Veličina i plemenitost

Veličina i plemenitost

A ti, o dušo smirena,

Vrati se Gospodaru svome zadovoljna,

a i On tobom zadovoljan,

pa uđi među robove Moje,

i uđi u Džennet Moj![1]

Ako neko postane velikog duha, htio ne htio, njegovo tijelo će biti u patnji i mukama. Samo ta tijela koja imaju malu i poniženu dušu, uživaju u svom komforu i ponekad dugom životu, lijepom spavanju, veoma ukusnim jelima, i sličnim stvarima. Međutim, osobe koje imaju veliku dušu imaju patnju u tijelu, i ponekad, kratak život upravo zbog njihove velike duše. Ona uzrokuje bolesti njihovim tijelima.

Reći ćemo nešto o veličini i plemenitosti duše i objasniti razliku između ove dvije stvari, jer veličina duše je jedna, a plemenitost duše je druga savršenija stvar. Znači, svaka veličina duše nije plemenitost.

Svaka plemenitost je veličina, ali svaka veličina nije plemenitost.

Sada pređimo na temu.

Sigurno, velika ambicija je pokazatelj velike duše, dok je mala ambicija je pokazatelj male duše. Pjesnik kaže:
“Imaj veliku ambiciju, kao velikani koji su zbog velikih ambicija negdje stigli.”

Drugi pjesnik kaže:

Slavuj je u vrtu, a sova u ruševinama naseljena nastanila,

svako je po mjeri svoje ambicije kuću sagradila

Ovo je primjenljivo u bilo kojoj profesiji da se čovjek nalazi. Na primjer, ambicije u nauci se razlikuju. Neko je zadovoljan sa diplomom srednje škole, da ima zanimanje na tom nivou da samo bude pismen, dok vidimo drugu osobu da, opravdano, nije zadovoljna ni sa jednim naučnim nivoom, ima ambiciju da do posljednjeg trenutka svoga života ne propušta mogućnost sticanja naučnih saznanja i otkrivanja naučnih istina.

Sigurno ste čuli za poznatu priču o Abu Rejhan Biruniju. To je čovjek za koga istraživači priznaju da mu još uvijek nema ravnoga. On je bio naučnik, matematičar, sociolog i historičar. Jedan izuzetan čovjek. Neki ga smatraju boljim čak i od Ibn Sine. Naravno, ako uzmemo u obzir neke segmente i oblasti, sigurno da je Abu Rejhne bolji od Ibn Sine. Ova dvojica su bili suvremenici. On je bio fasciniran naukom, istraživanjem i novim otkrićima. Kralj Mahmud ga je pozvao. On je otišao, ali je, kao svaki drugi ambiciozan čovjek, iskoristio svoju priliku. Kralj Mahmud je osvojio Indiju, i on je sa njim otišao u Indiju. Shvatio je da je otkrio blago informacija i nauke, ali nije znao sanskritski jezik. Taj jezik je savladao veoma dobro u starosti. Tamo se mnogo godina bavio proučavanjem. Napisao je jedno dijelo pod nazivom “Proučavanja o Indiji…” Danas je ova knjiga jedan od veoma vrijednih izvora za indologe svijeta.
Kada je ovaj čovjek bio na samrti, jedan fakih (pravnik) koji mu je bio komšija, saznao je da je Abu Rejhan u takvom stanju. Otišao je da ga posjeti. Bio je još uvijek svjestan. Čim je vidio ovog fakiha, postavio mu je pitanje u vezi nasljeđivanja.

Fakih se začudio pa mu reče: “Zar si ti, sada kad umireš, našao vremena da mi postavljaš takva pitanja?” Abu Rejhan je odgovorio: “Tebi ću postaviti onda drugo pitanje. “Da li je, ako umrem (a ne znam da li ću umrijeti uskoro) bolje da znam stvari koje sam te pitao, ili je bolje da umrem i da ne znam?” Pravnik je odgovorio: “Pa, naravno, bolje je da znaš čak i da ćeš umrijeti.” Rekao mu je: “Zbog toga te i pitam.”

