Bog je apsolutna stvarnost i izvor egzistencije
Bog je apsolutna stvarnost i izvor egzistencije
Čovjek je biće sklono stvarnosti. Čovjekovo novorođenče od prvog sata života, kada traga za majčinim grudima, traga za njima kao za jednom stvarnošću. Postepeno, kako se djetetovo tijelo i um razvijaju, ono počinje da pravi razliku između sebe i stvari: na stvari gleda kao na nešto izvan sebe i odvojeno od sebe, iako je veza između njega i stvari jedan niz razmišljanja i ono razmišljanje koristi kao sredstvo, kao jednu sponu djelovanja, te zna da je zbilja stvari nešto mimo razmišljanja koje ono posjeduje u svom umu.
Stvarnosti koje čovjek percipira putem svojih osjetila i čiji zbir nazivamo svijet, pojave su čije su naredne osobine neodvojive od njih:
- Ograničenost
Opipljiva i očigledna bića oko nas, od najmanje čestice do najveće zvijezde, ograničena su, tj. odnose se na jedan poseban prostor i jedno posebno vremensko razdoblje. Ne postoje izvan tog dijela prostora ili vremenskog razdoblja. Neka bića zauzimaju veći prostor ili duže vrijeme, a neka manji prostor i kraće vrijeme, ali na kraju – sva su ograničena na dio prostora i vremensko razdoblje.
- Promjena
Sva bića u svijetu su promjenjiva i nepostojana. Nijedno biće u osjetilnom svijetu ne ostaje u jednom stanju. Ili je u stanju napretka i usavršavanja, ili je u stanju istrošenosti i propadanja. Jedno osjetilno, materijalno biće u cijelom razdoblju svoga postojanja, u samoj svojoj stvarnosti prolazi ciklus neprekidne razmjene, ili uzima ili daje, ili i uzima i daje. Znači, ili uzima nešto od zbilje drugih stvari i čini to dijelom svoje zbilje, ili nešto od svoje zbilje predaje vani, ili obavlja obje ove radnje. U svakom slučaju, nijedno materijalno biće ne ostaje nepromjenjivo i jednolično. Ova osobina obuhvata sva bića Ovoga svijeta.
- Ovisnost
Jedna od osobina ovih bića je ovisnost. Za svako biće koje pogledamo nalazimo da je ovisno i uvjetovano. Znači, njegovo postojanje je ovisno i uvjetovano postojanjem jedne ili više drugih stvari, tako da ako ne bude drugih bića, neće biti ni njega. Kad god usmjerimo pažnju na samu stvarnost ovih bića, vidimo da su vezana za jedno ili brojna “ako”. Među bićima koja spoznajemo osjetilima ne nalazimo biće koje može postojati bezuvjetno i na apsolutan način (oslobođeno ograničenja drugih bića, tako da postojanje ili nepostojanje drugih bića za njega bude jednako). Sva postojanja su uvjetovana, što znači da svako biće postoji pod pretpostavkom da postoji drugo biće, to drugo biće, opet, postoji pod pretpostavkom da postoji neko treće bića, i tako redom.
- Potrebitost
Materijalna i očigledna bića oko nas zbog ovisnosti i uvjetovanosti imaju potrebe. Imaju potrebe za čim? Imaju potrebu za bezbrojnim uvjetima o kojima ovise. Isto tako, svaki od ovih uvjeta posebno ima potrebu za nizom drugih uvjeta. Među osjetilnim bićima ne može se naći biće koje je za sebe, tj. da biće koje nema potrebu za onim što je mimo njega samog, pod pretpostavkom da nestane ono što je mimo njega, može ostati u postojanju. Zato su siromaštvo, nužda i ovisnost u potpunosti obuzeli ova bića.
- Relativnost
Materijalna i očigledna bića su relativna, kako u pogledu osnove postojanja, tako i u pogledu savršenstava postojanja. Znači, ako ih, naprimjer, opišemo veličinom i ogromnošću, ili snagom i moći, ili ljepotom i profinjenošću, ili starošću i drevnošću, i čak postojanjem i bivanjem, to činimo sa stanovišta poređenja sa ostalim stvarima. Naprimjer, ako kažemo: Sunce je veliko, to znači da je veliko u odnosu na nas, na Zemlju i planete koje su dio našeg Sunčevog sistema. Ali, isto to Sunce je malo u odnosu na neke velike zvijezde. Ako kažemo: snaga jednog broda ili životinje je velika, to podrazumijeva da je ta tvrdnja tačna u poređenju sa čovjekom ili bićem slabijim od čovjeka. Isto tako i ljepota i profinjenost, znanje i učenost, čak i postojanje neke stvari u odnosu na postojanje neke druge stvari jeste privid. Svako postojanje, svako savršenstvo, svaka učenost, svaka ljepota, svaka snaga, svaka veličina i svaka veličanstvenost koje uzmemo u obzir takvi su u poređenju sa nižim od njih. Ali, možemo pretpostaviti i nešto što ih nadmašuje i u odnosu na to što ih nadmašuje sve ove osobine pretvaraju se u svoje suprotnosti. Znači, kada uzmemo u obzir nešto što je više, postojanje postaje privid, savršenstvo manjkavost, učenost neznanje, ljepota ružnoća, a veličanstvenost prezrenost.
