Kako je rat preoblikovao imidž Irana u regiji?
Kako je rat preoblikovao imidž Irana u regiji?
Nedavni rat protiv Irana nije bio samo konvencionalna vojna konfrontacija mjerena rezultatima na bojnom polju ili obimom ljudskih i materijalnih gubitaka. Predstavljao je ključni događaj koji je preoblikovao političku i javnu percepciju Teherana u arapskom svijetu. U roku od nekoliko sedmica, dugo uspostavljeni narativi, građeni decenijama, su se raspali, a uloge aktera u kolektivnoj svijesti su se promijenile.
Iran se transformisao iz “regionalne prijetnje” u zvaničnom i medijskom diskursu u “simbol otpora” u očima širokih segmenata arapske javnosti. Ova transformacija se ne može shvatiti izolovano od međudjelovanja vojnih, medijskih i političkih faktora, niti od prirode regionalnog okruženja, koje je već bilo zrelo za redefinisanje “neprijatelja” i “saveznika”.
Dubina ove promjene bila je očigledna u zabrinutosti koju su izrazili cionistički zvaničnici, a posebno ratni zločinac Itamar Ben-Gvir, koji je priznao da je “najveći strah Izraela sunijsko-šiijski savez”, jasno ukazujući da najopasniji ishod rata nije u području raketa, već u području javne svijesti.
Dugo iskorištavane sektaške barijere, počele su erodirati
Ovo saznanje podstaklo je aktiviranje paralelnih taktika pritiska, što se manifestovalo u sigurnosnim porukama i upozorenjima upućenim u nekoliko zaljevskih država, pozivajući ih da obuzdaju talas narodne simpatije prema Iranu i spriječe njegovo širenje u javnoj sferi. Zaista, neke od ovih zemalja su svjedočile pooštrenim sigurnosnim mjerama usmjerenim na aktiviste i uticajne osobe, u pokušaju da se rekalibrira narativ i spriječi formiranje međusektaškog bloka javnog mnjenja.
Ovo odražava rastuću svijest da tekuća promjena više nije samo emocionalni stav, već pokazatelj dubokog preoblikovanja strukture arapske političke svijesti.
Rat: Faktor otkrivanja, a ne kreator
Pogrešno je gledati na transformaciju imidža Irana isključivo kao na direktnu posljedicu rata. Preciznije, to je kumulativni ishod koji je rat izazvao i iznio na vidjelo.
Prije izbijanja neprijateljstava, imidž Irana u arapskom svijetu bio je podijeljen između dva narativa: prvi, zvanični i medijski narativ, prikazivao ga je kao sektašku i stratešku prijetnju; drugi, latentni narodni narativ, povezivao ga je s diskursom “otpora” i podrške palestinskoj stvari.
Rat nije stvorio ovu dualnost, ali je riješio sukob između njih u korist druge naracije. Kada je Iran bio podvrgnut napadu velikih razmjera usmjerenom na njegovu vojnu i suverenu infrastrukturu, događaj u arapskom svijetu nije protumačen kao sukob između dvije regionalne sile, već kao produžetak ponavljajućeg obrasca zapadnih vojnih intervencija u regiji.
Ova percepcija je preuredila prioritete prijetnje u svijesti arapskih građana, pri čemu su Izrael i Sjedinjene Države ponovo zauzeli centralno mjesto kao primarni izvor opasnosti, dok se Iran povukao u drugu poziciju, bliže tome da bude “sukobljena strana” nego “prijeteća strana”.
Učinkovitost “odmazde” u oblikovanju slike
Odlučujući faktor u ovoj promjeni nije bio sam napad, već priroda iranskog odgovora. Zemlje koje su podvrgnute vojnim udarima bez mogućnosti odmazde postepeno gube svoje simbolično prisustvo, dok zemlje koje uspiju uspostaviti jednačinu “recipročnog odgovora” ponovo potvrđuju svoj legitimitet, ne samo na domaćem terenu već i izvan svojih granica.
Lansiranje raketa i dronova prema izraelskom srcu i američkim bazama nije bio samo vojni čin, već snažna politička poruka: ravnoteža odvraćanja više nije jednostrana. Ova poruka je široko odjeknula u arapskom svijetu, gdje se percepcija moći dugo povezivala sa sposobnošću nanošenja boli protivniku, a ne samo sa veličinom vojnog arsenala.
Upravo se ovdje Iran transformirao iz “kontroverzne države” u “model moći” u očima širokih segmenata stanovništva.
