Hadisi o sakupljanju Kur'ana u suprotnosti su i s konsenzusom muslimana

Hadisi o sakupljanju Kur'ana u suprotnosti su i s konsenzusom muslimana

Predmetne predaje u suprotnosti su i s jedinstvenim stavom svih muslimana prema kome je Kur'an mogao biti utvrđen samo potpuno pouzdanim putem (tevātur) – one nam, naime, govore o tome da se pri sakupljanja Kur'ana u jednu cjelinu potvrđivanje ajeta svodilo na potvrdu dvojice svjedoka ili čak na potvrdu samo jednog čovjeka ukoliko je njegovo svjedočenje vrijedilo koliko svjedočenja dvojice ljudi.

Prema tome, to bi značilo da Kur'an može, također, biti potvrđen i samo pojedinačnim hadisom (ahad). Da li je, pak, moguće da musliman prihvati to? Ne znam kako je moguć kompromis između, s jedne strane, tvrdnje da su ove predaje koje ukazuju na utvrđivanje Kur'ana određenim dokazom vjerodostojne i, s druge strane, tvrdnje da se Kur'an mogao utvrditi samo potpuno pouzdanim putem (tevātur). Zar sama kategorična tvrdnja da je Kur'an morao biti utvrđen isključivo na potpuno pouzdan način nije dovoljna da se, također kategorično, konstatira da su sve ove predaje – neistinite?

Zanimljivo je da neki, poput Ibn Hadžera, sintagmu „dva svjedoka“ koja se spominje u ovim predajama tumače kao „ono što je zapisano i što je zapamćeno“. Mislim da je njega na ovakvo tumačenje naveo upravo zahtjev nesumnjivosti u prijenosu Kur'ana koji smo istakli.

U svakom slučaju, ovakvo tumačenje očevidno je neutemeljeno, iz više razloga:

1. U suprotnosti je s jasnim naznakama predaja u pogledu sakupljanja Kur'ana, s čime smo se ranije susreli.
2. Ovakvo tumačenje podrazumijevalo bi da se nije zapisivalo u Mushaf nešto za šta se sasvim pouzdano znalo da je iz Kur'ana ukoliko ovakvo što kod nekog nije bilo i zapisano, što bi, pak, značilo da se moralo izostavljati iz Kur'ana neke dijelove za koje je na nesumnjiv način (bit-tevātur) bilo utvrđeno da pripadaju Kur'anu.
3. Nema potrebe za nečim „što je zapisano i što je zapamćeno“ ukoliko u ono što se hoće zabilježiti ne postoji ni najmanja sumnja. Naime, samo ovo dvoje ne mogu biti dovoljna potvrda da je nešto zaista iz Kur'ana ukoliko ovakvo što nije i nesumnjivo (mutevātir). U svakom slučaju, nema svrhe ovo dvoje postavljati kao uvjet za sakupljanje Kur'ana u jednu zbirku.

Jednom riječju, ove predaje imaju se odbaciti, s obzirom na to da sugeriraju utvrđivanje Kur'ana na način koji nije dokraja pouzdan, što – prema konsenzusu muslimana – nema utemeljenje u istini.