Snaga uma i razmišljanja čovjeka koja se, za razliku od osjetila, ne zadovoljava samo vanjštinom i svojom zrakom prodire do unutrašnjosti poretka postojanja, donosi sud da postojanje ne može biti svedeno na ove ograničene, promjenjive, relativne, uvjetovane i ovisne pojave.
Ovaj poredak postojanja, koji vidimo pred sobom, u cjelini stoji po sebi i oslanja se na sebe. Nužno postoji zbilja koja je neograničena, postojana, apsolutna, neuvjetovana, neovisna, koja je oslonac svim postojanjima i prisutna u svim uvjetima i vremenima, jer u suprotnom – poredak postojanja ne može stajati na svojim nogama, odnosno ne bi ni postojao, već bi bio čisto nepostojanje.
Časni Kur'an opisuje Boga svojstvima kao što su Kajjûm – Samoopstojan, Ganijj – lišen potrebe, Samed – utočište svakome, i ovim putem podsjeća da poredak postojanja treba zbilju da bi bio kâim – postojeći po toj zbilji. Ta zbilja je oslonac i ona održava sve ograničene, relativne i uvjetovane pojave. Bog nije potrebit, a sve drugo je potrebito. On je “pun” i savršen (samed), a svi osim Njega su iznutra prazni i imaju potrebu da neka zbilja “popuni” njihovo postojanje.
Časni Kur'an očigledna bića naziva ajetima (znakovima). Znači, svako biće za sebe je pokazatelj Božijeg neograničenog postojanja i znanja, moći, života i volje. Sa stanovišta Časnog Kur'ana, cjelokupna priroda je kao jedna knjiga koju je napisao učen i mudar pisac, i svaki red, štaviše svaka riječ, pokazatelj je beskrajnog znanja i mudrosti svoga pisca. Prema Kur'anu, što višu spoznaju stvari čovjek dosegne snagom znanja, više će nego prije biti upućen u tragove moći, mudrosti i blagonaklonosti Božije milosti.
Svako od prirodnih znanja, dok je sa jednog stanovišta spoznaja prirode, sa drugog, dublje gledano, spoznaja je Boga.
Da bismo se upoznali sa logikom Kur'ana u vezi sa “spoznajom prirode radi spoznaje Boga”, kao primjer ćemo navesti jedan od mnogobrojnih kur'anskih ajeta koji govore o ovome.
إِنَّ فِي خَلْقِ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ وَاخْتِلَافِ اللَّيْلِ وَالنَّهَارِ وَالْفُلْكِ الَّتِي تَجْرِي فِي الْبَحْرِ بِمَا يَنفَعُ النَّاسَ وَمَا أَنزَلَ اللَّـهُ مِنَ السَّمَاءِ مِن مَّاءٍ فَأَحْيَا بِهِ الْأَرْضَ بَعْدَ مَوْتِهَا وَبَثَّ فِيهَا مِن كُلِّ دَابَّةٍ وَتَصْرِيفِ الرِّيَاحِ وَالسَّحَابِ الْمُسَخَّرِ بَيْنَ السَّمَاءِ وَالْأَرْضِ لَآيَاتٍ لِّقَوْمٍ يَعْقِلُونَ
Zaista, u stvaranju Nebesa i Zemlje, i u mijeni noći i dana, i u lađi koja morem plovi natovarena onim što ljudima koristi, i u tome što Allah s neba kišu spušta i njome zemlju oživljava nakon njena mrtvila, i u tome što je rasijao po Zemlji životinje svakojake, i u naizmjeničnom kretanju vjetrova i oblaka koji predano jezde izmeđ’ neba i Zemlje – znaci su ljudima koji razmišljaju.[1]
Ovaj časni ajet poziva nas na spoznaju svijeta uopće, na moreplovstvo, na turizam i njegove ekonomske koristi, na astronomiju, na izvor i porijeklo vjetrova i kiše, na kretnje oblaka, na izučavanje prirode, na spoznaju živih bića. Promišljanje o filozofiji ovih znanosti smatra se razlogom spoznaje Boga.
[1] El-Bekare, 164.
