Korijeni jemenske krize 2

KORIJENI JEMENSKE KRIZE 2

Unutarnji faktori

Unutarnji društveni i politički tokovi

Veliki broj istraživača vjeruje da je intelektualni tok grupe Husija gledajući s idejnog aspekta pod utjecajem islamske revolucije u Iranu. Na način da važni lik ove struje u svojim govorima uvijek potencira na odricanju od mušrika, Danu Qudsa, neophodnosti borbe protiv arogantnih sila, borbu protiv cionista. Na govorima Husejna El-Husija mladi su stalno uzvikivali parole s četiri poruke:

Smrt Americi, smrt Izraelu, proklestvo nad jevrejima, pobjeda islamu! (Codersman, 2015: 4-5)

U Jemenu su aktivna četiri glavna toka igrajući na taj način važnu političku ulogu u promjenama u toj državi.

1 –Kongres koji pripada prethodnom predsjedniku države Ali Abdullah Salihu;

2 – Stranka Islah, sa vehabijskim tendencijama pod patronatom Saudijske arabije;

3 – Južni tok koji obuhvata većinski dio Jemena. Ova struja u sebi ima tri orijentacije: nastojanje za nezavisnost, pobornike federalizma i tok minimalnosti;

4 – Struja Zejdija i Husija koji se nalaze na različitim tačkama, posebno na području Sa'de. Govori se da predstavljaju 40% jemenskog stanovništva.

U plemenskom društvu Jemena, kršenje mira nailazi na važne posljedice: Kada jedna osoba iz nekog plemena bude ubijena, članovi tog plemena imaju pravo ubiti muškarca iz plemena u kojem se nalazi ubica. U područjima u kojima vladaju plemenski zakoni posebno na teritorijama Mearib, El-Dževf i Šebve, osveta je pretvorena u nemilosrdnu tradiciju plemena i predstavlja prijetnju cijelim naraštajima stavljajući pod svoj utjecaj i prijetnju čak i politiku i ekonomiju Jemena. Poremetio je mahalsku trgovinu, djeca ne mogu ići u škole, a obična putovanja ili pak putovanja zbog nabavke potrepština prerasle su u opasne avanture. El-Kaida, također, kao vanjski igrač s političkim nakanama predstavlja ozbiljnu prijetnju za mahalske plemenske mehanizme s ciljem očuvanja određenog nivoa discipline. S ideološke ravni gledano, El-Kaida je u Jemenu suočena sa mnogo društvenih problema. Godine 2009. jemenski lider El-Kaide, El-Vehaši, proglasio je da podupire Jemence južnog Jemena u njihovoj borbi za otcjepljenje. Ovaj zahtjev El-Kaide dešava se u okviru džihada, i potvrdio je da zakoni i islamski propisi koje El-Kaida uzima u obzir predstavljaju jedini put za Jug s namjerom dominacije nad nepravdom koju nameće Salihov režim. Drugi član El-Kaide, Džalib Abdullah Zejdi, dodaje i to da je za pomoć džihada kojeg vodi El-Kaida na Jugu države, neophodno pridržavati se šerijata kojeg prihvata El-Kaida. On je naglasio da nastave li u podržavanju socijalističkih i komunističkih ideja, mi im se nećemo pridružiti. (News Yemen, 2009)

Šiijski narodni pokret Husija također spada u važne struje koje nastoje osloboditi se unutarnjeg despotizma i ostvarenja težnji Jemenaca, i okončanja saudijskog i američkog uplitanja u pitanja Jemena.

Sve to rezultiralo je time da autoriteti poput allame Bedrudin El-Husija i njegovi sinovi koji su osnovali pokret Ensarullah, pristupe preispitivanju zejdijskog mezheba i da njegovu misiju uklope u interese Jemena. Stiče se dojam da je u procesu preispitivanja i revivalizacije zejdijskog identiteta u Jemenu, zacrtano nekoliko ciljeva:

1 – Pružanje sveobuhvatnog iščitavanja zejdijskog mezheba, koji ima najbliži odnos sa imamijskim šiizmom.

2 – Iscrtavanje granica odvajanja sa vehabizmom, ne sa zajednicom šafijskog mezheba. Dakle, Zejdije revivalizirajući zejdijski identitet vođeni su nacionalnim brigama.

