Ihdina-s-sirāta-l-mustekīm…dāllīn
Analiza ajeta: Ihdina-s-sirāta-l-mustekīm, sirāta-l-lezīne en'amte ‘alejhim, gajri-l-magdūbi alejhim, vele-d-dāllīn
Uputi nas na Pravi put (6),
put onih kojima si blagodat Svoju darovao, a ne na put onih na koje si se rasrdio ili onih koji su zalutali (7).
Način učenja
Općepoznato je da se uči kao “gajri”, s genitivnom odrednicom, premda Zamahšeri prenosi da su Božiji Poslanik, s.a.v.a., i Omer ovakvo što učili kao “gajre”, s akuzativnom odrednicom. Ispravno je, pak, ono prvo, dok Poslanikovo učenje ove riječi s akuzativnom odrednicom nije potvrđeno, kao što nije potvrđeno ni ovakvo Omerovo učenje, iako se ono – i da je potvrđeno – ne bi moglo uzimati kao neoboriv argument. Ranije smo, naime, objasnili to da se učenje bilo koga osim Onog zaštićenog od grijeha prihvata samo onda ako spada u raširene načine učenja, a da se, u protivnom, smatra učenjem koje odudara od pravila, te da se stoga ne treba povoditi za njim.
Poznato je, također, i učenje: “Ellezine en’amte alejhim gajril-magdubi alejhim ve led-dallin”, a ‘Aliju, a.s., i Omeru pripisuje se i učenje: “Men en’amte alejhim ve gajrid-dallin”. Ovakvo ‘Alijevo učenje nije potvrđeno, već je, naprotiv, utvrđeno suprotno, tj. da ‘Ali nije tako učio, jer – da jeste – ovo njegovo učenje veoma bi se pročulo među njegovim pristalicama te bi ga zastupali Imami poslije njega. Usto, ovakvo njegovo navodno učenje ne prenosi se ni posredstvom jednog jedinog pouzdanog čovjeka. Isto se može kazati i za, navodno, Poslanikovo, s.a.v.a., učenje riječi “gajr” s akuzativnom odrednicom, tj. kao “gajre”. Vidjeli smo, pak, kako stvar stoji s Omerovim učenjem.
Jezik
Upućivanje
Misli se na napućivanje na ono što je ispravno, što je utemeljeno u dokazu. Uputa je suprotna zabludi. Kasnije ćemo se više zadržati na Allahovom upućivanju ljudi te njihovom napućivanju na ispravnost.
Put
To je onaj put koji onoga ko njime hodi dovodi do cilja. Pod tim izrazom ne mora se, obavezno, podrazumijevati fizički put. Tako se kaže: „Opreznost je put spasa“ ili „Pokornost Allahu put je prema Džennetu.“ Nazivanje „putem“ i nefizičkih stvari dolazi ili iz općeg semantičkog smisla ili kao personifikacija i metafora.
Ispravnost
El-Istikamet je uravnoteženost suprotna od okrenutosti nadesno ili nalijevo. “Pravi put” jeste onaj put koji onoga ko njime ide dovodi do vječne ugodnosti i do Allahovog zadovoljstva. On podrazumijeva pokornost stvorenja svom Stvoritelju u smislu da Mu ne iskazuje neposluh u Njegovim naredbama i zabranama te da ne obožava nikoga drugog osim Njega. To je put na kome nema nikakve ukrivljenosti. Uzvišeni kaže: “Ti, doista, upućuješ na Pravi put! Put Allaha, Kome pripada sve što je na nebesima i na Zemlji.” (Eš-Šura, 52-53) “Ovo je Pravi put Gospodara tvog.” (El-En'am, 126) “Allah je moj i vaš Gospodar, pa obožavajte Ga. To je Ispravni put!” (Ali Imran, 51) “I da Mene obožavate – to je Ispravan put!” (Ja-Sin, 61) “I da obaveze prema Allahu ne kršite – eto, to vam On naređuje, da biste to na umu imali! I doista, ovo je Pravi put moj, pa se njega držite i druge puteve ne slijedite, pa da vas odvoje od puta Njegova!” (El-En'am, 153)
