El-Hamdu lillāhi Rabbil-ālemīn, Er-Rahmānir-Rahīm. Māliki jeumid-dīn
Analiza ovih ajeta
El-Hamdu lillāhi Rabbil-ālemīn, Er-Rahmānir-Rahīm. Māliki jeumid-dīn.
Sva zahvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova, (2)
Svemilosnom, Milostivom, (3)
Vladaru Sudnjeg dana (4).
Način učenja
Općepriznato učenje jeste to da se slovo “d” u riječi “el-hamd” uči s nominativnom odrednicom, tj. kao “el-hamdu”, a riječ “Allah” s genitivnom, tj. kao “lillāhi”. Neki su, pak, riječ “el-hamd” učili s genitivnom odrednicom (tj. kao “el-hamdi”), idući za usklađivanjem njene vokalizacije s onom u riječima koje slijede iza nje, dok su drugi slovo “lām” učili s nominativnom odrednicom (tj. kao “el-hamdulullāhi”), slijedeći vokalizaciju njoj prethodeće riječi. Ova dva potonja učenja odstupaju od pravila, pa im, stoga, nećemo posvećivati pažnju.
Postoji razmimoilaženje i u pogledu učenja riječi “mālik”. Najpoznatija jesu dva načina njenog učenja: kao “mālik” – na oblik riječi „fā'il“ – i kao “melik” – na oblik riječi “ketif”. Neki su ovu riječ učili i na oblik “fels” (tj. kao melk), a neki na oblik “fe'īl” (tj. kao melīk). Ebu Hanīfa učio ju je kao glagol u prošlom vremenu (tj. kao meleke), ali, međutim, svi ovi potonji načini učenja, osim prvih dvaju, odstupaju od pravila, usljed čega se i ne uzimaju u razmatranje.
Preferiranje jednog od dvaju prvih načina učenja
Navodili su različite razloge za preferiranje jednog nad drugim od prvih dvaju načina učenja riječi, tj. da li da se uči na oblik “fā'il”, kao “mālik”, ili na oblik “fe'il”, kao “melik”. Svoje stavove argumentirali su sljedećim:
- Riječ “mālik” ima širi i obuhvatniji smisao, pa kad se rekne: „mālikul-kavmi“ (gospodar naroda), iz toga se razumije i da je on njihov vladar, ali, međutim, kad se rekne: „melikul-kavmi“ (vladar ljudi), iz toga se ne razumijeva i to da je on njihov gospodar. Prema tome, primjerenije je ovu riječ učiti kao „mālik“ nego kao „melik“.
- Za vrijeme se, uglavnom, ne vezuje riječ „mālik“, već „melik“. Tako se kaže: „melikul-asri“ (vladar tog vremena) i: „mulūkul-a'sāril-mutekaddima“ (vladari ranijih vremena), pa je, stoga, primjerenije ovu riječ učiti kao „melik“ nego kao „mālik“.
Besmislenost ovog preferiranja
Ispravno je kazati da je preferiranje u pogledu priznatih načina učenja Kur'ana besmisleno, jer ako su ovi načini na nesumnjiv način preneseni od Vjerovjesnika, s.a.v.a., tad nema smisla među njima vršiti preferenciju, a ako nisu preneseni od njega – a nisu – onda, ako će preferencija obavezno rezultirati stavljanjem izvan snage slabijeg načina učenja, ona je opravdana, no do toga trnovit je put. Ako, pak, neće rezultirati time – a tako, uglavnom, i biva – onda nema nikakve koristi od nje, a nakon što je utvrđena dopuštenost učenja svakog zastupljenog načina.
Preferiranje u ovom slučaju posebno je besmisleno, s obzirom na to da se razlika između smisla riječi „mālik“ i „melik“ pojavljuje samo onda kad je „melik“ – u smislu vlasti i moći – nešto relativno. U tom slučaju, ova riječ poprima različit smisao, a s obzirom na ono što se njome želi izraziti. Međutim, ova različitost može postojati samo u onome što je izvanbožansko.