3 – Posebna pažnja na pitanja islamskih političkih i društvenih vrijednosti poput naređivanja dobra, zabranjivanja zla, džihada, koji su prolaskom vremena izblijedili. (Mir Ahmedi i Ahmedvand, 2015: 5-9)

Tabela islamističkih grupa u Jemenu i njihova usmjerenja. (Kardan, 2011: 171)

Dio jemenskih izazova vezan je za političke i strukturalne karakteristike vlasti Alija Abdullaha Saliha. Jemenska kriza slijedi djelovanje snaga otpora koje su pod utjecajem Amerika i Arabije s jedne strane, i Islamske Republike Iran s druge strane, u regionalnim okvirima. Jemenci su pod utjecajem uspjeha i revolucionarnih uvjeta ostalih arapskih naroda u Tunisu, Bahrejnu i Egiptu imali slične zahtjeve od jemenske vlasti. Zahtjevi su bili sagledani u borbi protiv siromaštva, ekonomske i administrativne korupcije, suprotstavljanja kretanjima El-Kaide, društvene nesigurnosti, pravde, društvenog statusa i općeg političkog zakonitog učešća svih jemenskih grupacija.

Pokret Ensarullah, skupina koja je sada prerasla u naoružanu skupinu i vojnu formaciju sa općenito gledano političkim zahtjevima, je prešla poseban povjesni put da bi na koncu prerasla u svoj sadašnji okvir.

Na početku godine 1986. na sjeveru Jemena organizirana je kulturna organizacija pod imenom Omladinski savez čiji cilj je bio obrazovanje zejdijske mladeži. Dvije istaknute zejdijske naučne ličnosti, gospodin Nedžmudin El-Mu'ejjedi i gospodin Bedrudin El-Husi bili su istaknuti alimi ovog saveza. Godine 1990. sjeverni i južni Jemen se sjedinjuju tako se utemeljuje jedinstveni Jemen i usvaja se jedinstveni Ustav. U skladu sa ovim ustavom, govori se o političkim slobodama i pluralizmu, u najmanjoj ruci na ravni slogana i naravno do određenih granica i na praktičnoj ravni. Sljedbenik ove zbilje, Omladinski savez, koji je osnovan u sjevernom Jemenu, doživio je promjene i nakon ujedinjenja Jemena, iz njega je osnovana Hizbu-l-Hakk. Ustvari, jedna kulturna struja pod imenom Omladinski savez, promijenio se u političku partiju po imenu Hizbu-l-Hakk, koji predstavlja zejdijske šiije Jemena. Godine 1992., iz tijela ove struje i njenih aktivnih članova nastaje jedno ideološko-kulturno udruženje po imenu Eš-Šebabu-l-mu'min, čiji organizator je bio jedan od sinova allame Bedruddina, Muhamed Bedruddin El-Husi. Ovo udruženje je djelovalo jedno vrijeme i onda je došlo do podjele. Na kraju, 1997. godine od dvije grupe postojeće u ovom udruženju Eš-Šebabu-l-mu'min, jedan od istaknutih članova, Husejn Bedruddin El-Husi, postaje dominantan nad drugom grupom i od tada organizacija Eš-šebabu-l-mu'min nastavlja svoje djelovanja ali sa jasnijim političkim tendencijama i pod liderstvom Husejna El-Husija. Husejn El-Husi godine 1993. ulazi u jemenski parlament gdje uz osnivanje spomenute partije povećava svoje kulturno i političko djelovanje s namjerom suprotstavljanja širenju vehabijskog učenja koje se bilo intenziviralo zbog povratka jemenskih selefija i vehabija iz Afganistana što je pojačalo strah od njihovih ekstremnih ideja. (Johnsen, 2009: 76-77)

