Čovjek i stizanje do tevhida

Autor: Murteza Mutahari
Izvor: Čovjek i vjerovanje - Monoteistički svjetonazor
Share

Čovjek i stizanje do jedinstva/tevhida

Pitanje stizanja do jedinstva čovjekove postojeće zbilje u psihološkom smislu i u jednom ljudskom i usavršavajućem smjeru, kao i stizanje ljudskog društva do jedinstva u društvenom, skladnom i usavršavajućem poretku, jeste pitanje koje stalno zaokuplja misli. Isto važi i za obratan slučaj, tj. pitanje cijepanja individualne ličnosti čovjeka na različite polove i cijepanje njegove postojeće zbilje na neusklađene dijelove, rascjepljenje ljudskog društva na mnoga “ja”, na suprotstavljene, protivrječne i neusklađene skupine i klase. Šta treba uraditi da čovjekova ličnost u psihološkom i društvenom pogledu, u ljudskom i usavršavajućem pravcu stigne do jedinstva (tevhida)? O ovome postoje tri teorije: materijalistička, idealistička i realistička.

 

Materijalistička teorija

 Ovo je teorija koja razmišlja samo o materijalnom i ne vjeruje ni u kakvu izvornost čovjekove duše. Tvrdi da ono što čovjeka kao pojedinca u psihološkom pogledu, a ljudsku zajednicu u društvenom pogledu, rascjepljuje i razara te dovodi u oblik neusklađenih polova jeste posebna pripadnost stvari čovjeku, tj. vlasništvo. Stvari su te koje svojim posebnim pripadanjem čovjeku, njega cijepaju u individualnom psihološkom, kao i u društvenom pogledu. Čovjek je po prirodi društveno biće. Na početku historije čovjek je živio društvenim životom, u “mi” obliku. “Ja” nije postojalo. Dakle, čovjek nije osjećao to “ja”, već je osjećao “mi”. Nije poznavao individualno postojanje, već samo svoje kolektivno postojanje. Njegova bol je bila bol zajednice, a njegov osjećaj je bio osjećaj zajednice. Živio je za zajednicu, a ne za sebe. Njegova savjest je bila kolektivna, a ne individualna. Čovjek je na početku historije živio kolektivnim životom i upravo je zbog toga živio duhom zajedništva i osjećajem zajedništva. Život mu je prolazio u lovu. Svako je mogao sticati opskrbu iz mora i šume u onoj mjeri koliko mu je bilo dovoljno za njegove životne potrebe. Nije postojao višak proizvodnje. Čim je čovjek otkrio zemljoradnju i mogućnost viška proizvodnje, kao posljedica se pojavila mogućnost rada za jednu skupinu, a jela i nerada za drugu. Upravo je to prouzrokovalo nastanak načela vlasništva. Načelo posebnog vlasništva, drugim riječima, pripadanje imetka i bogatstva, tj. izvora proizvodnje, poput vode i zemlje, te sredstava proizvodnje, kao što su plugovi, posebnoj skupini – razorilo je duh zajedništva te je društvo, koje je živjelo kao jedinstveno, podijelilo na dva dijela: na polovinu koja je ubirala korist i polovinu koja je bila lišena, koju su iskorištavali i koja je vukla teret. Društvo koje je živjelo kao “mi” pretvorilo se u mnoga “ja”, a čovjek se zbog pojave vlasništva u svojoj nutrini otuđio od svog zbiljskog identiteta, koji je bio društveni, kada je sebe osjećao istovjetnim drugim ljudima, i umjesto da se osjeća čovjekom, počeo se osjećati vlasnikom. Otuđio se od sebe, izgubio se i doživio pad.

Samo prekidanjem ovog lanca povezanosti čovjek će ponovo vratiti i moralno jedinstvo i duševno zdravlje, kao i društveno jedinstvo i društveno zdravlje. Nužno historijsko kretanje ide u smjeru ovih jedinstava.

  • 9 Decembra, 2019