Što se, pak, tiče riječi „milk“ (posjed) koja se odnosi na Allaha Uzvišenog, ovakvo što stvarno je i proizlazi iz Njegove obdržavajuće sveobuhvatnosti koja podrazumijeva sve postojeće stvari. Upravo je ova sveobuhvatnost ono što dopušta da se On, Uzvišeni, nazove i Mālikom (Gospodarem) i Melikom (Vladarem). Odatle postaje jasno da vezivanje izraza “malik” za vrijeme može biti nekorektno u pogledu nekoga mimo Allaha, ali ne i u pogledu Njega, Uzvišenoga, a s obzirom na to je On i Gospodar (Mālik) vremena, kao što je Gospodar i svega drugog.
Neko bi mogao kazati: Vezivanje riječi „mālik“ za Sudnji dan samo je samo u formi izraza i ne znači determinaciju, tako da rečenica ne može predstavljati opis za vlastito ime. Prema tome, ovu riječ treba učiti kao „melik“, s obzirom na to da se njome podrazumijeva vlast. „Melik“ ima postojano značenje i njegovo vezivanje ovdje sa Sudnjim danom jeste u formi značenja.
Na ovo je u El-Keššāfu te nekim drugim djelima odgovoreno ovako: Vezivanje imena participa aktivnog i sl. Je u formi izraza onda kada se izražava sadašnjost i budućnost, no u formi značenja u značenju perfekta, odnosno onda kad se njime želi izraziti trajnost.
U prvi slučaj spadaju riječi Uzvišenoga: “Hvaljen neka je Allah, stvoritelj nebesa i Zemlje, koji meleke s po dva, tri i četiri krila čini izaslanicima!” (Fatir, 1)
U drugi slučaj spadaju Njegove riječi: “Knjigu objavljuje Allah, Silni i Sveznajući, Koji oprašta grijehe i prima pokajanje, Koji strahovito kažnjava i obilno nagrađuje!” (Gafir, 3)
Predmetno pitanje spada u ovo drugo, jer Njegova gospodarstvenost, što se tiče Sudnjeg dana, jeste Njegovo postojano svojstvo i ne tiče se samo jednog vremena, mimo nekog drugog, tako da se rečenica može smatrati (i) opisom za vlastito ime.
Zaključak je da genitivna veza nikako ne izražava određenje, već samo specificiranje i stješnjavanje. Određenje se, pak, razaznaje iz vanjske određenosti.
Dokaz za to jeste sljedeći:
Između naše izjave: “Dječak koji pripada Zejdu” i: “Zejdov dječak” ne mora biti razlike. Ono prvo ne izražava ništa drugo nego specificiranje (dječaka Zejdom), baš kao i drugo. A ovo specificiranje jednog s drugim ostvaruje se kako u formalnoj genitivnoj vezi, tako isto i u značenjskoj. Razlika je u tome što u prvom slučaju specificiranje ne proizlazi iz genitivne veze, već se njeno naznačavanje postiže i bez nje. Genitivnom vezom to se samo čini na jednostavniji način, a što, međutim, ne znači da prvi član ove veze obavezno mora biti pridjevak određenog imena. Korektor toga, ukoliko je on ovaj determinator, nalazi se na svom mjestu, a ako je to određeni član iz vanjske određenosti, onda je on komponenta koja je zajednička i jednoj i drugoj genitivnoj vezi, tako da u tome nema razlike u smislu trajnosti u pogledu izražavanja smisla između jedne i druge veze.
Sve što su spomenuli ne svodi se na neki konačan odgovor. Da, govor ostaje na mjestu potvrđivanja. Tvrdi se da čak postoji i jedinstven stav stručnjaka o tome da prvi član genitivne veze – dometak – u formalnoj genitivnoj vezi ne može biti predikat za određeno ime u slučaju kad je dometak prispodobljeni atribut. Ukoliko je, pak, nešto drugo, od Sibevejha, Jūnusa i Halīla prenosi se stav da može biti predikat određenog imena, čega u arapskom jeziku ima mnogo. Tako se tretira i ono što je takvo u Kur'ana, u šta spada i predmetni slučaj.
Što se tiče Keššāfovog stajališta da particip aktivni ovdje ima značenje trajnosti, njegova je neutemeljenost očevidna, jer Allahovo obuhvatanje svih postojećih stvari i Njegova puna vlast nad njima, i pored toga što je trajna, ipak je riječ “mālik” u predmetnom ajetu povezana sa Sudnjim danom (Jevmud-dīn), koji će biti aktuelan tek kasnije, tako da particip aktivni, dometnut uz Sudnji dan, ima značenje futura.
