Položaji i stepeni mnogoboštva
Položaji i stepeni mnogoboštva
Jednako kao što tevhid posjeduje položaje i stepene, mnogoboštvo, također, posjeduje razine te se poređenjem razina tevhida sa razinama mnogoboštva, budući da se stvari prepoznaju po svojim suprotnostima, može bolje spoznati i tevhid i mnogoboštvo.
Historija pokazuje da je, nasuprot tevhidu u kojeg su pozivali Božiji poslanici, od početka historije postojalo više vrsta širka.
Širk po biti
Neki narodi su vjerovali u dva, tri ili nekoliko vječnih i bespočetnih, međusobno nezavisnih izvora. Smatrali su da svijet ima nekoliko oslonaca, nekoliko polova i nekoliko središta. Šta je bio korijen ovakvih razmišljanja? Da li je svako od ovih razmišljanja bilo odraz i pokazatelj društvene slike određenog naroda? Naprimjer, onda kada su ljudi vjerovali u dva vječna i bespočetna izvora i u dvije glavne osovine za svijet, bilo je iz razloga što se njihovo društvo dijelilo na dva različita pola, a kada se vjerovalo u tri izvora i tri boga, njihov društveni poredak je bio utemeljen na trojstvu? Dakle, da li se društveni poredak u obliku jednog načela vjerovanja stalno odražavao u umovima ljudi, i onda kada se posredstvom poslanika iznijelo jednobožačko vjerovanje i vjera u “Jedan izvor” svijeta, u duhu tevhida, sigurno je bilo vrijeme kada je društveni poredak bio naklonjen jednom polu?
Ova teorija je ogranak filozofskog opredjeljenja o kojem smo prethodno raspravljali: da su duhovni i misaoni aspekti čovjeka i duhovne institucije društva poput znanja, zakona, filozofije, vjere i umjetnosti podređene njegovom društvenom poretku – naročito ekonomskom – i nemaju izvornost od sebe. U prethodnim raspravama dali smo odgovor na ovu teoriju, a budući da vjerujemo u izvornost i nezavisnost misli, razmišljanja i ideologije te, na kraju, čovječnosti, ovakva sociološka stajališta smatramo neutemeljenim po pitanju širka i tevhida.
Naravno, ovdje postoji i jedno drugo pitanje koje se ne treba miješati sa ovim, a to je da ponekad jedan misaoni i vjerski poredak biva sredstvom zloupotrebe u nekom društvenom poretku, kao što je poseban sistem idolopoklonstva idolopoklonicima Kurejša bio sredstvo očuvanja interesa arapskih lihvara. Međutim, skupina lihvara sličnih Ebu Sufjanu, Ebu Džehlu i Velidu ibn Mugiri nije imala ni najmanje uvjerenje u kipove i branila ih je samo da bi očuvala postojeći društveni poredak. Ove odbrane su praktično poprimile ozbiljan oblik kada se pojavio monoteistički poredak islama koji se suprotstavlja iskorištavanju i kamatarenju. Idolopoklonici, koji su sve više uočavali svoje nestajanje, uzeli su kao izgovor ono što je bilo poštovano i sveto kod običnog naroda. U kur'anskim ajetima često se ukazuje na ovu pojavu, naročito vezano za priču o faraonu i Musau, ali kao što znamo, ovo pitanje se razlikuje od onoga gdje je ekonomski poredak temelj misaonom i vjerskom, gdje je svaki misaoni i vjerski poredak nužni odraz ekonomskog i društvenog poretka.
Učenja poslanika oštro poriču stav da je svaka škola mišljenja nužno oblikovana društvenim željama, a da su same te želje proizvod ekonomskih uvjeta. U skladu sa ovom teorijom, koja je sasvim materijalistička, monoteistička poslanička škola mišljenja oblikovana je društvenim željama i proizvod je ekonomskih potreba njihovog vremena. Znači, razvoj sredstava proizvodnje postao je izvor niza društvenih želja koje trebaju biti opravdane u obliku jedne monoteističke misli. Poslanici su preteče i izaslanici ove društvene i ekonomske potrebe i to je značenje posjedovanja ekonomskog temelja za jednu misao, uvjerenje i razmišljanje, uključujući i tevhidsko razmišljanje.
Budući da Kur'an smatra da čovjek posjeduje fitret, a fitret ubraja u temeljne egzistencijalne aspekte čovjeka, koji je izvor niza razmišljanja i želja – Kur'an monoteistički poziv poslanika smatra potvrdnim odgovorom na ove fitretske potrebe i ne prihvata da za tevhid postoji drugi temelj osim monoteističkog fitreta koji je svojstven svim ljudima. Kur'an, s obzirom da smatra da čovjek posjeduje fitret, klasne okolnosti ne smatra nužnim činiocem jedne misli i jednog uvjerenja. Ukoliko klasne okolnosti budu imale temeljnu ulogu i ne bude fitreta, svako će nužno kazaljku svoga razmišljanja i svojih naklonosti usmjeriti prema onoj strani koju traži njegov klasni položaj. U tom slučaju neće biti prostora za slobodnu volju i odabir. Ni faraoni neće zaslužiti prijekor, niti će oni koji su se protivili faraonima biti dostojni hvale i veličanja, jer će čovjek zaslužiti ukor ili biti dostojan hvale onda kada bude mogao biti nešto mimo onoga što jeste. Ali, ako ne mogne biti ništa osim onog što jeste – kao što je crna koža za crnce i bijela za bijelce – neće zaslužiti prijekor ni biti dostojan hvale. Međutim, mi znamo da čovjek nije osuđen na klasna razmišljanja. Može ustati protiv svojih klasnih interesa, kao što je i Musa, koji je odrastao u faraonskom blagostanju, bio takav pobunjenik. Ovo je samo dokaz da priče o temeljnosti i nadogradnji, pored toga što čovjeku oduzimaju čovječnost, nisu ništa do praznovjerje.
