesti o kojoj ste svi čuli? Kolonizatorske države tako vaspitavaju ljude da ubijaju u njima svaku savjest. Istovremeno, kada dođe određeni trenutak, ona savjest za koju se smatralo da je mrtva, ponovo se budi. Pilot koji je bacio atomsku bombu na Hirošimu odgajan je za takav zločin, ali kada je nakon bacanja bombe gledao grad koji gori i kako se u njemu muče starci, starice, mala deca, ljudi koji uopšte nisu učestvovali u ratu, odmah mu je pozlilo. U Americi su ga na povratku toplo dočekali, veličali ga i hvalili, ali nisu mogli spriječiti grižnju njegove savjesti. Postepeno je usljed grižnje savjesti poludio i završio u ludnici. I Kur'an kaže:

“I kunem se dušom koja sebe kori!”

 (Kur'an 75:2)

Bog je u čovjeku stvorio dušu koja sebe kori. Čovjek sam postaje svoj vaiz (propovjednik). Zapovjednik vjernih kaže: “Onaj kome Bog nije dao propovjedika od njega samog, tuđe mu propovijedi neće biti od koristi.”

Šta to znači? Znači da griješite ako mislite da će vam biti od koristi slušanje tuđih propovijedi, ako nemate propovjednika u svojoj nutrini. Vi najprije morate u svojoj nutrini postaviti jednog propovjednika, probuditi svoju savjest, a zatim se okoristiti propovijedima i savjetima izvana. Čovjek sam sebi propovjeda, sam sebe kori i sam sudi protiv sebe. Čovjek vrši obračun nad sobom. Jedna od zanimljivih i neupitnih vjerskih  preporuka i naredbi je obračun nad samim sobom. Kaže se: “Položi sebi račune i obračunaj se!”

Obračunajte sebe prije nego budete obračunati.

Nažalost ovakve riječi se zaboravljaju. Obračunavajte sebe. Čovjek može da vrši obračun nad sobom i mora to da radi.

Izvagajte sebe prije nego vas budu izvagali.

Drugim riječima mjerite sebe i vagajte, prije nego što vas i vaša dijela izmjere na Sudnjem danu.”[5]

Čovjek sebe mjeri, sam vrši obračun nad sobom i sam kažnjava sebe.

Sve je to potvrda da čovjek ima složenu ličnost. Ova složena ličnost sadrži u sebi uzvišeno biće koje je njegov ljudski dio, ali isto tako posjeduje i nisko biće koje je njegov životinjski dio. Duhovna sloboda znači da se uzvišeni i ljudski dio čovjeka, oslobodi od njegovog životinjskog dijela.

Kažnjavanje samog sebe

Rekli smo da čovjek sam sebe kažnjava. Sjetio sam se komentara Zapovjednika vjernih Alija.
Jedan čovjek je dolazio kod Zapovjednika vjernih i  izgovarao riječi kajanja. On je, kao mnogi od nas, mislio da je kajanje sadržano samo u riječima: “Tražim oprost od Allaha i vraćam Mu se.” Zapovjednik vjernih mu je veoma oštro rekao: “Ne bio u matere svoje! Znaš li ti šta je traženje oprosta Božijeg? Traženje oprosta Božijeg je stupanj za položaje visoke!”

Sama tevba je osuđivanje sebe.

Onda je hazreti Ali rekao: “Istigfar  (traženje oprosta) ima šest načela od kojih su dva temeljna dijela, dva uvijet prihvatanja i dva uvijet usavršavanja.

Prvo načelo pokajanja je da čovjek zaista zažali i pokaje se zbog svoje tamne prošlosti.

Drugo da čvrsto odluči da ubuduće neće nikad ponoviti taj grijeh.

Treće da ako neko stvorenje ima neko pravo koje je pogazio da ga izmiri i nadoknadi.

Četvrto da ako je propustio neki farz da ga nadoknadi.

Do ovog dijela ja nisam imao namjeru nešto da kažem. Ono što sam želio reći odnosi se na posljednja dva načela.

Peto: ako želiš da tvoja tevba bude prava i istinska tevba trebaš  se okrenuti i obratiti pažnju na tijelo koje je naraslo od grijeha i u grijehu. Trebaš ga tugom,  brigom  i pokajanjem tako otopiti da ti se koža priljepi uz kosti.

Šesto: tom tijelu koje je naučilo da čini grijeh i nije okusilo slasti osim slasti grijeha trebaš jedno vrijeme priuštiti teškoću pokoravanja.

Da li su postojali ljudi koji su se na ovakav način pokajali? Jesu! Danas pokajanje kao da je dkinuto i mi kao da smo zaboravili da se moramo pokajati.

Duhovna sloboda – najveća zadaća poslanika

Najveća zadaća poslanika, a.s. je duhovna sloboda. U principu, pročišćenje duše predstavlja duhovnu slobodu.

“Uspjeće samo onaj ko je očisti, a bit će izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi.”