U maju 2012. godine, štampano je deset važnih stvari koje Husi traže a od čega se može ukazati na: Poništavanja bilo kakvog uplitanja stranih sila u nacionalnim dijalozima, priprema jedne sveobuhvatne instrukcije za nacionalni dijalog, davanje legitimiteta južnim i sjevernim problemima i oslobađanje političkih zatvorenika. Husi žele da se prema njima postupa kao i prema ostalim građanima Jemena i da svi jemenci imaju ista prava. A Amerikanci i Saudijci te Mansur Hadi ih optužuju da se oni zalažu za oživljavanje vjerske vlasti Ahmed ibn Jahjaa ili pak da se zalažu za šiijsku vlast. Osnivanje političke partije i ozbiljno i ravnopravno sudjelovanje svih grupa na izborima i političkoj, kulturnoj i ekonomskoj sceni jemenskog društva je glavni zahtjev Husija. Njihov je stav da neće položiti svoje oružje na zemlju sve dok traje uplitanje i napadi Saudije, Amerike i cionističkog režima, kao i drugih faktora vezanih za ove strane sile. Stiče se dojam da politički, društveni i ekonomski zahtjevi Husija kao i to da im se jemenska vlast mora izvinuti zbog nametanja brojnih ratova protiv njih i da mora isplatiti odštetu za to, nailaze na veliku prihvaćenost od strane društva i jemenskih političkih partija. (Sharqieh, 2013: 13-14)

Misija nacionalnih dijaloga jeste pripremiti teren i neophodan okvir za utemeljenje jednog novog ustava i za predsjedničke izvore. Ovo tijelo je počelo sa svojim poslom 2013. godine. Nacionalni dijalog je bio sastavljen od devet radnih grupa koje su razgovarale o temama vezanim za Jug i Sjever Jemena, izgradnju vlasti, nacionalna pitanja, državu, vojnim i siguronosnim pitanjima, specijalnim institucijama, pravima i slobodama i razvoju.

Vanjski faktori

Pristup saudijske koalicije u jemenskom ratu

Geopolitička podjela u Saudijskog arabiji može biti platforma za političku dvostranost u vremenima unutarnjih pritisaka. Do sada je Saudijska arabija vojnu i političku moć koja joj je potrebna za jačanje jedinstva u kraljevini obezbjeđivala putem petro-dolara, represijama, vojnom potporom SAD-a i unijom s fundamentalističkim vodstvom (vehabizmom) u ovoj zemlji. (Cohen, 2008: 682)

Vanjska diplomatija i politika Saudijske arabije je pod jakim utjecajem vehabijske ideologije i nafte, zato je veoma zabrinuta povećanjem iranskog utjecaja u regionu. (Zakheim, 2012: 13)

S gledišta udjela vanjskih faktora na unutarnja dešavanja u Jemenu za vrijeme Arapskog proljeća i nakon njega, bez ikakve sumnje Saudija je imala najvažniju ulogu u ovim dešavanjima. Saudija se uvijek miješala u dešavanja Jemena, računajući ovu zemlju svojim ličnim dvorištem, na način da većina ljudi Jemena, bez obzira na mezheb, političku orijentiranost ili društveni sloj, vjeruju da Saudija ima važnu ulogu u nestabilnosti ove države. (Blumi, 2011: 147)

Arapskog proljeća nije bilo, a tada je islam bio taj koji je u svim regionima pravio sjenu koja je izazivala strah Amerike i njenih saveznika. (Zakheim, 2012: 13)

Najvažniji koraci saudijske koalicije su: uspostavljanje vojne koalicije i obezbjeđenje političke potpore, ekonomska i vojna blokada, neobaziranje na međunarodne pravne i humanitarne norme, obezbjeđenje potpore međunarodnih organizacija i sila, političko i mezhebsko razgraničavanje, politički i medijski rat, uništavanje ekonomske i državne infrastrukture, vojni napadi i ubijanje civila, oduzimanje legitimiteta nezavisnim faktorima i planovi za izgradnju nove države. (Mededi, 2015: 6)

Arabija svoju naftu izvozi putem Hormoškog tjesnaca i Babu-l-mendeba i u slučaju da se spomenuti tjesnaci zatvore, njen izvoz nafte bi praktično bio obustavljen. Da bi otklonila ovaj geopolitički hendikep, Saudija je bacila oko na jug. Saudijska politika već godinama je bila takva da na svaki mogući način dobije izlaz na otvoreno more. Na jugu Saudijske arabije je Arapsko more, koje je slobodno i preko njega se može direktno stići do Indijskog okeana, međutim Omanska pokrajina Zifar i Jemenski Hadremevt predstavljaju glavnu prepreku da ova država ima izlaz na otvoreno more, zato Saudija uvijek ulaže napore da napadima na Jemen i vršenjem različitih pritisaka na ovu državu otkloni spomenutu prepreku. (Dža'feri Vildani, 2009: 5)

Arabija je tokom različitih desetljeća branila secesionističke pokrete i grupe u Omanu i Jemenu kako bi na taj način mogla steći dominaciju nad Jemenom i Zufarom i na taj način izići na otvoreno more. Nema sumnje da je cilj Arabije kojim su vođeni ovi napadi i ratovi protiv Jemena, dominacija nad Hadremevtom u Jemenu, jer Arabija je zvanično proglasila Hadremevt pripada njoj. (Kayhan International, 22. 7. 1992.)