Još važnije, ovaj odgovor je pratila dobro organizirana medijska kampanja koja je uspješno transformirala gubitke u mobilizirajuće snage, prikazujući ih kao “cijenu suvereniteta”. Ova naracija oživjela je koncepte poput otpornosti i žrtve, koncepte duboko ukorijenjene u arapskoj političkoj svijesti, posebno s obzirom na prevladavajući osjećaj bespomoćnosti u mnogim zemljama.
Neuspjeh tradicionalne propagande
Jedan od najznačajnijih ishoda rata bio je jaz koji se otkrio između obima potrošnje na medijske kampanje protiv Irana i njihovog stvarnog utjecaja. Uprkos ulaganju ogromnih resursa u izgradnju negativne slike Teherana, ovi napori nisu uspjeli uspostaviti trajnu javnu podršku.
Ovaj neuspjeh proizlazi iz dva glavna faktora.
Prvo, medijski diskurs protiv Irana pretjerano se fokusirao na sektašku dimenziju, dok su regionalni pomaci učinili ovu dimenziju manje utjecajnom od faktora “vanjskog neprijatelja”. Drugo, ponovljena terenska iskustva, od Iraka do Gaze, pokazala su da stvarne prijetnje arapskoj sigurnosti potiču iz drugih izvora, čime se potkopava kredibilitet ovog diskursa. Drugim riječima, arapsko stanovništvo više ne prima pasivno medijske poruke; ono ih reinterpretira u svjetlu vlastitih iskustava, što dovodi do postepenog smanjenja učinkovitosti tradicionalne propagande.
Digitalne promjene u arapskom javnom mnijenju
Kvantitativni pokazatelji još su jasnije odrazili ovu promjenu. Poslijeratni podaci pokazali su značajan porast simpatija za Iran među arapskom javnošću. Povećanje je bilo između 15% i 25% u odnosu na period prije eskalacije. U nekim arapskim zemljama, postotak onih koji Iran vide kao “silu koja podržava otpor ili političku nezavisnost” porastao je sa oko 20% prije rata na otprilike 40-45% nakon rata, dok je postotak onih koji ga vide kao “direktnu prijetnju” pao sa oko 30% na manje od 10%.
Što se tiče rangiranja izvora prijetnji, Izrael je zadržao svoju poziciju na čelu arapskih zabrinutosti, sa postotkom koji se kreće između 44% i 48%, a slijede ga Sjedinjene Američke Države sa otprilike 20-25%, dok je Iran ostao na nižoj poziciji, ne prelazeći 6-8% u većini mjerenja.
Neki kvalitativni pokazatelji čak su pokazali i dublju promjenu, sa više od 50% ispitanika u zemljama poput Tunisa, Iraka i Palestine koji su izrazili “razumijevanje” ili “podršku” za iranski odgovor, smatrajući ga legitimnim odgovorom na vanjsku agresiju.
Ove brojke, zasnovane na podacima Arapskog barometra i Arapskog centra za istraživanje i političke studije (Arapski indeks mišljenja), ne samo da odražavaju privremenu promjenu u javnom mnjenju, već i ukazuju na postepeno preoblikovanje prioriteta unutar arapske svijesti.
Tradicionalne medijske kampanje više nisu u stanju da reprodukuju sliku “neprijatelja” sa istom efikasnošću kao prije, s obzirom na rastući uticaj direktnog iskustva na terenu i eroziju povjerenja u zvanične izvore, za razliku od porasta alternativnih narativa koji svoju legitimnost crpe iz “sposobnosti djelovanja”, a ne iz puke retorike.
Pad sektaške polarizacije
Rat je također doprinio značajnoj promjeni u strukturi sektaškog diskursa u regiji. Kako se sukob eskalirao, retorika koja okružuje “šiijsku prijetnju” smanjivala se u korist diskursa usmjerenog na suočavanje sa “vanjskim neprijateljem”. Ova promjena nije bila ni potpuna ni konačna, ali je bila dovoljna da preuredi prioritete u širokim segmentima javnog mnjenja.
U zemljama poput Iraka i Libana, gdje su sektaške podjele bile centralni faktor u političkom životu, postoje znaci da te podjele omekšavaju, iako privremeno, u korist diskursa koji je više usmjeren na nacionalni suverenitet i odbacivanje stranog miješanja. To ne znači da su unutrašnje tenzije nestale, ali sugerira da se one mogu preusmjeriti unutar različitih okvira ako se pojave pravi uvjeti.
