Ali, a.s., prvi klanjač

Ali, a.s., prvi klanjač

U svim životnim prevratima i dešavanjima Imam Ali, a.s., je živio pored časnog Poslanika, s.a.v.a. U njemu je imao savršen primjer koji je davao odgovor na sve potrebe njegovog izvanrednog uma i njegovih težnji. Upravo ga je zbog toga praktično slijedio i s pažnjom pratio svaki njegov pokret, prateći ga i povinujući se svakoj njegovoj naredbi i zabrani, od časnog početka poslanstva do posljednjeg trenutka Poslanikovog života. Svi povjesničari slažu se u tome da se hazreti Ali nikada nije usprotivio Poslaniku, niti jednom riječju.

Imam Ali očito daje do znanja da je on nakon Poslanika prva osoba koja je klanjala:

لَمْ يَسْبِقْنِي إِلَّا رَسُولُ اللهِ، صَلَّى اللهُ عَلَيهِ وَآلِه، بِالصَّلَاةِ

“Niko mi nije prethodio u molitvi, osim Poslanika Božijeg – neka Allah blagoslovi njega i potomke njegove!”[1]

Prenosi se od Habbeta El-‘Arnija da je rekao: “Jednog dana ugledah Alija, a.s., kako se smije kao nikada do tada, čak su mu se i umnjaci vidjeli, pa reče: ‘Bože, ne znam da Te ijedan čovjek iz ovog ummeta obožavao prije mene osim Tvoga vjerovjesnika.’”[2]

U komentaru časnog ajeta: i zajedno s onima koji rukue obavljaju i vi obavljajte[3] od Ibn Abbasa se prenosi: “Ovaj ajet objavljen je u čast Poslanika, s.a.v.a., i Alija ibn Ebu Taliba, a.s. – njih dvojica su bili prve osobe koje su obavljale molitvu i činile rukue.”[4]

Od Enesa ibn Malika se prenosi da je časni Poslanik, s.a.v.a., rekao:

صَلَّتِ المَلَائِكةُ عَليَّ وعَلى علَيٍّ سَبعًا، وَذلِكَ أَنَّه لَم يَرفَعْ إِلى السَّمَاءِ شَهادَةُ لَا إله إلَّا الله وأَنَّ مُحمّدًا عَبدُهُ وَرَسولُهُ إلَّا مِنّي وَمِنهُ

“Meleki su sedam puta donijeli blagoslov na mene i na Alija zato što je svjedodžba da nema božanstva osim Allaha i da je Muhammed Njegov rob i poslanik otišla na nebesa samo od mene i Alija.”[5]

Prvi zajednički namaz u islamu

Prije početka svoje misije, časni Poslanik bi uvijek kada je htio obaviti namaz krišom izlazio u dolinu izvan Mekke, vodeći Alija sa sobom, i tamo bi obavljali molitvu koliko su željeli. Kada bi željeli ponovo klanjati, vratili bi se na to mjesto i malo se sakrili, kako ih ne bi vidjeli Ebu Talib i ostale amidže i drugi ljudi. Jedanput je tuda ipak prošao Ebu Talib i vidio ih, pa je upitao Poslanika: “Kakvo je to ispovijedanje vjere koje vidim da činite?” Poslanik mu je odgovorio: “Ovo je Allahova vjera i vjera meleka i poslanika i vjera vjerovjesnika Ibrahima. Allah me je poslao kao vjerovjesnika ljudima. Ti si moj amidža, najpreči da te posavjetujem u skladu s tim i da te pozovem u uputu, a i najdostojniji si da mi daš pozitivan odgovor i da me u tome pomogneš.” Ali tada reče: “Oče, ja vjerujem u Božijeg Poslanika, slijedim ga i s njim se molim Allahu.” Ebu Talib mu na to reče:

