Tevhid u ibadetu

Autor: Murteza Mutahari
Izvor: Čovjek i vjerovanje - Monoteistički svjetonazor
Share

Tevhid u ibadetu

Tevhid u ibadetu je praktični tevhid i spada u kategoriju bivanja i postajanja. Vrste tevhida u biti, po svojstvima i po djelima tiču se ispravnog promišljanja i misli, a ova razina tevhida tiče se ispravnog bivanja i postajanja.

Spekulativni tevhid je percepcija savršenstva, dok je praktični tevhid kretanje u smjeru stizanja do savršenstva. Spekulativni tevhid je shvatanje Božije jednoće, dok je praktični tevhid čovjekovo utapanje u jednoću. Spekulativni tevhid znači “vidjeti”, dok praktični tevhid znači “ići”.

Prije nego što opišemo praktični tevhid, potrebno je da napomenemo jednu činjenicu u vezi sa spekulativnim tevhidom. Da li spekulativni tevhid podrazumijeva spoznaju Boga po jednoći biti i da li je jednoća po biti i svojstvima i jednoća u uzročnosti moguća ili ne? Pod pretpostavkom da su ove spoznaje moguće, da li one imaju uticaja na čovjekovu sreću ili uopće nema nikakve potrebe za njima? Da li je od ove tri razine tevhida koristan samo praktični tevhid?

U knjizi Načela filozofije i metod realizma razmatrano je pitanje mogućnosti ili nemogućnosti ovih spoznaja, ali pitanje da li one donose sreću ili su besmislene zavisi od vrste naše spoznaje čovjeka i njegove sreće. Val materijalističkih misli o čovjeku i postojanju uzrokovao je da čak i oni koji imaju uvjerenje u Boga smatraju beskorisnim i besmislenim pitanja božanskih učenja i ubrajaju ih u vrstu idealizma i bijega od sklonosti ka realizmu. Međutim, jedan musliman, čiji je pogled na čovjeka takav da on smatra da čovjekova zbilja nije samo ova tjelesna, da izvorna ljudska zbilja jeste zbilja njegove duše – duše čija je suština, suština znanja, svetosti i čistoće – dobro razumije da tevhid u spekulativnom smislu, pored toga što je temelj i osnova praktičnom tevhidu, sam po svojoj biti jeste duševno savršenstvo, štaviše, najveće duševno savršenstvo. Tevhid istinski uzdiže čovjeka ka Bogu i daruje mu savršenstvo.

إِلَيْهِ يَصْعَدُ الْكَلِمُ الطَّيِّبُ وَالْعَمَلُ الصَّالِحُ يَرْفَعُهُ

K Njemu se penje riječ lijepa a djelo dobro je uznosi.[1]

Čovjekova čovječnost je u okrilju spoznaje Boga, jer čovjekova spoznaja nije odvojena od njega, već je najosnovniji i najcjenjeniji dio njegovog bića. U kolikoj mjeri čovjek stekne spoznaju o postojećem svijetu i poretku u njemu, o izvoru i osnovi postojanja, toliko će se u njemu ostvariti čovječnost, a polovinu njegove suštine predstavljaju znanje i spoznaja.

Sa stanovišta islama, a posebno učenja šiijskog pravca, nema mjesta ni najmanjoj sumnji i nedoumici u činjenicu da je spoznaja božanskih učenja, ne uzimajući u obzir praktične i društvene učinke koje ta učenja polučuju, sama cilj i krajnja svrha čovječnosti. Sada se posvetimo praktičnom tevhidu:

Praktični tevhid ili tevhid u obožavanju podrazumijeva obožavanje Jednoga ili, drugim riječima, to znači odabrati jednoću pri obožavanju Istine. Kasnije ćemo ukazati da ibadet sa stanovišta islama posjeduje razine i stepene. Najjasnije razine ibadeta su izvršavanje obreda veličanja i slavljenja, koje, ako čine nekom drugom mimo Boga, nužno uzrokuju izlazak iz kruga tevhida i okvira islama. Međutim, po islamu, obožavanje nije svedeno samo na ovu razinu. Svaki oblik uzimanja smjera, ideala i postavljanje duhovne kible je obožavanje. Onaj ko prohtjeve svoje duše postavi kao smjer kretanja, svoju ideju i duhovnu kiblu, taj njih i obožava.

أَرَأَيْتَ مَنِ اتَّخَذَ إِلَـٰهَهُ هَوَاهُ

Da li si vidio onoga ko za boga svoga strast je svoju uzeo?[2]

Onaj koji se pokori zapovijedi i naredbi druge osobe, za koju Bog nije naredio da joj se pokorava, i njoj bude potpuno potčinjen, on njoj robuje:

اتَّخَذُوا أَحْبَارَهُمْ وَرُهْبَانَهُمْ أَرْبَابًا مِّن دُونِ اللَّـهِ

Oni su svećenike svoje, i monahe svoje, prihvatili za božanstva, mimo Allaha.[3]

وَلَا يَتَّخِذَ بَعْضُنَا بَعْضًا أَرْبَابًا مِّن دُونِ اللَّـهِ

Da jedni druge, pored Allaha, gospodarima ne držimo.[4]

Prema tome, praktični tevhid ili tevhid u ibadetu podrazumijeva da se samo Bogu pokorava i da se samo On uzima za kiblu duše, smjer kretnje i ideal, a da se odbacuje svako drugi kome bi se pokorili, svaki drugi smjer, kibla i ideal. Dakle, za Boga se treba sagibati i uspravljati. Za Boga ustajati, radi Boga služiti ljudima, za Boga živjeti, za Boga umirati, kao što hazreti Ibrahim kaže:

إِنِّي وَجَّهْتُ وَجْهِيَ لِلَّذِي فَطَرَ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضَ حَنِيفًا ۖ وَمَا أَنَا مِنَ الْمُشْرِكِينَ

Lice svoje ja predano i čiste vjere okrećem Onome Koji Nebesa i Zemlju stvorio je! Ja nisam od onih koji druge Allahu smatraju ravnim![5]

قُلْ إِنَّ صَلَاتِي وَنُسُكِي وَمَحْيَايَ وَمَمَاتِي لِلَّـهِ رَبِّ الْعَالَمِينَ لَا شَرِيكَ لَهُ ۖ وَبِذَٰلِكَ أُمِرْتُ وَأَنَا أَوَّلُ الْمُسْلِمِينَ

Ti reci: “I namaz moj, i obredi moji, i život moj, i smrt moja Allahu, svih svjetova Gospodaru, pripadaju, On nema Sebi ravna, i zato je naređeno meni da budem prvi od onih koji su Mu predani!”[6]

Ovaj Ibrahimov tevhid je njegov praktični tevhid. Čiste riječi: la ilahe illallah više su usmjerene ka njegovom praktičnom tevhidu. Dakle, osim Boga, ništa nije dostojno obožavanja.

 


[1] Fatir, 10.

[2] El-Furkan, 43.

[3] Et-Tevbe, 31.

[4] Ali ‘Imran, 64.

[5] El-En‘am, 79.

[6] El-En‘am, 162-163.

  • 9 Decembra, 2019