Budući da se obožavanje Allaha ne ograničava samo na jedan vid, već obuhvata i srčane činove i postupke organa u cjelokupnom njihovom mnoštvu, u obzir se uzeo opći, sveobuhvatni smisao ovakvog čega, te je ovakvo što nazvano “Pravim putem” ili “Ispravnim putem”. Nekad se, pak, u vidu imaju vrste u cjelokupnom njihovom mnoštvu: vjerovanje u Allaha, u Njegovog poslanika i Sudnji dan, obavljanje namaza, posta, hadža i svega drugog, te se tad upotrebljava pluralni oblik: “Od Allaha vam dolazi svjetlost i Knjiga jasna. Allah upućuje na Puteve spasa onoga ko nastoji steći Njegovo zadovoljstvo.” (El-Maida, 15-16) “Zašto da se ne uzdamo u Allaha kad nas je On uputio Putevima kojima idemo!” (Ibrahim, 12) “One koji se budu zbog Nas borili Mi ćemo, sigurno, Putevima koji Nama vode uputiti!” (El-Ankebut, 69)
Davanje blagodati
El-In'am je odlikovanje blagodatima i njihovim uvećavanjem. Oni kojima je Allah blagodat dao jesu oni koji su slijedili “Pravi put”, oni koje poriv nije naveo na pokoravanje Šejtanu te oni koji su, stoga, postigli vječan život i trajnu sreću, a povrh svega toga dosegnuli su i Allahovo zadovoljstvo: “Allah vjernicima i vjernicama obećava bašče kroz koje rijeke teku – u kojima će vječno boraviti i imati divne dvore u edenskim vrtovima, a i malo naklonosti Allahove veće je od svega toga. To će, doista, uspjeh veliki biti!” (Et-Tevba, 72)
Srdžba
El-gadab je bijes, a nasuprot njemu je milost. Oni na kojima je srdžba jesu oni koji su duboko u nevjerstvu, koji uporno odbijaju istinu i zabacuju za leđa Allahova znamenja. Pod ovim se ne misli na svakog nevjernika, već na onoga “čije je srce zagrijano za nevjerstvo – na takve neka je srdžba Božija, njih čeka patnja golema” (En-Nahl, 106).
Zabluda
Ed-dalal, je dezorjentiranost, zalutalost. Nasuprot ovoga je uputa. Oni koji su zalutali jesu oni koji su slijedili druge puteve mimo Puta upute, a koji su ih odveli u vječnu pogibelj i trajnu patnju. Ipak, oni su ispod onih na kojima je srdžba u žestini nevjerstva, jer ovi potonji, premda su zagubili Pravi put usljed nedovoljnog traganja i ispitivanja, nisu se istini tvrdoglavo opirali nakon što im je pojašnjena. U nekim predajama se naznačava da su oni na kojima je srdžba – jevreji, dok su oni zabludjeli – kršćani, no, međutim, ranije smo vidjeli da se kur’anski ajeti ne iscrpljuju u uzroku svog objavljivanja, već da se svi smislovi koji se spominju u vezi s njim uključuju u “načelo primjene”.
Jezička analiza
Riječi: “Ne onih na koje si se rasrdio” reciprocitetne su rečenici: “Kojima si blagodat Svoju dao”, ili atribut zamjenice “kojima”, jer Allahova blagodat kao Njegova milost obuhvata sve ljude, od kojih su neki zahvalni, a neki nezahvalni: “Kako ne vidite da vam je Allah omogućio da se koristite svim onim što postoji na nebesima i na Zemlji i da vas darežljivo obasipa milošću Svojom, i vidljivom i nevidljivom? A ima ljudi koji raspravljaju o Allahu bez ikakva znanja, bez ikakve upute i bez Knjige svjetilje!” (Lukman, 20)
Prema tome, kazati da su oni kojima je Allah blagodat Svoju darovao svi oni na koje se On nije rasrdio i koji nisu zalutali jeste sužavanje općenitosti navedenog ajeta, sužavanje njegove širine – izostavljaju se oni koji nisu zahvalni na blagodati. Tako bi ajet značio da čovjek Allaha moli da ga naputi na Put koji je slijedila jedna posebna skupina onih kojima je Allah blagodat darovao, a to su oni koji Allahovu blagodat nisu preobrazili u nevjerstvo, pa su svojom pokornošću i ispravnim načinom života zadobili blagodat onog svijeta, baš onako kako su zdobili i blagodat ovog svijeta, pri čemu im se spojila sreća ovih dvaju svjetova. To je slično kao kad bi neko rekao: „Dozvoljeno je slijediti svaku knjigu, osim knjige zablude!“ Prema tome, ne stoje riječi onih koji kažu da riječ koja nije suviše nejasna u svojoj naznaci i koja se ne određuje onim za šta se vezuje ne može biti atribut određenog imena, niti ono što navode kao odgovor na to.