Fakih je rekao da samo što je izašao iz njegove kuće, nije potrajalo dugo, a začuo je viku i plač. Abu Rejhan je umro i čuo se plač njegove djece. Ovo je, kažu, jedan veliki čovjek koji je imao velike ambicije na putu nauke.

Drugi je primjer velike ambicije u sticanju bogatstva. Zar su ambicije jednake kod svih ljudi kada je u pitanju gomilanje bogatstva? Neki ljudi, naravno, nemaju nikakve ambicije za gomilanje bogatstva, i njihov je cilj samo da budu siti, da imaju nekakav hljeb, čak i ako je to putem služenja, poniženja i prosjačenja. Ali, neko hoće da ima bogatstvo, hoće da skuplja novac. Postavlja se pitanje da li su oni koji imaju ambicije da zgrću bogatstvo jednaki sa drugima? Uopće ne.

Kod nekih ljudi, u osnovi, u njihovoj prirodi postoji žudnja za zgrtanjem bogatstva, i nisu zadovoljni sa malo. Ponekad neki ljudi, koji nemaju ambicija, zbog toga štose ne ponašaju ljudski, kada vide nekoga ko gomila bogatstvo, ponižavaju ga i smiju mu se, kao da su oni pobožni. Hoće da se prikažu prefinjenim. Ne, gospodine! Onaj ko se trudi da skupi bogatstvo s takvom pohlepom, i u stanju mamonizma, bolji je od tebe koji imaš slabu ambiciju i prosjački karakter, i ima više čovječnosti od tebe. Prosjak, u odnosu na tog čovjeka koji ima veću ambiciju, zaslužuje prijekor. Jedan stvarni zahid (asketa) može da ga kori tek kada bude ambiciozan čovjek kao Imam Ali, koji je čovjek rada i čovjek koji traga za bogatstvom, ali nije pohlepan, ne zadržava ga za sebe, ne vezuje se za te pare. Zarađuje, ali za šta? Za trošenje i pomoć drugima. On ima pravo da prekori i da kaže: “O, ti pohlepniče, koji imaš ambicije, odlučnosti, u čijoj prirodi postoji entuzijazam i sila, zašto trošiš svoju snagu na sakupljanje bogatstva? Zašto ti je bogatstvo postalo cilj? Bogatstvo mora da bude predmet, a ne cilj za tebe.”
Ali ja, koji sam bez ambicija, i bogatstvo uzimam prosjačenjem od drugih i ljubim im ruke i noge da mi daju jedan hiljaditi, jedan milioniti dio svoga bogatstva, nemam pravo da ga kritikujem.
Druga osoba ide putem ambicije, veličine i položaja. Zar su svi ljudi u ovom smislu jednaki? Bez sumnje ne. Aleksandar Veliki je bio ambiciozan čovjek. Bio je to čovjek koji je imao na umu da vlada svijetom. Aleksandar je bolji od jednog čovjeka sa karakteristikama sluge, u kome, u suštini, ne postoji osjećaj sa gospodarenjem i nečim boljim, i koji u sebi nema ambicije. Kralj Nader, i slične osobe su isti takvi. Ovi ljudi su imali veliku dušu, ali se ne može reći da su imali plemenit duh. Aleksandar Veliki je bio veoma ambiciozan, imao je veliki duh, ali šta je veliki duh u njemu razvijao? Kakva se grana razvijala u ovom duhu? Kada analiziramo njegovu prirodu, vidimo da je ovaj duh u njemu narastao zahvaljujući grani ambicije, slave i uticaja. On je htio da bude jedna od najvećih sila svijeta, htio je da bude jedan od najpoznatijih osvajača svijeta, htio je da bude najdominantniji čovjek na svijetu. Tijelo u kome je ovakav veliki duh, ali u oblasti ambicija, neće imati mira. Zar je Aleksandrovo tijelo vidjelo lagodnost na ovome svijetu? Zar je Aleksandar mogao da postane Aleksandar i da živi udobno? Zar je Nader, taj tlačitelj koji je napravio minaret od glava i vadio oči, taj ambiciozni luđak, mogao da bude Nader, a da njegovo tijelo ne bude u mukama? Ponekad nije izuvao cipele s nogu desetine dana, nije uopšte imao vremena za to. Pričaju da je Nader jedne večeri prolazio pored jednog karavan-saraja. Bila je oštra zima. Domar karavan-saraja je rekao da je bila ponoć i da je odjednom čuo jako lupanje na vrata: “Čim sam otvorio vrata, vidio sam da je jedan jak i krupan čovjek na jakom konju ušao unutra. Odmah je pitao: “Šta imaš za jelo?” Nisam imao ništa drugo osim jaja. Rekao mi je da spremim puno jaja. Spremio sam ih za njega. Rekao mi je: “Donesi hljeba, a za moga konja, ječam.” Sve sam mu dao. Poslije je otimario konja. Ostao je dva sahata i malo je odrijemao. Kada je htio da ide, stavio je ruku u džep i izvadio šaku ašrafija (stari iranski zlatni novac). Rekao mi je da se uhvatim za svoju kecelju. Uhvatio sam se i on ih je sipao u moju kecelju. Poslije je rekao: “Sada neće dugo trajati, a iza mene će doći jedna vojska. Kada dođu, kaži im da je Nader otišao tamo, i da odmah dođu tamo za mnom.” Domar je rekao: “Čim sam čuo ime Nader, ruke su mi zadrhtale i kecelja mi je ispala iz ruku. Rekao je: “Idi na krov! Čim ih vidiš kaži im da se ne zaustavljaju i da dođu za mnom!” (on je sam, usred noći, krenuo dva sata ranije od svoje vojske). Kraljeva vojska se približila. Sa krova sam vikao da je Nader naredio da vojska mora da bude na tom mjestu. Gunđali su ali se ni jedan nije usudio da ne ode tamo. Svi su do jednog otišli.”

