Realistička teorija
Realistička teorija
Ova teorija smatra da ono što čovjeka dijeli i cijepa u individualnom i društvenom pogledu, te što predstavlja glavni uzrok čovjekovog razjedinjavanja, jeste njegova vezanost za stvari, a ne vezanost stvari za čovjeka.
Čovjekovo zatočeništvo posljedica je njegovog “bivanja u posjedništvu”, a ne njegovo posjedništvo. Stoga, ova teorija ključnu ulogu u oblikovanju činilaca obrazovanja i odgoja daje promjeni razmišljanja, vjerovanju, ideologiji i duhovnoj slobodi. Međutim, ona smatra da čovjek, kao što nije čista materija, nije ni čista duša. Život na Ovom i život na Onom svijetu međusobno su isprepleteni. Tijelo i duša imaju međusobni uticaj jedno na drugo. Istovremeno dok se treba u okrilju tevhida, kroz ibadet i obožavanje Istine, boriti sa uzrocima duševnog i psihičkog razjedinjenja, treba oštro ratovati i protiv činilaca obespravljenosti, nepravde, lišenosti, tlačenja, gušenja, smutnje i uzimanja bilo čega mimo Boga za gospodara.
Islam ima ovakvu logiku. Čim se pojavio, islam je istovremeno napravio dvije promjene, dva preokreta i dva pokreta. Islam nije rekao: uklonite obespravljenost, nepravdu, vlasništvo i sve će se samo po sebi riješiti.
Nije rekao: riješite unutrašnjost i neka vas se ne tiče vanjština. Izgradite moral i društvo će se samo po sebi izgraditi. Islam je u jednom trenutku uputio poziv na unutrašnji tevhid u okrilju vjere u Uzvišenog Boga i obožavanje Njegove jedinstvene Biti, a digao je i glas društvenog tevhida u okrilju džihada i borbe sa društvenim neusklađenostima. Naredni časni kur'anski ajet, koji poput zvijezde sija na nebu ljudskog tevhida, a Božiji Poslanik ga je slao u svojim pozivima poglavarima država, predstavlja realističko i sveobuhvatno gledanje islama:
قُلْ يَا أَهْلَ الْكِتَابِ تَعَالَوْا إِلَىٰ كَلِمَةٍ سَوَاءٍ بَيْنَنَا وَبَيْنَكُمْ أَلَّا نَعْبُدَ إِلَّا اللَّـهَ وَلَا نُشْرِكَ بِهِ شَيْئًا
Ti reci: “O sljedbenici Knjige! Hodite k Riječi jednakoj i nama i vama: da nikome osim Allahu ne robujemo, da Mu nikoga ne pridružujemo…”[1]
Dovde se časni ajet osvrće na dosezanje duhovne slobode i ujedinjenje ljudi putem jednog vjerovanja, jednog smjera i jednog ideala. Potom kaže:
وَلَا يَتَّخِذَ بَعْضُنَا بَعْضًا أَرْبَابًا مِّن دُونِ اللَّـهِ
…I da jedni druge, osim Allaha, gospodarima ne uzimamo!
Neka jedni od nas ne uzimaju neke druge za svoje “gospodare” – jer je Gospodar svih Bog – i nemojmo se dijeliti na gospodare i robove! Prekinimo te neispravne vrste društvenih veza koje za posljedice imaju obespravljivanje!
Nakon što je u vrijeme halife Osmana došlo do poremećaja u islamskom hilafetu, uspostave klasnog poretka, pobune naroda i Osmanovog ubistva, ljudi su pohrlili da daju prisegu hazreti Aliju. Hazreti Ali je, nemajući drugog izbora, to prihvatio. Iako je lično imao odbojnost prema prihvatanju hilafeta, šerijatska odgovornost ga je primorala da ga prihvati. Ali, a.s., ličnu odbojnost i šerijatsku odgovornost iskazuje na ovakav način:
لولا حضور الحاضر و قیام الحجة بوجود الناصر و ما أخذ الله علی العلماء أن لایقارّوا علی کظّة ظالمٍ و لا سَغَبِ مَظلومٍ لالقیت حبلها علی غاربها و لسقیت آخرها بِکَأس أولها
“…Da mi ne dođoše ljudi i da Božiji dokaz ne bi upotpunjen postojanjem pomagača, i da Allah nije uzeo zavjet od učenjaka da ne pristaju na proždrljivost tlačitelja i glad tlačenih, zbacio bih uže hilafeta na njegova pleća i napojio bih njegov kraj čašom početka.”[2]
Svi znamo da je hazreti Ali nakon prihvatanja te odgovornosti dvjema stvarima posvetio više pažnje i stavio ih je na prvo mjesto u svom planu.