(Kur'an 91:9-10)

Problem našeg doba je u tome što stalno govore o slobodi, ali izuzev društvene slobode ne govore ni o čemu drugom. O duhovnoj slobodi se uopšte ne govori. Upravo zbog toga ne postižu društvenu slobodu. Jedan veliki zločin u obliku filozofije  i filozofskih sistema koji se desio u našem vremenu je taj da se u principu ne raspravlja o čovjeku, čovjekovoj ličnosti i duhovnoj časti čovjeka.

Udahnuo sam u njega od svoga ruha

Duša je zaboravljena.

Kažu da tako nešto uopće ne postoji. Čovjek nije neko biće sa dva nivoa da bi imao uzvišeni i niski nivo. Uopće, nema razlike između čovjeka i životinje. On je životinja. Život ima borbu za opstanak i život ne predstavlja ništa drugo osim toga. Dakle, život nije ništa drugo sem individue borbe i ratovanja za svoje interese. Da li ste svjesni koliko je ova rečenica nanjela štetu čovječanstvu?!  Kažu da život nije ništa drugo sem rata i ratnog mejdana. Štaviše, koriste jednu izreku za koju neki misle da je veoma tačna: “Pravo se mora uzeti, a ne davati.” Međutim, pravo je takvo da se treba i uzimati i davat.  Ova rečenica da se pravo treba samo uzimati i niko ti ga neće dati u sebi sadrži postrek i ohrabrenje  da i ti trebaš uzimati prava, a ne davati drugima. Onaj koji ima pravo mora da dođe i ako može i da silom od tebe oduzme pravo, a ako ne može pa ne može. Ali, poslanici nisu došli da to kažu. Poslanici su rekli da se pravo mora uzeti i davati. Dakle, preporučili su ugnjetavanom da ide uzeti svoja prava, a sa druge strane su primorali onoga ko ugnjetava da se ustane protiv sebe i da daje pravo drugima i u toj svojoj misiji oni su uspjeli.

Pitanja:

1. Šta znači duhovna sloboda?

Duhovna sloboda predstavlja oslobođenje čovjeka od sopstvenog ropstva. Duhovna sloboda se ogleda u tome da čast, ljudskost, um i savjest čovjeka ne budu zarobljenici strasti, bijesa i materijalnih interesa samog čovjeka.

2. Kako se ostvaruje duhovna sloboda?

Pročišćenjem duše, odnosno oslobađanjem od niskih osobina.

3. Pored materijalnog porobljavanja koje podrazumijeva iskorištavanje čovjekovog tijela i pored porobljavanja duše u kojem je tijelo u blagostanju dok je duša u ropstvu postoji još veća razina ropstva. Kakvo je to ropstvo? Pojasni.

To  je  robovanje samom sebi. Kada čovjek misli da je rob ovozemaljskog svijeta i bogatstva, on nije rob ni imovine ni bogatstva. On je rob svojih duhovnih svojstava, rob svojih životinjskih svojstava i osobina, rob svoje pohlepe i zna da je sam sebe zarobio, jer neživo ne može da savlada čovjekovu suštinu i porobi ga. Kada čovjek dobro analizira ovo pitanje, vidjet će da je on sam sebe zarobio. Vidjet će da u sebi nosi snagu koja se zove “pohlepa”, snagu koja se zove  “strast”, snagu koja se zove “srdžba“ ili „bijes”. Vidjet će da je ova strast njega zarobila, da ga je porobio ovaj bijes, da ga je savladala ova pohlepa.

 

4. Čovjek ima dva „ja“. Koja se i koje je istinsko njegovo „ja“?

Životinjsko i ljudsko „ja“. Istinsko je ljudsko ja.

5. Na koji način je kopleksnost čovjekove ličnosti (u smislu da on istovremeno može biti optuženi, tužilac i sudija) povezana sa ukorom savijesti i kažnjavanjem sebe i duhovnom slobodom?

Ova složena ličnost sadrži u sebi uzvišeno biće koje je njegov ljudski dio, ali isto tako posjeduje i nisko biće koje je njegov životinjski dio. Duhovna sloboda znači da se uzvišeni i ljudski dio čovjeka, oslobodi od njegovog životinjskog dijela, a to se postiže tako što čovjek vrši obračun nad samim sobom. Tuži sam sebe, brani sam sebe i sudi sam sebi.

6. Zbog čega današnji čovjek ne uspjeva ostvariti slobodu iako se o njoj mnogo govori?

Problem je u tome što se stalno govori o slobodi, ali izuzev društvene slobode ne govore ni o čemu drugom. O duhovnoj slobodi se uopšte ne govori. Upravo zbog toga ljudi ne postižu društvenu slobodu. Jedan veliki zločin u obliku filozofije  i filozofskih sistema koji se desio u našem vremenu je taj da se u principu ne raspravlja o čovjeku, čovjekovoj ličnosti i duhovnoj časti čovjeka.