Ako čovjek hoće da bude Nader, da ne može da spava u krevetu od labudovog perja, ne može da jede najbolju hranu… Ako hoće da bude ambiciozan, da se bori za položaj, čak ako bude jedan veliki tlačitelj, njegovo tijelo ne može da ima komfor. Na kraju se i gine, i kod svake osobe koja traži da u bilo kojoj oblasti ima veliku ambiciju i veliki duh, njeno tijelo neće imati udobnost. Ali, ni jedna osoba koju sam spomenuo nije bila plemenitog duha. Njihov duh je bio veliki, ali nisu bili velikodušni.

Kakva je razlika između veličine i velikodušnosti? Pretpostavimo da je jedna osoba veliki alim (učenjak) i da nema drugu vrlinu, osim veličinu naučnika, znači da je osoba koja hoće samo da otkrije nešto novo, istražuje. To je jedan veliki um, znači, jedna velika volja i ambicija na putu nauke. Drugi čovjek je gramziv za bogatstvom i ono mu je cilj. Njegov je veliki ljubitelj. U tom smislu je jako pohlepan. Drugi je veliki rival, treći je veliki osvetnik, četvrti čovjek ima veliku ljubomoru, peti ima drugu veliku ambiciju. Svi su ti ljudi veliki egoisti. Ni za jednog od njih se ne može reći da je velikodušan. Veličina da, ali velikodušnost i plemenitost ne.