Elita između podjele i repozicioniranja
Na nivou elite, situacija nije bila ništa manje složena. Arapska elita je bila podijeljena između struje koja je nastavila usvajati zapadni narativ, opravdavajući napad pod sloganima poput “promjene režima”, i druge struje koja je rat smatrala agresijom protiv suverene države, bez obzira na stav o njenoj unutrašnjoj politici.
Ova podjela, u suštini, odražava dublju krizu vezanu za prirodu odnosa između arapske elite i izvora znanja i medija. Elita povezana sa zapadnim institucijama ili podržana od strane savezničkih režima teži usvajanju pristupa koji su u skladu s ovim okruženjem, dok nacionalistička i ljevičarska elita teži tumačenju događaja u okviru borbe protiv vanjske hegemonije.
Međutim, ono što je upečatljivo u vezi s ovim ratom je ponovni porast struje otpora, koja ima koristi od dešavanja na terenu i promjene u javnom raspoloženju. Ovaj uspon ne mora nužno značiti rješavanje sukoba između struja, ali ukazuje na ponovno uravnoteženje unutar arapskog političkog pejzaža.
Iran: Simbol – Između stvarnosti i pretjerivanja
Uprkos ovoj promjeni, bitno je razlikovati “simboličku sliku Irana” od “njegove političke stvarnosti”. Porast arapske svijesti ne negira izazove s kojima se Teheran suočava, kako na domaćem tako i na regionalnom planu.
Nadalje, transformiranje u “transsektarski simbol” je donekle pojednostavljeno, jer iranska politika ostaje kontroverzna u nekoliko arapskih arena. Međutim, ne može se zanemariti da simbolika igra ključnu ulogu u međunarodnoj politici, posebno u regijama koje pate od kriza identiteta i suvereniteta. Države se ne mjere isključivo po svojim materijalnim mogućnostima, već i po svojoj sposobnosti da predstavljaju vrijednosti ili narative koji odjekuju kod drugih.
U tom kontekstu, Iran je uspio, tokom ovog rata, da se predstavi kao stranka sposobna da kombinuje “moć” i “nezavisnost”, dva elementa koja nedostaju mnogim regionalnim akterima.
Implikacije transformacije na regionalnu ravnotežu
Transformacija imidža Irana nije ograničena samo na simboličku dimenziju; ona također ima praktične implikacije na regionalnu ravnotežu. Povećani nivo podrške javnosti Iranu slabi sposobnost nekih režima da otvoreno usvoje politike koje su neprijateljske prema njemu, a jača i poziciju njegovih saveznika unutar arapskih društava.
S druge strane, ova promjena može potaknuti druge regionalne sile da preispitaju svoje politike, bilo pokušajem da obuzdaju ovaj porast ili angažmanom u novim aranžmanima koji uzimaju u obzir promjene u javnosti. Upravo se ovdje pojavljuje najznačajnija dimenzija rata: on nije samo promijenio vojni balans snaga, već je i preoblikovao političko okruženje u kojem te sile djeluju.
Granice i potencijal transformacije
Međutim, ovoj transformaciji se mora pristupiti s oprezom. Prošla iskustva pokazuju da se javno raspoloženje u regiji može brzo promijeniti pod utjecajem događaja. Nastavak ovog trenda ovisi o nekoliko faktora, uključujući ponašanje samog Irana i njegovu sposobnost da taj simbolički kapital pretvori u politike koje dobijaju šire prihvatanje. Nadalje, uloga ekonomskih i društvenih faktora ne može se zanemariti, jer oni ostaju fundamentalna odrednica u oblikovanju političkih stavova. Simbolička podrška ne mora nužno rezultirati trajnim savezima osim ako se ne prevede u opipljive interese.
U konačnici, rat je preoblikovao sliku Irana u regiji, ne zato što je fundamentalno promijenio njegovu politiku, već zato što je otkrio duboku manu u prevladavajućim narativima i otvorio vrata redefiniranju koncepata kao što su neprijatelj, suverenitet i otpor.
Ova transformacija, u suštini, odražava širu krizu unutar regionalnog poretka, gdje efikasnost tradicionalnih alata utjecaja opada, a potreba za novim pristupima koji uzimaju u obzir složenost stvarnosti i međusobnu povezanost njenih nivoa postaje sve očiglednija.
Dakle; Iran je uglavnom uspio postići nešto mnogo značajnije u arapskom kontekstu: repozicioniranje u kolektivnoj svijesti i prelazak iz odbrambenog stava u utjecajni, sposoban oblikovati samu definiciju sukoba. U svijetu u kojem narativi ponekad nadjačavaju činjenice, ovo nije marginalni ishod; to je strateška transformacija otvorena za višestruke mogućnosti.