Saudijska arabija je u nastojanju da stekne dominaciju nad tjesnacem Babu-l-mendeb i da osigura bezbjednost svojim tankerima do sada zaposjela više strateških ostrva koje pripadaju Jemenu. Jemenski sedmični list Al-Wahda na datum 22. 5. 1998. godine piše da je Saudijska arabija zauzela jemensko ostrvo De'oharb smješteno u južnim vodama Jemena i da nisu spremni da ga napuste. Arabija je tražila od Jemena da u zamjenu za napuštanje ostrva, da i Jemen napusti ostvor ‘Ašik u Crvenom moru. Arabija je zauzela i tri jemenske provincije i to: Nedžran, Džizan i ‘Asir čija je veličina poput sirijskog teritorija. Provnicija ‘Asir na sjeveru Jemena nalazi se na tromeđi između Jemena, Hiždaza i Nedžda i proteže se do obala Crvenog mora. S ovog aspekta igra važnu geopolitičku ulogu. Provincija Džizan je na jugoistoku Arabije a na sjeverozapadu Jemena pored Crvenog mora. Najveća saudijska pomorska baza na Crvenom moru nalazi se u ovoj provinciji. Provincija Nedžran nalazi se na jugu Saudijske arabije a na sjeveru Jemena. Jedna od velikih saudijskih zračnih luka nalazi se u ovoj provinciji. (Džaferi Vildani, 2009: 12)

Stvaranje ujedinjenog i jakog Jemena za Saudiju nije poželjna stvar. Na temelju Ustava, ujedinjenog Jemena, ova država će se pretvoriti u jednu od najslobodnijih zemalja arapskog svijeta, a to nije nimalo ugodno za arapske autokratske režime u Perzijskom zaljevu između ostalog ni za Saudiju. Raspad plemenskog sitema u Jemenu oduzima saudiji jednu od poluga moći, jer ona ne može trpiti ujedinjeni, nezavisni i slobodni Jemen.

Upravo su se zbog toga Amerika i Saudija u Jemenu i Bahreinu uplitale smatrajući ove države svojim vlastitim dvorištima. Saudija je u prosecu jemenske revolucije imala ulogu konzervativne struje. Najvažnija orijentacija Saudije u procesu jemenske revolucije i općenito u Jemenu bila je ne dozvoliti da se u Jemenu oformi demokratija, spriječiti ubrzane promjene i ulagati napore da se iste kontroliraju i da se njima upravlja, spriječiti da se jemenske promjene šire na ostala područja i države, štićenje strukture jemenske vlasti i ulaganje napora da na vlast stignu individue i struje koje su povezane s njima, ujedno smanjivanje utjecaja šiija i ulaganje napora u cijepanju Jemena te prispajanje pojedinih jemenskih provincija svojoj teritoriji da bi se obezbjedio izlaz na more i smanjila ovisnost o hormoškom tjesnacu. (Nijakui, 2011: 31-32)

Nemoć jemenskih vlasti da riješe ekonomske i socijalne probleme ljudi, isto tako omasovljenje akcija El-Kaide u nekoliko posljednjih godina, podiglo je veliku zabrinutost u Saudiji. Oni su veoma zabrinuti da se ne vrate mogući bombaški napadi iz 2003. i 2004. godine, ovaj put sa jemenske teritorije. Ulazak u rat protiv Husija, 2008. godine bila je pomoć vladi Ali Abdullaha Saliha u Jemenu kako bi on mogao spriječiti širenje antisaudijskog govora i povećanje akcijskih sposobnosti Husija u Jemenu, posebno u pograničnim teritorijama.