Postoji jedno pitanje koje je vrijedno pažnje u filozofskom i psihičkom smislu, a to je da čovjek u svojoj svijesti i duhu, po komentaru Kur'ana, u svojoj prirodi, osim ovih veličina koje se temelje na egoizmu, ima jedan drugi snažan osjećaj u svojoj prirodi, koji se razlikuje od ovih vrsta. On se naziva humanost. Ja još uvijek ne mogu da shvatim kako ova gospoda materijalisti mogu to da objasne, kakav je to osjećaj u čovjeku, ili bar u nekim ljudima, da ponekad osjećaju ponos (dostojanstvo) u svojoj duši, znači, osjećaju veličinu kao ponos? (Naravno, ovaj osjećaj postoji kod većine ljudi, ali u nekim ljudima je svjetlost tog osjećaja slaba, dok kod drugih blješti.) To je jedan veliki čovjek, a ne veliki egoista. On je uzvišeniji od egoiste. Zbog osjećaja ponosa i velikodušnosti gazi svoj egoizam. Kako? Ovaj čovjek hoće da bude veliki, ali ne trči da bude veći od ovog ili onog čovjeka.

Neki čovjek ima više bogatstva od mene, ja moram da imam više od njega. Neka ti ljudi samo meni budu poslušni, da ja naređujem, a oni da izvrše i da se pokore. Ja moram ja da budem naredbodavac, a oni poslušni. U suočavanju sa zlim stvarima, osjeća veličinu u svojoj duši. U osnovi, duša jednog čovjeka mu ne dozvoljava da laže, on laž smatra zločinom i u svojoj duši osjeća uzvišenost. To je veličina, nasuprot uskogrudnosti. Ovo je veličina koju nazivamo velikodušnost, nasuprot niskosti i zlobi. Čovjek u svojoj duši osjeća velikodušnost, znači osjeća u sebi ponos, i zbog toga izbjegava niskost. Taj ambiciozni čovjek daje toliko važnosti položaju i kaže: “Život je samo jedan i bolje da čovjek živi kao lav, a ne kao ovan.” Znači, da raspori, a ne da bude rasporen. Musolini, poznati italijanski diktator, rekao je jednom od svojih prijatelja: “Više volim da godinu dana živim kao lav, nego da sto godina živim kao ovan. To, da budem jednu godinu lav i druge pojedem, bolje je nego da budem sto godina ovan i spreman za jelo ustima jednog lava.” To je rekao i stalno je davao novac svom prijatelju da tu rečenicu ne kaže nikome dok je on živ. Zašto? Zbog toga što ja mogu da budem lav pod uslovom da ljudi budu ovce, ali ako drugi ljudi shvate ovu rečenicu, i oni će htjeti da budu kao Musolini, da budu lavovi. Oni moraju da budu ovce da bih ja mogao biti lav. U ovome postoji veličina, ali nema velikodušnosti. Ali, kakva je velikodušnost? Velikodušan čovjek želi da svi ljudi budu lavovi, znači, da ne budu ovce koje će drugi pojesti. U principu, žele da u svijetu uopće ne postoji proždrljivost. To znači osjećaj velikodušnosti i humanosti. Po Kur'anu, osjećaj veličine i slave, je osjećaj velikodušnosti duha. U islamskim djelima puno je korištena riječ keramet, koja znači velikodušnost. Postoji jedna izreka od Božijeg Poslanika, s.a.v.a.

Često sam govorio da pogrešno prevode kada kažu da je Poslanik, s.a.v.a., rekao: “Poslan sam da bih usavršio dobre osobine (naravi).”

Ovo nije dobar prijevod, jer je Poslanik, s.a.v.a., rekao više od toga. Da je Poslanik, s.a.v.a., rekao: “Odabran sam za poslanika da bih usavršio dobar moral”, to ne bi bilo nešto novo. Svaka osoba koja je uvela neku vrstu etike, smatra da je dobra etika ono što on kaže. Onaj drugi, kao Niče, koji kaže: “Čovjek mora da se uzda u silu, ni jedan grijeh nije manji od slabosti. Nemojte da imate milosti prema slabima, i nemojte da im pružate ruku pomoći.”, misli da je dobra ta etika koju on propovijeda. Poslanik, s.a.v.a., ne samo da je govorio o dobroj etici, već je dobrotu objasnio u svom učenju:

“Ne kažem samo dobrota. Svi kažu dobrota, to nije ništa novo. Postao sam poslanik da usavršim moral u kome će postojati duh velikodušnosti, znači, etiku velikodušnosti, etiku gospodstva, ali ne gospodstva u značenju da ja moram da dominiram drugim, već da moj duh postane plemenit i da izbjegava niskosti, laži, ogovaranja i sva nevaljala djela, i da sebe smatra višim i boljim od ovih loših stvari.”