Jedna od njih je davanje savjeta, upućivanje i popravljanje duhovnog stanja i morala kod ljudi te iznošenje Božijih učenja, primjer čega je Nehdžu-l-belaga, a druga je borba sa društvenim obespravljivanjem. Ali, a.s., se nije zadovoljio samo popravljanjem unutrašnjosti i izgradnjom duhovne slobode, kao što nije smatrao dovoljnim samo društvene reforme. Unio je reforme na dva polja. Upravo ovo je program islama.
Na ovaj način islam je u jednoj ruci imao logiku, poziv i program poduke i odgoja na putu pojedinačnog i društvenog jedinstva ljudi u smjeru obožavanja Boga, a u drugoj ruci oštricu za presijecanje neuravnoteženih ljudskih odnosa, za ukidanje društvenih klasa i slamanje idola. Islamsko društvo je bez staleža, dakle društvo bez obespravljivanja, društvo bez uskraćenih, društvo bez idola, pravedno društvo, bez tlačenja, a ne društvo bez razlika – što je samo po sebi jedna vrsta tlačenja i nepravde. Postoji razlika između obespravljivanja i različitosti, jednako kao što u poretku stvaranja svijeta postoje različitosti koje daju svijetu ljepotu, raznolikost, napredak i usavršavanje – a koje ipak nisu obespravljivanja. Islamsko “idealno društvo” jeste društvo koje se suprotstavlja obespravljivanju, a ne društvo koje se suprotstavlja razlikama. Islamsko društvo je društvo jednakosti i bratstva, ali ne negativne, već pozitivne jednakosti. Negativna jednakost podrazumijeva neuzimanje prirodnih prednosti ljudi u obzir i poricanje njihovih stečenih prednosti zarad uspostave jednakosti. Pozitivna jednakost jeste stvaranje jednakih mogućnosti za sve, pripadanje stečenih zasluga svakom pojedincu i oduzimanje umišljenih i nepravednih prednosti.
Negativna jednakost je poput one o kojoj se govori u priči o silniku koji je živio na brdu i ugošćavao ljude koji bi tuda prolazili. Kada bi stiglo vrijeme spavanja, gost bi morao spavati na određenom krevetu. Domaćinove sluge bi položile gosta na krevet. Ako kojim slučajem gost ne bi bio viši ili niži od kreveta, bilo bi mu dozvoljeno da spava. Ali, teško li se nesretnom gostu ako njegovo tijelo ne bi bilo iste veličine kao i krevet. Ako bi bilo veće od kreveta, izjednačili bi ga ili sa strane gdje se nalaze noge ili sa strane gdje je glava, a ako bi bilo kraće, toliko bi ga vukli sa obje strane dok se ne bi izjednačilo. U svakom slučaju, bilo je izvjesno kakav će kraj gost imati.
S druge strane, pozitivna jednakost je poput nepristranosti brižnog učitelja koji na sve učenike gleda jednako. Ukoliko su odgovori isti, svima će dati istu ocjenu, a ukoliko bude razlike u odgovorima, svakome će dati onu ocjenu koju je zaslužio.
Islamsko društvo je prirodno, a ne obespravljujuće društvo i nije društvo negativnih jednakosti.
Misao vodilja islama je “rad u mjeri sposobnosti i zasluge u mjeri rada”.