Što se tiče razdvajanja koje neki spominju u vezi s dometnutim participom aktivnim, tj. onda kad je on u značenju perfekta te kad može biti predikat određenog imena, ili je u drugom značenju te to ne može biti s obzirom na to da nastanak određene stvari mora biti imenovan – ono, očigledno, nije utemeljeno, utoliko što nastanak nečega većinom ne zahtijeva i znanje o njemu. Ako se ima u vidu samo lično znanje, u tom slučaju nema nikakve razlike između njegovog vezivanja za prošlo i vezivanja za druga vremena.
Rezultat jeste to da ono čega se treba držati u arapskom jeziku jesu pravila uzeta iz arapske standardne jezičke prakse, a ne oslanjanje na krhke podešene oblike koje navode gramatičari.
Riječi
El-Hamd
Riječ „hvala“ stoji nasuprot riječi „korenje“. Ova riječ može se upotrijebiti samo za nešto lijepo što je urađeno po slobodnom izboru, bez obzira na to da li se radi ili ne radi o izražavanju dobrostivosti prema onome kome se zahvaljuje.
S druge strane, riječ „šukr“ (zahvaljivanje kao izraz priznavanja lijepog postupka) stoji nasuprot riječi „nepriznavanje“ i upotrebljava se isključivo za darovanu blagodat, odnosno za ukazanu dobrostivost. Riječ „pohvaljivanje“ suprotna je riječi „kuđenje“, i ne mora se odnositi na neki dobrovoljan čin, čak ne mora biti ni dobrostivost. Slova „elif“ i „lam“ u riječi “el-hamd” odnose se na vrstu, a ne na određenost.
Ranije smo objasnili značenje riječi „Allah“, „Er-Rahmān“ i „Er-Rahīm“.
Er-Rabb
Riječ je izvedena iz korijenskog glagola „re-be-be“, a znači „Gospodar koji obdržava i uzdržava“. Odatle potječe i „er-rebība“ (skrbnica, starateljica). Izraz „Rabb“ stoga se i upotrebljava isključivo za Allaha, dž.š., izuzev ako se navodi kao dometak nečemu, npr. „rabbus-sefīna“ (brodovlasnik), „rabbud-dār“ (kućevlasnik) i sl.
El-Alem
Pluralni oblik koji nema svoje jednine, poput riječi: „reht“, „kaum“ i sl. Ovaj izraz ponekad se upotrebljava i za skupinu istovrsnih stvorenja. Tako se kaže: svijet mrtve prirode, biljni svijet, životinjski svijet. Ponekad se upotrebljava i za zajednicu čiji su dijelovi objedinjeni u vremenu ili mjestu, pa se kaže: svijet djetinjstva, svijet atoma, ovaj svijet, onaj svijet i sl. Ponekad se opet upotrebljava podrazumijevajući sva stvorenja uza sve njihove međusobne različitosti, kad mu se množina određuje nadodavanjem slova „vav“ i „nun“, pa se kaže: „ālemūn“ (svjetovi). Dolazi i na pluralni oblik „fevā'il“, tako da se može kazati i: „āvālim“. U arapskom jeziku nema nijedne druge riječi koja dolazi na oblik „fā'al“, a koja svoj pluralni oblik zadobiva nadodavanjem slova „vav“ i „nun“ osim ove riječi.