Naravno, ovo ne znači da materijalno i misaono stanje ne utiču jedno na drugo, da su otuđeni jedno od drugog i da ne ostavljaju međusobnog traga, već ima značenje poricanja temeljnosti jednog i nadogradivosti drugog, jer i sam Kur'an kaže:
كَلَّا إِنَّ الْإِنسَانَ لَيَطْغَىٰ أَن رَّآهُ اسْتَغْنَىٰ
Zbilja, čovjek se uzobijesti čim se neovisnim vidi.[1]
Kur'an potvrđuje posebnu ulogu glavešina i onih koji raskošno žive u borbi sa poslanicima i posebnu ulogu potlačenih u davanju podrške, ali na način da potvrđuje svima svojstvenu ljudsku iskonsku prirodu, koja čovjeku daje sposobnost da bude pozvan i opomenut. Razlika između ove dvije skupine leži u tome što istovremeno dok u obje, s obzirom na iskonsku prirodu, postoji “razlog” za prihvatanje poziva, jedna skupina u duhovnom pogledu mora preći preko velike prepreke, tj. postojećih materijalnih interesa i nepravedno stečenih povlastica (skupina glavešina i onih koji raskošno žive), a druga skupina ne samo da nema takvu prepreku pred sobom – ili kako to Selman kaže: “Spasili su se ljudi sa lahkim teretom (نجی المخفون)” – već, pored toga što ne postoji prepreka na putu davanja potvrdnog odgovora iskonskoj prirodi, posjeduje i dodatni razlog: da iz težeg životnog stanja stigne do lakšeg. Zato su većinu sljedbenika poslanika činili slabi i nemoćni ljudi, ali su poslanici stalno među drugim skupinama nalazili pomagače i bodrili ih na pobunu protiv njihove klase ili klasnog položaja. Jednako tako se dio skupine slabih i nemoćnih priključio redu neprijatelja poslanika zbog vladavine niza običaja, uvjeravanja, krvnih veza i sl. Kur'an ne smatra da su se faraoni i ebu džehli – koji su vjerska osjećanja ljudi huškali protiv Musaa i posljednjeg Božijeg poslanika – zalagali za odbranu mnogoboštvom ukaljanog poretka njihovog vremena zbog toga što je to bio njihov klasni položaj i nisu mogli drugačije razmišljati te su njihove društvene želje oblikovale njihova uvjerenja, već smatra da su oni činili prevare i da su, istovremeno s prepoznavanjem i opažanjem zbilje putem Bogom dane iskonske prirode, zauzimali položaj poricatelja.
وَجَحَدُوا بِهَا وَاسْتَيْقَنَتْهَا أَنفُسُهُمْ ظُلْمًا وَعُلُوًّا
Pa su ih (znamenja naša) oni iz silništva i oholosti poricali, ali su u sebi imali čvrsto uvjerenje u njih.[2]
Kur'an njihovo nevjerstvo smatra poricateljskim nevjerstvom, što podrazumijeva poricanje jezikom dok srce priznaje, ili, drugim riječima, ova poricanja smatra jednom vrstom ustajanja protiv odluke savjesti.
Jedna od velikih grešaka leži u tome što su neki pojedinci mislili da Kur'an prihvata marksističko mišljenje o “historijskom materijalizmu”. U drugom dijelu rasprave o islamskom svjetonazoru, gdje ćemo se posvetiti pitanju društva i historije sa stanovišta islama, podrobno ćemo raspravljati o ovom pitanju. Ovaj stav nije u skladu sa historijskim činjenicama, niti ga je moguće odbraniti sa stajališta nauke.
U svakom slučaju, vjerovanje u nekoliko izvora predstavlja širk po biti i suprotno je tevhidu po biti. Kur'an iznosi dokaz protiv ove skupine tamo gdje navodi dokaz protivrječnosti i kaže:
لَوْ كَانَ فِيهِمَا آلِهَةٌ إِلَّا اللَّـهُ لَفَسَدَتَا
Da na Nebesima i na Zemlji ima još bogova osim Allaha, poremetili bi se i Nebesa i Zemlja![3]
Ovakva vrsta uvjerenja razlog je izlaska iz kruga sljedbenika tevhida i iz islama. Islam u potpunosti odbacuje širk po biti u svakom obliku i na svaki način.
[1] El-‘Alek, 6-7.
[2] En-Neml, 14.
[3] El-Enbija, 22.
