Da li je Izrael izgubio svoju ulogu?

Da li je Izrael izgubio svoju ulogu?

Omar Maarabouni | Vojni stručnjak – svršenik Sovjetske vojne akademije

Tokom mnogo decenija, stotine zapadnih i arapskih pisaca promicali su ideju „nepobjedive” moći „Izraela”. Neki od njih ovu sliku pripisuju podršci Zapada, drugi to povezuju sa zavjerom arapskih režima, a neki tvrde da je tajna „superiornosti Izraela” to što je u pitanju “demokratski režim”. Kažu da je jedan od razloga superiornosti “demokratskog sistema” pridržavanje do vladavine prave osobe na pravom mjestu i državnog političkog vodstva a vojni aparat preuzimaju najkvalifikovaniji ljudi. Osim toga, demokratski sistem ima mehanizam za ispravljanje i popravljanje grešaka, a slobodna štampa razotkriva korupciju ili prijestupe funkcionera, a dužnost nezavisnog sudstva je da ih pozove na odgovornost.

Drugi promovišu činjenicu da “Izrael” nije samo uvoznik zapadnog oružja, već je danas jedan od najvećih proizvođača i izvoznika oružja u svijetu nakon što su se tamo naselile mnoge vojne industrije.

Danas u Izraelu postoji 200 kompanija u vojnoj industriji, uključujući četiri velike kompanije koje su 2015. rangirane među najveće izvoznike odbrambene tehnologije na svijetu. Izrael je 2020. sklopio izvozne poslove u vrijednosti od 7,2 milijarde dolara i postao lider u proizvodnji dronova, radarskih mreža, u proizvodnji naprednih projektila u partnerstvu sa Indijom, također je prednjačio u globalnoj protiv-zračnoj odbrani kroz sistem Iron Dome i tako zauzeo naprednu poziciju među deset najvećih izvoznika oružja u svijetu.

Nema sumnje da ovi pristupi snagama entiteta proizlaze iz tekuće propagande koju finansira međunarodni cionizam, jer činjenice i tokovi aktuelnog sukoba dokazuju ono što je u suprotnosti sa ovom propagandom.

Od 2000. godine, proces propadanja izraelskog entiteta počeo je povlačenjem “nepobjedive vojske”, poražene, nakon višegodišnjeg otpora koji je prisilio da snagom otpora napusti okupirane arapske zemlje (jug Libana). Možemo ga datirati kao 25. maj 2000. godine, kao datum početka propadanja entiteta, koji nije dobio nijednu bitku koju je vodio nakon tog datuma od Gaze 2005. do Gaze 2023., i bio je spriječen u svim tim sukobima da ostvari svoje ciljeve, i okrenuo se vođenju bitke “odbrane” okupiranih teritorija u Palestini koje kontroliše, nakon što je terorisao ostale zemlje svojim ugnjetavanjem i arogancijom.

Tok sukoba također ukazuje da glavna promjena u izraelskoj vojnoj doktrini prijelaz sa brzog rata koji traje nekoliko dana na dugi rat, bilo da se radi o razmjeni vatre izdaleka sa ograničenim upadima sličnim prethodnim sukobima Gaze, pa sve do borbi koje i danas traju uprkos privremenom zastoju zbog humanitarnog primirja, dokazuje da cionistička vojska nije bila u stanju da ostvari vojnu kontrolu nad područjima u koja je prodrla i da su ta područja još uvijek područja sukoba, znajući da je razlika u odnosu snaga između Izraelaca i frakcija otpora nemjerljiva.

U odgovoru na konstataciju da je razlog superiornosti ovog entiteta demokratija, ono što je sigurno je da entitet u najmanju ruku pati već deceniju i po pod kontrolom ekstremno desnih i ekstremističkih jevrejskih grupa, a ukoliko se u principu složimo da demokratija dozvoljava najkompetentnijima da preuzmu uzde vlasti, onda je to nešto što je prošlo sa erom Netanyahua i ekstremista, tako da logika neodvojivosti diktature i poraza sada važi i za izraelski entitet.

Što se tiče tvrdnje da je superiornost “Izraela” zahvaljujući najnaprednijem oružju na svijetu, teren to opovrgava, a ovdje dokumentuje uništavanje tenkova Merkava i oklopnjaka Namer granatama Yassin 105 i gerilskim bombama, kao i padanje neprijateljskih vojnika u zasjede otpora u ratu u kojem sva tehnologija, vatreni pojasi, masovno ubijanje i razaranja nisu bili niti će biti od koristi.

Do sada je izraelska neprijateljska vojska još uvijek u fazi taktičke istrage i nije bila u mogućnosti da kontroliše područja upada, niti ima mogućnost da rasparča sjeverni pojas Gaze.

Najvažnije od svega, pretpostavimo da je izraelska vojska bila u stanju da se bori mjesecima a što bi je koštalo hiljade žrtava među svojim vojnicima, to bi joj vratilo dio urušenog prestiža, ali joj ne dozvoljava da povrati funkciju za koju je i osnovan, a to je da odvrati neposredno i indirektno okruženje.

Sada, tokom 23 godine otkako je izraelska vojska napustila Liban, otpor je svakim danom gomilao svoju snagu i povećavao svoja iskustva. Najvažnije je da to što se entitet pretvorio u geografiju opkoljenu vatrenim pojasom sa svih strana, što će uništiti porijeklo ideje na kojoj je osnovan, a to je useljavanje u Palestinu. U očima mnogih doseljenika, „obećana“ zemlja više nije ni obećana zemlja, ni zemlja mira, ni zemlja prosperiteta, pa zašto onda i dalje da žive u njoj?

Zaključak: Svakako, ovo što se dešava ovih dana je bitka pred nestanak entiteta, znajući da još nije kucnuo čas sveobuhvatne konfrontacije, a ako cionisti ubrzaju njenu pojavu, onda će svaki incident imati svoju priču.