Obespravljujuće društvo je društvo u kojem su odnosi među ljudima utemeljeni na porobljavanju i izrabljivanju, dakle prisilnom iskorištavanju i življenju nekih osoba na račun rada i truda drugih. S druge strane, prirodno društvo je društvo u kojem je osuđena svaka vrsta izrabljivanja i življenja jednog pojedinca na račun drugog. Odnosi među ljudima su odnosi međusobnog potčinjavanja. Svi se slobodno i u granicama svojih mogućnosti i sposobnosti trude, svi koriste jedni druge i svi su potčinjeni jedni drugima. Znači, vlada obostrano iskorištavanje. Jasno je, samim tim što vladaju prirodne razlike i prirodna razilaženja među ljudima, da će onaj ko ima veću nadarenost privući sebi više snaga. Naprimjer, osoba koja ima više talenta na polju znanja, više će privući one koji tragaju za znanjem i više će ih potčiniti sebi, dok će onome ko ima više talenta za neke tehničke stvari drugi nužno biti podređeni, kretat će se njegovim smjerom promišljanja i inovacije i više će mu biti potčinjeni. Upravo zato časni Kur'an, iako poriče “gospodarstvo i ropstvo”, priznaje realnost prirodnih razlika i različite stepene mogućnosti sa gledišta stvaranja te potvrđuje odnos međusobnog potčinjavanja. U suri Zuhruf u 32. ajetu se kaže:
أَهُمْ يَقْسِمُونَ رَحْمَتَ رَبِّكَ ۚ نَحْنُ قَسَمْنَا بَيْنَهُم مَّعِيشَتَهُمْ فِي الْحَيَاةِ الدُّنْيَا ۚ وَرَفَعْنَا بَعْضَهُمْ فَوْقَ بَعْضٍ دَرَجَاتٍ لِّيَتَّخِذَ بَعْضُهُم بَعْضًا سُخْرِيًّا
Zar da oni raspodjeljuju milost tvoga Gospodara? Mi među njih raspodjeljujemo što im je za život potrebno na Svijetu ovome, i jedne iznad drugih za nekoliko razina odlikujemo da bi jedni druge služili!
Jedna se činjenica može izvući iz ovog časnog ajeta, a to je da razlike u prednostima nisu jednostrane. Znači, ljudi nisu podijeljeni u dvije skupine, skupinu koja posjeduje prirodne prednosti i skupinu bez prednosti u prirodnom pogledu. Da je tako, jedna bi klasa na neograničen način iskorištavala, a druga bi bivala iskorištavana. Da je tako, trebao se koristiti ovakav izraz:
وَرَفَعْنَا بَعْضَهُمْ فَوْقَ بَعْضٍ دَرَجَاتٍ لِيَتَّخِذُوهم سُخْرِيًّا
“I Mi jedne nad drugima uzdižemo po nekoliko stepeni da bi ih potčinili.”
Međutim, izraz je sljedeći:
وَرَفَعْنَا بَعْضَهُمْ فَوْقَ بَعْضٍ دَرَجَاتٍ لِّيَتَّخِذَ بَعْضُهُم بَعْضًا سُخْرِيًّا
…I jedne iznad drugih za nekoliko razina odlikujemo da bi jedni druge služili.
Prema tome, svi imaju neke sposobnosti i svi se međusobno potčinjavaju. Drugim riječima, prednosti su obostrane, a i potčinjavanje je obostrano.
Drugi zaključak tiče se izraza suhrijj (سُخْرِيّ). Ova riječ ovdje ima dammu na sînu (slovo s) i nosi spomenuto značenje. U druga dva kur'anska ajeta ova riječ se pojavljuje sa kesrom na sînu – sihrijj (سِخْرِيّ). Jedan primjer jesu 109. i 110. ajet sure Mu'minun, gdje se obraća stanovnicima Džehennema, a njihovo neprimjereno ponašanje prema vjernicima povod je njihove osude.
إِنَّهُ كَانَ فَرِيقٌ مِّنْ عِبَادِي … فَاتَّخَذْتُمُوهُمْ سِخْرِيًّا … وَكُنتُم مِّنْهُمْ تَضْحَكُونَ
Zbilja, bî skupina jedna Mojih robova… pa ste ih vi toliko ruglu izvrgavali… a njima ste se i podsmjehivali!