Na ovom polju, hvala Bogu, ima dosta informacija u islamskim djelima.

Imam Ali svom sinu, hazreti Hasanu Mudžtebi, kaže: “Sinko moj! Održi svoju dušu čistom i velikodušnom, iznad niskosti svake. Razmišljaj o svakoj niskosti da je tvoja duša iznad nje, da bi je sa njom zagadio.”

To je isto kao kada jedan čovjek, koji ima neku lijepu sliku, kada se na njoj pojavi neka fleka, ili prašina, sam uzima krpu i čisti je. Ako mu kažeš: “Zašto to radiš?”, reći će: “Šteta je da tako divna slika ima ovakvu fleku.” Osjeća da je ta slika toliko lijepa i divna da je šteta da na njoj bude crna fleka. Imam Ali kaže: “Ti moraš u svom duhu da imaš takav osjećaj za ljepotu, veličinu i karakter, tako da bez obzira na sve, sebe smatraš višim od toga da bi se predavao niskostima.”
Desi se laž. Laž je niskost i nedjelo. Ti si velikodušan, ti si uzvišen, ti si lijep. Sebe smatraj boljim od toga da se ponižavaš lažima. Ne traži ništa od ljudi. Traženje od ljudi je niskost, ti si velik i velikodušan. Ti si čovjek. Položaj čovječnosti je viši od toga da čovjek moli drugoga za svoje potrebe. Imam Ali je rekao: “Budi zadovoljan sa malim i ne pružaj ruku da ti drugi daje.”
Alijevih a.s savjeta ima mnogo, naročito u ovoj oblasti. Imam Ali ima čudesno lijepu izreku u kojoj kaže: “Jedan častan čovjek nikada ne čini preljubu, bez obzira na to da li je preljuba zabranjena (haram) po vjerskim zakonima, i bez obzira da li Allah na Sudnjem danu kažnjava ili ne onoga ko je činio preljubu.”

Kaže da jedan častan čovjek ne čini preljubu. Čovjek koji u svojoj duši osjeća uzvišenost i ponos, nikada ne čini preljubu. U Stazi rječitosti postoji jedan ep, kojeg kada musliman čuje mora u svom duhu da se osjeća epski. Priča je poznata i možda ste je čuli. Imam Ali u prvom sukobu sa Muavijinom vojskom, u bici kod Sifina, u početku nije htio da ratuje, već da prvo razmijene pismo i izaslanika, kako bi ovaj problem bio riješen, te da muslimani ne bi dizali mačeve jedni protiv drugih. Kada su Muavija i njegovi pratioci došli, mislili su da su pretekli i zauzeli su mjesto za zahvatanje vode kraj reke Eufrata, da kada vojska hazreti Alija stigne, nema pristupa vodi i da bude u oskudici, te da na ovakav način bude poražena.
Kada je došao, Imam Ali je vidio šta su oni uradili. Napisao je pismo i poslao ga: “Nemojte to da radite! Još uvijek nemamo namjeru da ratujemo, mi smo spremni da razgovaramo i pošaljemo izaslanike. Neka Bog pomogne da među muslimanima ne dođe do rata.”
Muavija nije nikako htio da pregovara. Rekao je: “Nećemo izgubiti ovu priliku.” Hazreti Ali je nekoliko puta pokušao na takav način da riješi. Ma koliko da je Muaviji govorio da popusti, da ne mogu bez vode, i ako potroše vodu, za dan, dva, biće primorani da izvade mačeve, te da on hoće da pregovara, Muavija je odgovarao da to uopšte nije moguće. Imam Ali je na kraju vdio da nema druge solucije, osim ratovanja. Održao je kratak govor svojim ljudima.
Imam Ali je rekao: “Oni vam išću zalogaje borbe. Zato, ili ostanite u sramoti i na položaju najnižem, ili namočite krvlju sablje svoje i ugasite vodom žeđ svoju. Smrt je živjeti u potčinjenosti, dok je život umrijeti kao pobjednik.”

