O ajetu “Uputi nas!”
O ajetu “Uputi nas!”
Komentatori Kur’ana navode da bi onaj ko od Allaha moli uputu svakako morao biti neko kome ona nedostaje, a što navodi na pitanje o tome kako to da je išće musliman, monoteist, u svom namazu?! Na to su odgovorili različito:
- Da se pod „uputom“ misli na njenu kontinuiranost. Naime, nakon što je Allah pokazao dobrostivost prema klanjaču time što ga je uputio na vjerovanje, klanjač od Njega moli trajnost ovakvog čega, odnosno to da ga učini postojanim u ovoj blagodati, kako ne bi posustao i ostao bez nje.
- Da se pod „uputom“ misli na nagrađivanje, tako da ovakvo što ima ovakav smisao: „Uputi nas na put Dženneta, kao nagradu za nas!“
- Da se pod „uputom“ misli na njeno povećanje, s obzirom na to da joj je svojstvena mogućnost uvećanja i smanjenja, pa je dopustivo da neko ko se nalazi na jednom stepenu upute traži da se uzdigne na viši stepen.
Svi ovi odgovori jesu, pak, usiljeni i u suprotnosti su s onim što nalaže očevidna naznaka časnog ajeta. Ispravno je kazati da onu uputu koju moli u svom namazu musliman ne posjeduje sam po sebi te da od svog Gospodara traži da mu je dadne iz Svoje dobrote i milosti.
Stvar izgleda ovako:
Postoje dvije vrste uputa koje dolaze od Allaha, dž.š. – jedna je opća, a druga posebna. Opća uputa nekad je stvaralačka, a nekad zakonodavna. Opća stvaralačka uputa jeste ona uputa koju je Allah, dž.š., ugradio u prirodu svakog egzistenta – bilo ovakvo što neživa tvar, biljka ili životinja, ono po svojoj prirodi, ili po svom izboru, stremi svojoj potpunosti. Allah je u svemu postojećem pohranio sposobnost za upotpunjavanje. Treba pogledati to kako je biljka napućena na svoje razvijanje, te ide u tom pravcu od koga je ništa ne može odvratiti, odnosno to kako je životinja napućena, pa razlikuje onoga ko bi joj mogao nauditi od onoga ko nebi! Tako miš bježi od mačke, dok od ovce ne bježi. Treba, također, pogledati to kako mravi i pčele umiju formirati koloniju, organizirati vladu i sagraditi staništa! Kako je dojenče napućeno da potraži majčinu dojku odmah nakon rođenja:
“Gospodar naš je – reče on – onaj koji je svemu onome što je stvorio dao ono što mu je potrebno, zatim ga tome kako da se time koristi nadahnuo!” (Ta-Ha, 50)
Što se tiče opće zakonodavne upute, to je ona uputa na koju Allah, dž.š., napućuje sve ljude šaljući im poslanike i objavljujući im Knjige. Argument protiv čovjeka upotpunio je obdarujući ga razumom i sposobnošću razlikovanja istine i zablude te šaljući im poslanike da im kazuju Njegove ajete, objašnjavaju im zakonske odredbe i propise, podupirući Objave zadivljujućim čudesima (mu’džiza) i neoborivim dokazima. Nakon toga, neki ljudi slijedili su Ispravan put, a neki su ostajali u zabludi:
“Mi mu na Pravi put ukazujemo, a njegovo je da li će zahvalan ili nezahvalan biti!” (Ed-Dehr, 3)
Što se tiče posebne upute, i ona je stvaralačka i predstavlja Božansko proviđenje kojim Allah odlikuje neke Svoje robove, a u skladu s nalogom Svoje mudrosti, čime im se stvaraju pretpostavke koje im bivaju naputkom prema njihovoj potpunosti i koje ih dovode do postignuća onoga što žele, tako kad ne bi bilo Njegovog podmirivanja, oni bi zapali u zabludu i grijeh. Na ovu vrstu upute u Kur’anu se ukazuje u većem broju ajeta. Uzvišeni kaže:
“On jednima na Pravi put ukazuje, a druge, s pravom, ostavlja u zabludi!” (El-E'araf, 30)
“Reci: ‘Allah ima potpun dokaz, a da On hoće, svima bi na Pravi put ukazao!'” (El-En'am, 149)
“Ti nisi dužan da ih na Pravi put izvedeš, Allah izvodi na Pravi put koga On hoće!” (El-Bekare, 272)
“Allah, sigurno, neće ukazati na Pravi put ljudima koji su nepravedni!” (El-En'am, 144)
“A Allah ukazuje na Pravi put onome kome On hoće!” (El-Bekare, 213)
“Ti, doista, ne možeš uputiti na Pravi put onoga koga ti želiš uputiti – Allah ukazuje na Pravi put onome kome On hoće!” (El-Kasas, 56)
“One koji se budu zbog Nas borili Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti!” (El-Ankebut, 69)
“A Allah u zabludi ostavlja onoga koga hoće i ukazuje na Pravi put onome kome hoće. On je Silni i Mudri!” (Ibrahim, 4)
Postoje i drugi ajeti iz kojih se razumijeva da se Allahova uputa i njegova posebna pažnja dotiču jedne posebne skupine mimo ostalih ljudi. Tako, musliman, nakon što prizna da je njemu Allah ukazao blagodat time što mu je dao opću uputu, stvaralačku i zakonodavnu, moli Allaha da mu podari i posebnu stvaralačku uputu kojom obdaruje koga hoće od Svojih robova.
Jednom riječju, čovjek je po svojoj prirodi sklon propasti i postupanju suprotno Božijim nalozima (tugjān). Stoga se musliman, monoteist, ne smije oslanjati na sebe, već treba iskati pomoć od svog Gospodara i moliti Ga za uputu eda bi po njoj išao srednjim putem te da ne bi bio od onih na koje se Allah srdi niti od onih koji su zalutali.