Drugi primjer je u 62. i 63. ajetu časne sure Sad, gdje se jezikom samih stanovnika Džehennema kaže:
مَا لَنَا لَا نَرَىٰ رِجَالًا كُنَّا نَعُدُّهُم مِّنَ الْأَشْرَارِ أَتَّخَذْنَاهُمْ سِخْرِيًّا أَمْ زَاغَتْ عَنْهُمُ الْأَبْصَارُ
Šta nam je, pa ne vidimo ljude koje smo mi ubrajali u zlikovce, koje smo s podsmijehom prihvatili?! Ili su nam se iz pogleda izgubili?
I kontekst ukazuje, a i koliko sam vidio u tefsirima (Medžme‘u-l-bejan, Keššaf, Tefsir Imama Askerija, Bejdavi, Ruhu-l-bejan, Safi, El-Mizan), svi se mufesiri slažu da riječ sihrijj, koja se u dva navedena ajeta pojavljuje sa kesrom na sînu, ima značenje predmeta ismijavanja. Samo Medžme‘u-l-bejan prenosi jedan govor, na koji se ne može osloniti – da su neki rekli da se misli na “uzimanje u ropstvo”. Neki su izričito rekli da je riječ sihrijj, sa kesrom na sînu, uvijek u značenju “predmeta ismijavanja”, a sa dammom na sînu u značenju potčinjavanja.
Sada ćemo vidjeti kakvo značenje imaju riječi teshîr i musehhar. Ove dvije riječi se više puta spominju u časnom Kur'anu i imaju značenje potčinjavanja i potčinjenog. U Kur'anu je spomenuto potčinjavanje Mjeseca, Sunca, noći, dana, mora, rijeka, planina (poslaniku Davudu), vjetra (poslaniku Sulejmanu) i svega što je na Nebesima i na Zemlji (čovjeku). Jasno je da se u svim ovim slučajevima želi reći da su ove stvari stvorene na takav način da su potčinjene čovjeku i da su predmet čovjekovog korištenja. U ovim ajetima govori se o potčinjenosti stvari čovjeku, a ne o potčinjenosti čovjeka stvarima. Međutim, u ajetu koji je predmet rasprave govori se o potčinjenosti čovjeka čovjeku na obostran način. Riječ teshîr – potčinjavanje ne nosi značenje prisile. Naprimjer, zaljubljenik je potčinjen voljenom, sljedbenik onome koga slijedi, onaj koji usvaja znanje potčinjen je učitelju, obični narod je obično potčinjen junacima, ali svi oni nisu prisiljeni. Zato su islamski mudraci svjesno razdvojili izraz “djelovanje pod potčinjavanjem” od “djelovanja pod prisilom”. Naravno, u svakoj prisili je i potčinjavanje, ali u svakom potčinjavanju nije i prisila.
Nema sumnje u to da je kur'anski termin za ovaj pojam navedena riječ, ali ja sad ne znam da li je ovaj termin isključivo kur'anski te da li je Kur'an, da bi nam učinio shvatljivom jednu izuzetno originalnu zbilju u procesu stvaranja – da je djelovanje prirodnih moći iz kategorije djelovanja po potčinjavanju, a ne prisiljavanju niti prepuštanju sebi – iskristalizirao glavno značenje riječi, ili je i prije Kur'ana ovaj izraz bio raširen.
Iz dosada rečenog postaje jasno koliko je neprikladno tumačenje riječi teshîr u nekim knjigama kao što je El-Mundžid, gdje se riječ potčinjavanje tumači kao “obavezivanje drugog bez naknade”. Ovi lingvisti su, kao prvo, riječ uzeli jedino u vezi sa čovjekovim društvenim odnosima i odnosima utemeljenim na slobodnoj volji, a kao drugo, prisilu su nužno unijeli u značenje ove riječi, dok je Kur'an koristi u vezi s prirodnim odnosima, pri čemu se prisila ne unosi nužno u njeno značenje.
Ajet o kom se raspravlja objašnjava urođene ljudske odnose u društvenom životu, tj. odnos “potčinjavanja svih svima” i može se reći da je ovo najvažniji ajet koji objašnjava društvenu filozofiju islama.
