Idealistička teorija
Idealistička teorija
Ova teorija razmišlja samo o čovjekovoj psihi i nutrini, čovjekovom odnosu sa njegovom dušom i to smatra temeljem. Ova teorija kaže da je tačno da pripadanje i odnos koje stvari imaju sa čovjekom sprečavaju jedinstvo i uzrokuju mnoštvo, da su razlog razjedinjenosti i razaranja zajednice, da pojedinca odvlače u psihološku rastrojenost, a društvo u grupnu rascijepljenost. Međutim, uvijek je “onaj kome pripada” uzrok razjedinjenja i cijepanja “onoga što pripada”. Nije “ono što pripada” uzrok razjedinjenja i cijepanja “onoga kome pripada”. “Ono što se dodaje” cijepa se rukom “onoga na što se dodaje”, a ne cijepa se “ono na što se dodaje” rukom “onoga što se dodaje”. Pripadanje i vezanost stvari za čovjeka – kao što su imetak, bračni drug, položaj i ostalo – ne uzrokuju cijepanje psihe i raščlanjenje ljudskog društva, već čovjekovo unutrašnje i srčano pripadanje i vezanost za stvari uzrokuju razdvajanje, raščlanjenje i otuđenost. Čovjekovo vlasništvo nije odvojilo čovjeka od njega samog i od društva, već ga je njegovo bivanje u posjedu odvojilo od njega samog i od njegovog društva. Ono što “mene” u moralnom i društvenom pogledu raščlanjuje nije “moja imovina”, “moja bračni drug”, “moj položaj”, već “ja u posjedništvu imetka”, “ja u posjedništvu bračnog druga”, “ja u posjedništvu položaja”. Da bi se ja promijenilo u mi, nema potrebe da se prekida pripadnost i vezanost stvari za čovjeka; treba se presjeći pripadanje i vezanost čovjeka za stvari. Oslobodite čovjeka od veze sa stvarima kako bi se vratio svojoj ljudskoj zbilji, a ne oslobađajte stvari od veza sa čovjekom. Dajte čovjeku duhovnu slobodu! Kakvog učinka ima napuštanje stvari?! Čovjeku, a ne stvarima, dajte oslobađanje, slobodu, zajedništvo i jedinstvo. Činioci čovjekovog moralnog i društvenog jedinstva, naročito duhovno obrazovanje i odgoj, spadaju u red obrazovnih i odgojnih činilaca te ne pripadaju ekonomskim činiocima. Unutrašnje usavršavanje čovjeka je činilac njegovog jedinstva, a ne vanjsko umanjenje. Za postizanje čovjekovog jedinstva treba mu dati “duhovnost”, a ne uzeti mu “materijalnost”. Čovjek je na prvom mjestu životinja, a na drugom čovjek. Životinja je po prirodi, a čovjek po stečenom. Čovjek u okrilju vjere i pod uticajem ispravnih obrazovnih i odgojnih činilaca pronalazi čovječnost koju posjeduje u potencijalnom obliku i po iskonskoj prirodi. Sve dok čovjek posredstvom učinkovitih duhovnih uzroka ne pronađe svoju duhovnost i ne poprimi oblik čovjeka, nego bude životinja po prirodi, ne postoji mogućnost jedinstva između duša.
Smatranje materije činiocem razjedinjenosti i zajedništva čovjeka, čijim zajedništvom on postaje ujedinjen, razjedinjenjem razjedinjen, a djelidbom podijeljen, smatranje da njenim postajanjem jednim i čovjek postaje jedan te smatranje da čovjekova moralna i društvena ličnost prati ekonomsko stanje i proizvodnju, rezultat je nepoznavanja čovjeka i neposjedovanja vjere u njegovu izvornost i njegovu snagu uma i volje. To je stav protivan humanističkom.
Pored toga, nemoguće je prekinuti vezu posebnog pripadanja stvari čovjeku. Pod pretpostavkom da se to i učini po pitanju imetka i bogatstva, šta se može učiniti po pitanju bračnog druga, djeteta i porodice? Da li se i na tom polju može razmatrati pitanje zajedništva i povjerovati u seksualni komunizam? Ako je to moguće, zašto se države koje su prije niz godina ukinule privatno vlasništvo čvrsto drže sistema privatnosti porodice? Pod pretpostavkom da i porodični, prirodni, privatni sistem postane zajednički, šta se može uraditi sa položajima, omiljenošću i zaslugama? Da li se i oni mogu podjednako podijeliti? Šta učiniti sa posebnim tjelesnim nadarenostima ljudi, kao i njihovim psihičkim i intelektualnim nadarenostima? One su neodvojivi dio bića svakog pojedinca i ne mogu se izjednačiti.