يا بُنيّ، أَمَا إِنَّه لَم يَدعُكَ إِلَّا إِلَى الخَيرِ فَالْزَمهُ

“Sine, on te neće pozvati ni u šta osim u dobro, zato se drži njega.”[6]

Bilježi se događaj vezan za njegovog amidžu Abbasa koji prenosi ʻAfif Kindi: “Bio sam trgovac, pa sam se uputio na hadž. Otišao sam kod Abbasa ibn Abdulmuttaliba kako bih kupio neke robe kod njega. Tako mi Allaha, bio sam kod njega na Mini kad iz šatora nedaleko od njegovog iziđe čovjek, pogleda prema suncu i, vidjevši da je u zenitu, stade na namaz. Nakon njega iz istog šatora iziđe žena i stade iza njega na namaz, a nakon nje iziđe punoljetan dječak, pa i on stade pored njega na namaz. Upitah Abbasa ko je taj čovjek i on mi reče: ‘To je Muhammed ibn Abdullah ibn Abdulmuttalib, moj bratić.’ Onda upitah za ženu, pa mi odgovori: ‘To mu je žena, Hatidža binti Huvejlid’, a za dječaka mi reče: ‘Ali ibn Ebu Talib, njegov amidžić.’ Upitah ga onda šta to rade, a on mi odgovori: ‘Obavljaju namaz – on tvrdi da je vjerovjesnik, ali osim njegove žene i amidžića – ovog dječaka, niko ga ne slijedi. Isto tako tvrdi da će otvoriti svome ummetu riznice Perzijskog i Rimskog carstva.’”[7]

Dakle, nakon uspostavljanja blagoslovljenog jezgra islamskog ummeta, koje su gradili Božiji Poslanik, s.a.v.a., Ali, a.s., i Hatidža, među Kurejšijama se proširila vijest o novoj religiji, a oni koje je Allah uputio prigrlili su islam. Tako je porasla moć i veličina muslimana i nakon kratkog perioda prerasla u moćan sistem, koji je, zahvaljujući vjeri i idealima te ustrajnoj borbi, smogao snage objaviti svoje postojanje pred brojnim neprijateljima. Uzvišeni Allah je naredio Poslaniku da objelodani ono čime ga je zadužio. Poslanikovi ashabi bi prije toga, kada bi htjeli obaviti namaz, išli kriomice u brda i u doline. Jednoga dana, dok su neki Poslanikovi ashabi obavljali namaz u jednoj guduri, grupa mušrika, između ostalog Ebu Sufjan ibn Harb, El-Ahnes ibn Šerik i drugi, saznali su za to mjesto i došli te ih počeli grditi i ismijavati sve dok nije došlo do fizičkog sukoba.[8]

[1] Staza rječitosti, govor 130.

[2] Tarihu medineti Dimešk, sv. 1, str. 49, hadis 88.

[3] El-Bekare, 43.

[4] El-Hasekani, Šewahidu-t-tenzil li kawa’idi-t-tefdil, sv. 1, str. 85.

[5] Ibn Megazeli, El-Menakib, str. 14, hadis 19; slično prenosi Šejh Mufid u djelu El-Iršad, str. 30, u prvom poglavlju, drugom sažetku; Ibn Esir u Usdu-l-gabe, sv. 4, str. 18, prenosi poput njega.

[6] Ibn Sabbag, El-Fusulu-l-muhimmeti, str. 33; El-Kamil fi-t-tarih, sv. 1, str. 58; Taberi bilježi isto u Tarihu, sv. 2, str. 58.

[7] Musnedu Ahmed, sv. 1, str. 29; Nesai, El-Hasais, str. 3; Tarihu medineti Dimešk, sv. 1, str. 58; Kandži, Kifajetu-t-talib, str. 129; El-Kamil fi-t-tarih, sv. 2, str. 57.

[8] El-Kamil fi-t-tarih, sv. 2, str. 60; Es-Siretu-n-nebewijje, sv. 1, str. 315, Daru-l-furkan, Bejrut, Liban.