Kako je sjajno Bejdavi u svom poznatom tefsiru, slijedeći Allamu Fejza autora tefsira Safi protumačio ajet kada kaže:
“Značenje rečenice: da bi jedni druge služili jeste da jedni druge iskoriste za ispunjavanje svojih potreba i da se na taj način javi među njima prisnost i međusobna privrženost te da se tako urede poslovi u svijetu. I u hadisu se prenosi da je značenje ajeta to da su svi ljudi stvoreni tako da imaju potrebu jedni za drugima.”
Potčinjavajuća veza – za razliku od prisilne – takva je da u isto vrijeme dok prirodne potrebe ljude međusobno povezuju, društvo ne izlazi iz okvira jednog slobodnog polja za natjecanje. Život životinja koje imaju društveni život zasnovan je na prisilnoj vezi. Zato se čovjekova društvenost razlikuje od društvenosti pčele ili termita. Životom ovih životinja vladaju zakoni prisile. Njihov život nije polje za natjecanje. Kod njih ne postoji mogućnost uspinjanja ili spuštanja. Čovjeku je, iako je društven, na raspolaganju i jedan oblik slobode.
Ljudska zajednica je polje na kojem se natječe u napretku i usavršavanju. Sprege i okovi koji ograničavaju pojedinačnu slobodu na putu usavršavanja sprečavaju procvat čovjekovih mogućnosti.
Čovjek koji je oblikovan po materijalističkoj teoriji, budući da nije stigao do slobode iznutra i pokidane su samo njegove vanjske vezanosti, ptica je bez krila i perja sa koje su sklonjene sprege i okovi, ali zbog neposjedovanja krila i perja nije sposobna da leti. Čovjek koji je oblikovan po idealističkoj teoriji iznutra je slobodan, a izvana vezan. On je ptica sa krilima i perjem, čije su noge svezane za težak predmet, dok je čovjek koji je oblikovan po realističkoj teoriji ptica sa krilima i perjem koja ima i sredstva za let, a i skinute su joj sprege i okovi s nogu.
Iz svega što smo dosad rekli postalo je jasno da praktični tevhid – uključujući i individualni i društveni – podrazumijeva jedinstvo ličnosti pojedinca u pogledu obožavanja Božije jednoće i poricanje svake vrste obožavanja srcem, kao što je obožavanje strasti, obožavanje novca, obožavanje položaja i ostalog, kao i jedinstvo društva u pogledu obožavanja jednoće Istine putem poricanja idola, obespravljivanja i nepravde. Sve dok pojedinac i društvo ne dođu do jedinstva, neće stići do sreće, a do jedinstva mogu doći samo u okrilju obožavanja Istine. Časni Kur'an u suri Zumer, u 29. ajetu ovako objašnjava razjedinjenost čovjekove ličnosti, njegovu izgubljenost i neusmjerenost u sistemu mnogoboštva, i suprotno, jedinstvo i stizanje do jedinstva, pronalaženje jednog smjera i njegovo nalaženje na putu usavršavanja u sistemu jednoboštva.
ضَرَبَ اللَّـهُ مَثَلًا رَّجُلًا فِيهِ شُرَكَاءُ مُتَشَاكِسُونَ وَرَجُلًا سَلَمًا لِّرَجُلٍ هَلْ يَسْتَوِيَانِ مَثَلًا
Allah navodi primjer čovjeka jednoga koji je u vlasti drugova što se svađaju oko njega, i čovjeka koji je u posjedu samo jednog čovjeka. Je li primjer njih dvojice isti?![3]
Čovjek se u sistemu mnogoboštva svakog trena okreće na drugu stranu i prema nekom drugom polu. On je poput slamke na moru. Valovi ga svakog trena sa sobom nose na neku stranu. Ali u sistemu jednoboštva, čovjek je poput broda opremljenog navigacijskim uređajima, u jednom skladnom kretanju, pod nadzorom dobronamjernog kapetana.
[1] Ali ‘Imran, 64.
[2] Nehdžu-l-belaga, govor poznat kao govor Šikšikijje.
[3] Ez-Zumer, 29.