Imam Ali je na ovakav način udahnuo duh ponosa i velikodušnosti svojim pratiocima. Postoje još neke slične izreke. Zapovjednik vjernih Imam Ali uopće, svu nisku etiku ubraja u niskosti duše. Znači, korijene svake niske etike smatra poniženjem. Na primjer, o ogovaranju kaže: Ogovaraju nemoćni, ljudi bez ambicije, jadni ljudi. Jedan hrabar čovjek, čovjek koji osjeća ponos i velikodušnost u svojoj duši, ako u odnosu na nekoga ima kritiku, mora da mu je kaže u lice, ili da, u najmanju ruku, ispred njega šuti.

To što neki ljudi pripovijedaju i ulaguju se, to je druga rasprava. Počnu da ogovaraju iza leđa i da govore loše stvari. Imam Ali kaže da su takve stvari krajnji napor nemoćnih ljudi i da potiču od niskosti. Čovjek koji osjeća ponos, neće ogovarati. Imam Ali kaže: “Onaj koji prigrli pohlepu kao običaj, oduzima sebi vrijednost. Onaj koji iznosi na vidjelo tegobu svoju, pristaje na poniženje, onaj koji daje prevlast jeziku svome nad dušom svojom ponižava dušu.

Jedan častan čovjek, čovjek koji osjeća ponos i čovječnost, nije čak spreman da o svojoj patnji drugima govori. Trpi svoju bol i patnju, ali ne govori drugima o tome.

Neko je došao kod Imama Sadika i počeo da govori o svom siromaštvu. Govorio je: “Koliko sam osiromašio, moja zarada nije dovoljna za životne troškove. Ovo radim, ono radim…” Imam Sadik je nekome od svojih bližnjih rekao: “Idi, spremi toliko novca, donesi i daj ga njemu.” Čim je on otišao, taj čovjek je rekao: “Gospodine, nisam stvarno mislio da nešto tražim od Vas.” Imam je rekao: “Ni ja nisam rekao da si ti mislio od mene nešto da tražiš, ali ću te posavjetovati, imaj na umu ovaj moj savjet, da svaku svoju brigu i teškoću ne iznosiš ljudima, zato što ćeš biti ponižen.”

Islam ne voli da vjernik bude ponižen u očima drugoga. Znači, ako je potrebno, svoj obraz zacrveni šamarom i sačuvaj svoj ponos. Imam Ali kaže: “Onaj ko svoj bol i nedaće kaže drugima, sebe će poniziti.”

Svuda se čuje: “O gospodine, mi smo mnogo jadni, naša situacija je jako loša.” Kako danas kažu, naša situacija je dramatična, ovako je, onako je. Ne govorite tako. Tvoj obraz je vrjedniji od bilo čega. Ponos vjernika je vrjedniji od bilo čega drugog.

Onaj ko slijedi svoje žudnje, mora da zna da je prvo sebe ponizio. Pohotnost je neka vrsta niskosti. U hazreti Alijevoj logici, sva etička nedjela se skupljaju u jednu riječ, i to je niskost duha, tj. odsustvo velikodušnosti. Imam Ali sve moralne vrline skuplja u jednu riječ, a to je velikodušnost duha. U svom duhu morate da osjećate velikodušnost. Tada nećete lagati, reći ćete istinu i bit ćete čvrsti. Kada u svom duhu osjećate velikodušnost, vidjet ćete da ste uzdržani, nećete raditi ni jednu nisku radnju. Na primjer, nećete piti vino, zato što čovjek od toga postaje pijan, i pijanstvo, ma koliko da bude kratko, oduzima čovjeku razum, i na kraju ga lišava dostojanstva. Ako čovjek samo nakratko izgubi čovječnost, pretvara se u jednu bezumnu životinju.