Ukratko: Navedeni sud u ovom predmetu – bez obzira da li je informativan ili neinformativan – ako je zajednički svim pojedinostima, ako se želi može se specificirati i odrečnom česticom “ne”, kao i drugim elementima. Otuda, ispravno je reći: „Došli su mi svi ljudi iz mjesta“ ili „Sve ću ih počastiti, no ne (gajr) i one pokvarene!“
“Zalutali” je nadovezak na “one na koje si se rasrdio”, a odrečna čestica “niti” (la) data je s ciljem da se pojača odricanje kako slušalac ne bi stekao utisak da se odriče sveukupnost. Odrična čestica “gajr” ukazuje na odricanje po nužnoj uzročnoj povezanosti, pa se stoga tretira kao i druge čestice za negaciju. Tako možemo kazati: „Druži se sa svakim, samo ne s pokvarenim čovjekom, niti s onim čiji su postupci ružni“, „Obožavaj Allaha bez lijenosti i bez dosadnosti.“ Neki stručnjaci bliski našem vremenu smatrali su da ovakvo što nije dopušteno, pa su ulagali krajnje napore da ajet protumače drukčije, no nisu uradili ništa. Na kraju su priznali da nisu u stanju odgovoriti na to.
Tumačenje
Nakon što je Svoje robove naveo da pred Njim priznaju da samo Njega obožavaju i samo Njega mole za pomoć, naveo ih je da od Njega mole uputu na Pravi put. Ova sura na svom početku sadrži izricanje slave Allahu, dž.š., te Njemu primjerene pohvale, dok na svom kraju sadrži traženje upute od Njega. Između ovog početka i kraja, Uzvišeni je objavio: “Samo Tebe obožavamo, i samo od Tebe pomoć tražimo!”, što je rezultat prethodnog slavljenja te priprema za potonje traženje. Naime, u prethodnom izricanju slave obožavanje i obraćanje za pomoć ograničeno je na Njega, Uzvišenoga, pa, prema tome, onaj ko zaslužuje da se obožava jeste Allah, s obzirom na samo Njegovo Biće te na Njegovu milost i vlast, dok niko drugi, osim Njega, nije dostojan da se obožava i da se moli za pomoć.
Tako, kad su obožavanje i obraćanje za pomoć ograničeni na Allaha, dž.š., onda čovjeku ne preostaje ništa drugo doli da se moli svom Gospodaru, na Koga je svedeno obožavanje i obraćanje za pomoć. Otuda se, predajnim putevima obje tradicije, prenosi “da je Allah, dž.š., ovu suru podijelio na dvije polovine: jedna pripada Njemu, a druga Njegovom robu, pa kad čovjek kaže: ‘El-Hamdu lillahi Rabbil-alemīn’, Uzvišeni Allah kaže: ‘Slavi Me Moj rob!’, a kad kaže: ‘Ihdinas-sirātal-mustekīm’, Allah, dž.š., kaže: ‘Ovo pripada Mom robu – imat će ono što traži!'”[1]
Usto, poznato je da ljudi u svojim postupcima slijede tri puta:
Jedan je onaj koji je Allah pripremio za Svoje robove – njega slijede oni koje je Allah naputio na nj, Svojom dobrotom i dobrostivošću.
Drugi je onaj kojim idu oni zabludjeli.
Treći je onaj kojim idu oni na kojima je Njegova srdžba. Allah, dž.š., objasnio je razliku između Pravog puta i ovih dvaju potonjih, istaknuvši da oni koji hode njime nisu isti kao oni koji hode njima. Time je kazao da onaj ko skrene s Pravog puta neminovno ostaje bez Allahove pomoći bilo na način da će samo otići u zabludu, bilo na način da će svojom zabludjelošću izazvati još i srdžbu Božiju. Neka nas Allah sačuva od gubitka Njegove pomoći i neka nas uputi na Pravi put!
[1] Ujunu ahbārir-Ridā, odjeljak Različite obavijesti koje se prenose od Ridāa, str. 166, Iran, 1317. po H.
