S nakisinima – kršiteljima zavjeta – 2
Aiša proglašava pobunu
Aišin odnos prema Osmanu bio je začuđujuće protivrječan i nije priličio ženi koja je imala čast biti supruga Allahovog Poslanika, s.a.v.a. Redovno je ponavljala riječi upućene Osmanu: “Ubijte maloumnog starca!”[1] (اقْتُلُوا نَعْثَلًا) bodreći ljude da mu okrenu leđa i da ga ubiju. Kad je pobunjena masa opkolila Osmanovu kuću, Aiša je krenula iz Medine u Mekku, očekujući da će s Osmanom biti brzo završeno te da će Talha postati halifa i tako će ona uzeti vlast u svoje ruke. Međutim, kada je shvatila da je nakon prisege ljudi date Aliju, a.s., hilafet u njegovim rukama, ona je krenula nazad u Mekku.[2] U Mekki je izrazila tugu zbog Osmanovog ubistva i počela tražiti osvetu za njegovu krv. Tada su joj rekli: “Ti si ta koja je nahuškala ljude da ga ubiju.” No ona je izmislila čudan izgovor, rekavši: “Tražili su da se pokaje, a onda ga ubili.”[3] Kao da je bila prisutna prilikom njegovog ubistva.
Aiša je obznanila rat protiv Imama Alija, a.s., u svome govoru održanom u Mekki, huškajući svoje pristalice.[4] Radila je na širenju linije protiv Imama Alija, a.s. Zbog toga je pokušala obmanuti i ostale Poslanikove, s.a.v.a., supruge kako bi ih navela da stanu uz nju u borbi protiv Imama, a.s. Međutim, u tome nije uspjela. Ummu Selema ju je pokušala savjetima odvratiti od bunta i neposlušnosti i na taj način sačuvati ummet od nesreće rata i krvoprolića. Tako joj je govorila: “Još jučer si ti bila ta koja je huškala ljude protiv Osmana, govoreći protiv njega najniže riječi. Nisi ga drugim imenom oslovljavala doli maloumni starac. Pa ti si svjesna položaja Alija ibn Ebu Taliba kod Allahovog Poslanika, s.a.v.a. Želiš li da te podsjetim na to? Sjećaš li se dana kada je Ali došao kod Poslanika, a ja i ti smo bile s Poslanikom. Poslanik je sišao s lijeve strane Kudejda do Alija, nasamo izmjenjujući s njim tajne, i to je dugo potrajalo. Ti si se zabrinula i htjela si da ih zbog toga napadneš. Ja sam te posavjetovala, ali ti me ne posluša, već si ih napala. Ali ubrzo si se vratila plačući. Ja sam te upitala šta ti je i rekla si mi: ‘Napadoh ih, a oni bijahu tiho razgovarali. Pa sam rekla Aliju: O sine Ebu Talibov, svaki deveti dan dođe moj red da budem s Poslanikom, a ti me čak ni taj dan ne puštaš na miru! Poslaniku se na to od ljutine lice zajapuri, okrenu se prema meni i reče mi: Aiša, vraćaj se! Tako mi Allaha, onaj ko naljuti Alija, on nema vjere, bio on iz moje porodice ili običan čovjek.’ I ti si se pokajala što si to učinila i vratila si se.” Aiša potvrdi da se sjeća toga pa je Ummu Seleme upita: “Pa zašto onda želiš pobunu?” i Aiša joj odgovori: “Želim popraviti stanje ljudi i nadam se nagradi od Boga.” Ummu Seleme na to joj je rekla: “E pa kad je tako, radi kako znaš.” I tako je Aiša otišla od Ummu Seleme.[5]
Preneseno je da su Poslanikove, s.a.v.a., supruge Aišu pratile do mjesta Zatu ‘Irk, vjerovatno s namjerom da je odvrate od njenog nauma i vrate u Medinu i tako je spriječe da izaziva smutnju i diže pobunu. Međutim, to im nije pošlo za rukom, pa su zaplakale zbog brige za islam, a s njima su zaplakali i prisutni ljudi, tako da je taj dan dobio ime Jevmu-n-nehib, Dan naricanja.[6]
[1] Šerhu Nehdžil-belaga, sv. 6, str. 215; Kešful-gumme, sv. 3, str. 323.
[2] El-Kamilu fit-tarih, sv. 3, str. 206.
[3] Ibid.
[4] Tarihut-Taberi, sv. 3, str. 474.
[5] Šerhu Nehdžil-belaga, sv. 6, str. 217; Biharul-enwar, sv. 32, str. 149.
[6] El-Kamil fit-tarih, sv. 3, str. 209.