Imma Ali u drugoj rečenici kaže: “Moja suština se ne zasniva na pretjerivanju.”

Postoje mnoge izvanredne tačke u učenjima naših arifa i asketa, ali jedna od velikih šteta koju je islam pretrpio od učenja arifa i asketa je poticala otud što su oni, pod uticajem hrišćanskih, budističkih i monističkih učenja, izgubili orijentaciju po pitanju borbe protiv pohotnosti. Ako bi obratili malo pažnje na islamska učenja, vidjeli bi da se islam zalaže za uništavanje jedne vrste “ega” i oživljavanje druge vrste “ega”. Islam kaže; “Sebe i zaboravi i ne zaboravi.”
Islam preporučuje da zaboravite životinjske niskosti, ali želi jedno drugo rađanje u vašem duhu. Islam hoće da u vašoj suštini oživi drugu ambiciju.

Prije više godina, kada sam shvatio ovo, i kasnije, kada sam pročitao knjigu “Ikbalname” (Pismo Ikbala), od gospodina sejida Golamreze Saidija vidio sam da je Ikbal Lahori bio svjestan toga. On je razmatrao jednu temu pod nazivom “Osobena filozofija”, i smatra da treba naći svoje “ja” i humano “ja”. Islam u jednu od Božijih presuda uračunava to da Bog čovjeka dovodi u stanja da ne zaboravi sebe. U Kur'anu kaže:

I ne budite kao oni, koji su zaboravili Allaha, pa je on učinio da sami sebe zaborave, to su pravi grješnici.[2]

Kazna im je što su zaboravili sebe. Kaže “sebe”, ali šta je ono “sebe” koje Kur'an navodi? Ne kaže da se zapamti žudnja, ambicija i obožavanje para, kaže da se te stvari zaborave i razmisli o sebi. Ti nisi taj. Ti si bolji od ovoga, ti si čovjek, ti si jedna ličnost, ti si urođen, i kada u sebi nađeš tu suštinu, vidjet ćeš sebe u svjetlosti, vidjet ćeš sebe uzvišenog moćnog i sa ponosom. Nemoj to da zaboraviš. Inače, kada možete da u svijetu nađete nekoga ko je više od Imama Alija pozivao ljude na pobožnost? (čovjek mora dobro da razmisli u tim stvarima.) Koja osoba je više od Imama Alija pozivala ljude u borbi protiv strasti? Ko je više od Imama Alija pozivao ljude na napuštanje ovozemaljskog života? Niko, ali taj isti Imam Ali u svojim učenjima poziva ljude na ponos i dostojanstvo.

U nastavku iste oporuke, koju sam već izlagao, obraćajući se Imam Hasanu, kaže: “Sinak moj! Nemoj da budeš tuđi rob. Bog je tebe stvorio slobodnim. Sačuvaj sebe!”

Imam Ali koji poziva na skromnost, Imam Ali koji je najskromniji čovjek na svijetu, Imam Ali koji uvijek poziva ljude u borbu protiv strasti, kako da ovdje poziva na uobraženost? Ne, ova uobraženost je drugačija. Ova uobraženost znači čuvanje i mora da ostane sačuvana. Zbog toga kaže: “Nemoj nikada da budeš rob drugoga!” Biti tuđi rob, izražavanje poniznosti pred jednim od Božijih robova, u suprotnosti je sa Božanskom čašću i tvojim ljudskim dostojanstvom.

[1] Fedžr, 28-30.

[2] Hašr, 16.