El-Mulk
Mulk je „Obuhvatnost“ i „vladavina“. Ona je ponekad vanjska i stvarna, kakva je Allahova obuhvatnost, koja se proteže na sve postojeće, s obzirom na to da svaki egzistent u svom biću opstoji po svom Stvoritelju, Koji ga je uveo u postojanje. Nijedan ne posjeduje nezavisnu stvarnost, već je svaki podređen i zavisan od uzroka koji ga je izazvao. Ono što je samo potencijalno moguće zavisno je i potrebuje nešto što će izazvati njegov nastanak i što će ga održavati u njegovom trajanju, pri čemu se nikad ne može lišiti ove svoje zavisnosti: “Allah je nezavisan, a vi ste zavisni!” (Muhammed, 38)
Nekad je, pak, relativna, kakvo je, npr., ljudsko posjedovanje stvari, jer se Zejdovo posjedovanje onog što je u njegovoj ruci, npr., zasniva na pretpostavci da je on vladar date stvari, da je u njegovoj ruci rukovođenje tom stvari nakon što se desi nešto što to nalaže, poput ugovora, dodjeljivanja, zarađivanja, nasljeđivanja i sl., a u skladu s onim što je interes u očima Zakonodavca ili umnih ljudi. Kod filozofa, pak, vlasništvo je oblik proizišao iz obuhvatanja nečega nečim i jedno je od devet akcidencija definiranih izrazom sreća, poput efekta koji se stekne kad čalma obujmi glavu ili prsten prst.
Ed-Dīn
Ima značenje „nagrađivanja“ i „polaganja računa“. I jedno i drugo primjereno je ovom položaju, s obzirom na to da polaganje računa prethodi izricanju nagrade, tako da je Dan obračunavanja ustvari Dan izricanja nagrade.
Tumačenje
Uzvišeni je objasnio da sva zahvala – i svaka njena vrsta – pripada isključivo Njemu, Uzvišenom, iz sljedećih razloga:
Prvo: Dobrota čina i njegova potpunost proizlaze iz dobrote i potpunosti činioca, a Uzvišeni Allah apsolutno je savršen i manjkavost Mu nije imanentna ni na koji način. Tako je i Njegov čin savršen čin, činu kome ne može biti manjkavosti: “Reci: ‘Svako radi u skladu sa svojom naravi!'” (El-Isra, 84)
Drugi ne mogu biti bez neke, odnosno više manjkavosti, pa su i djela drugih, također, manjkava. Tako se apsolutno dobar čin može vezivati samo za Njega, Uzvišenoga, dok je nemoguće da takav čin potekne od nekoga drugog. Iz tog razloga, samo je On dostojan sve zahvale i niko drugi je, osim Njega, ne može zaslužiti. Na tu činjenicu ukazuje se riječima: “Sva zahvala pripada Allahu”. Vidjeli smo da riječ “Allah” predstavlja vlastito ime za Sveto Biće koje u sebi objedinjuje sva svojstva savršenosti.
Od imama Sādika, a.s., prenosi se sljedeća izjava: “Mome ocu izgubila se mazga, pa je rekao: ‘Ako mi je Allah varati nazad, doista ću Mu izraziti takve zahvale da će On njima biti zadovoljan!’ Nije prošlo mnogo vremena, a njemu je dovedena mazga, zajedno sa sedlom i uzdom, pa kad je ustao i utegnuo svoju odjeću, podigao je glavu prema nebu i rekao: ‘Sva zahvala pripada Allahu!’, ništa više ne dodavši na to. Zatim je rekao: ‘Ništa nisam ni izostavio, ni ostavio, već sam Allahu izrazio sve vrste zahvala, tako da nema ni jedne zahvale a da ne ulazi u sastav ovoga što sam rekao!'”[1]
Od njega se – Allahovi blagoslovi s njim! – prenosi i ovo: “Nema ni jedne blagodati koju je Allah dao Svom robu – bila ona mala ili velika – a za koju on rekne: ‘El-Hamdu lillāhi!’ (Sva zahvala pripada Allahu!), a da se time nije zahvalio za nju!”[2]
Drugo: Prva potpunost svega onoga čija je egzistencija potencijalno moguća – uma, živog bića, duše ili duha – jeste njegovo postojanje, a nema sumnje u to da je ovakvo što čin Allaha Uzvišenoga, da ga je On izumio i uveo u postojanje. Što se tiče druge potpunosti, to su one stvari koje nalažu vrijednost i odlike, pa ono od toga što izlazi iz okvira izbora stvorenja također, nesumnjivo, spada u čine Allaha Uzvišenog. Takav je, npr., rast biljaka, poimanje kod životinje onoga što joj koristi i što joj šteti, sposobnost čovjeka da objasni svoje namjere i sl. Ono, pak, što potekne od stvorenja po njihovom vlastitom izboru ipak se – premda je nastalo po slobodnom izboru – u konačnici svodi na Allaha Uzvišenog, jer je On Onaj Koji navodi na tačnost, koji napućuje na ono što je ispravno. Stoga se prenosi “da čovjekova dobročinstva više pripadaju Allahu negoli čovjeku”.[3] Ova činjenica sugerira se rečenicom: “Gospodaru svih svjetova”.
Treće: Korist od dobrog čina koji potekne od Allaha Uzvišenog ne vraća se Njemu, s obzirom na to da je nemoguće zamisliti nadopunjavanje nečim Onoga Ko je apsolutno potpun. Tako je svaki Njegov čin sušta dobrostivost, od čega korist imaju samo stvorenja. Međutim, dobar čin koji potekne od bilo koga drugog – makar ponekad i predstavljao dobrostivost prema nekome – ipak je prvenstveno dobrostivost prema sebi i svom biću. Time se razumijeva Allahova potpunost: “Ako činite dobro, činite ga za sebe!” (El-Isra, 7)
Prema tome, čista dobrostivost jeste samo čin Allaha Uzvišenog, i nikog drugog, i zato On zaslužuje svu zahvalu, mimo drugih, na šta se ukazuje riječima: „Er-Rahmānir-Rahīm”.
Potom, izražavanje zahvale za lijep čin može nastati kao posljedica hvaliočeva shvatanja dobrote Činioca i Njegovih svojstava bez obzira na njegovo davanje blagodati, žudnje za njom, ili straha od Njega, a može i s obzirom na nešto od toga troga. Na ono prvo ukazuje se rečenicom: “Sva zahvala pripada Allahu!” Naime, onaj koji izriče zahvalu Njemu, Uzvišenome, zahvaljuje Mu zato što On u samom Svom Biću zaslužuje da Mu se zahvaljuje, zato što u Sebi objedinjava sva svojstva savršenosti, što je lišen svakog oblika manjkavosti. Na ono drugo ukazuje se rečenicom: “Gospodaru svih svjetova”. On je, naime, blagodat Svoju ukazao Svojim stvorenjima time što ih je stvorio i uveo ih u postojanje te time što ih uzdržava i upotpunjuje. Na ono treće ukazuje se riječima: “Er-Rahmānir-Rahīm”.
Svojstvo milosti pobuđuje želju za Njegovom pažnjom i traženje dobra od Njega. Ukazuje se i na četvrti poticaj, riječima: “Gospodar Sudnjeg dana”, jer On, kod Koga skončavaju sve stvari i pred Koga će svi doći, dostojan je da se čovjek pribojava Njegove vlasti te da bude upozoren na posljedice postupanja suprotno Njegovim riječima. Jedan od segmenata toga može biti i pojašnjenje da je Sudnji dan, dan pojavljivanja Božije pravde i dobrote, a kako je i jedno i drugo lijepo, to se, neminovno, Njemu ima izraziti zahvala za takvo što. Pa, kako god su Njegovi činovi na ovom svijetu – stvaranje, uzdržavanje i izražavanje dobrostivosti – sve sami lijepi činovi, zbog kojih zaslužuje da Mu se zahvaljuje, tako isto su i Njegovi čini na ahiretu – prelaženje preko ružnih postupaka, oprost, nagrađivanje onih koji su Mu bili pokorni, kažnjavanje nepokornih – sve sami lijepi činovi, zbog kojih Mu se ima izražavati zahvala.
Iz ovoga jasno se razaznaje da riječi: “Er-Rahmānir-Rahīm” ne predstavljaju ponavljanje koje se ovdje javlja kao pojačavanje značenja – kako to tvrde neki komentatori Kur’ana – već su one ovdje da bi se objasnio razlog svođenja sve zahvale na Njega, Uzvišenoga. Ovu funkciju nije moglo preuzeti ono prvo navođenje ovih riječi (u Bismilli) – one su na ovom mjestu imale zadaću prizvati Božiji blagoslov i Božiji bereket, što je očevidno.
[1] Tefsīrul-Burhān, 1/29. Slično se navodi i u Usūlul-Kāfiju, 2/97, hadis br. 18.
[2] Usūlul-Kāfi, 2/96, hadis br. 14.
[3] El-Vāfi, odjeljak o dobrom djelu i sudbinskom određenju, sv. I, str. 119.