Promjene nakon rata sa Husijima, arapsko proljeće i promjene nakon njega od 2011. godine pa do danas udvostručili su zabrinutost da će saudijsko-jemenska granica biti sigurna baza za rast, proizvodnju i izvoz El-Kaide po cijelom arabijskom poluotoku. Općenito, najvažnija vanjsko-politička orijentacija Saudije naspram političkih promjena u Jemenu, temelji se na sljedećim platformama:

1 – Da se ne formira demokratija u Jemenu

2 – sprječavanje brzih promjena i napor da se iste stave pod kontrolu

3 – štićenje postojeće strukture jemenske vlasti i ulaganje napora da na vlast stignu individue i struje koje su povezane sa njima

4 – smanjiti utjecaj šiija Husija i struja bliskih Iranu. (Džafer Vildani, 2009: 42)

Neostvarenost ovih težnji i protest Husija zbog stranog uplitanja, te nastavak političke korupcije u zemlji što je dovelo da izlaska Abdurabba Mansura Hadija iz San'e, rezultira time da Saudija više nego li prije osjeti nesigurnost zbog političkih promjena u Jemenu. Zbog toga je na čelu koalicije arapskih zemalja i počela napad na Jemen. Pogranični konflikt između Saudije i Jemena vraća se na vrijeme rata između ove dvije arapske zemlje u 1934. godinu. Zarad prekida ratnih dejstava, dvije zemlje su potpisale Taifski ugovor 1934. godine. Na temelju tog ugovora određene su granice ovih dvaju zemalja. Provincije ‘Asir, Nedržan i Džizan u kojima živi jemenski narod, privremeno su predate Saudijskoj arabiji. Istočne granice nisu određene na ispravan način. Također nije određena ni morska granica na Crvenom moru. Otkrićem nafte i njenim izvozom, Saudija je smatrala svojom obavezom da dobije pristup strateškom prolazu na jugo-zapadu sve do Arapskom mora. Saudijska nafta je transportovana tankerima preko triju vodenih puteva a to su Suecki kanal, Babu-l-mendeb u Crvenom moru i Hormoški tjesnac u Perzijskom zaljevu. Nijedan od ovih vodenih puteva ne pripada Saudijcima. Zato su u ovom vremenu Saudijci težili k tome da izvojevaju pobjedu u sukobima na južnim granicama s Jemenom kako bi obezbjedili sigurnost za izvoz svoje nafte. U jednoj klauzuli Tafiskog ugovora stoji da granični aranžmani trebaju svakih 20 godina biti revidirani. I ovaj ugovor je u različitim periodima bio revidiran. Peta klauzula Taifskog ugovora kaže da se na graničnoj liniji ne smije graditi nikakav zid ili pak granične utvrde. Saudijci su tvrdeći da je porastao šverc robe, počela sa projektom izgradnje ograde godine 2003.

Zato je izgradnja zida i ograde do određene mjere prekinuta zbog negodovanja Jemena.  Uzevši u obzir činjenicu da je većina pograničnog teritorija između Saudije i Jemena pod kontrolom Ensarullaha, to je postala briga za Rijad zbog više razloga. Zato što u Saudiji živi više od 2 miliona jemenskih šiija i oni se naravno koriste tim pograničnim prelazima što Saudijci za sebe gledaju kao potencijalnu prijetnju. Posljednji napreci Husija u Jemenu su poput rastućih talasa koji mogu biti ozbiljan podražaj za protivnike Irana. Zato što je  geostrateški položaj Jemena takav da je potpuna kontrola nad lukom El-Hudejde i tjesnacom Babu-l-mendeb povod utjecaja šiijskih grupacija do ulaza u Crveno more. Zbog toga se ovo računa kao važno postignuće za rijadskog ideološkog rivala jer preko dugih granica mogu pokazivati reakcije kakve žele. A s druge strane osvajanjem luke  El-Hudejde od strane Husija znači da šiije kontroliraju dva tjesnaca od životne važnosti, što im daje povoljnu poziciju u političkim i vojnim jednačinama ovog područja. (Sabir, 2015: 2-9)

Jemenski ustav kaže da ujedinjeni Jemen obuhvata kompletan Jemenski teritorij i kao takav gradi Jemensku republiku koja ima neovisnu vlast. Nijedan dio ove republike neće biti prepušten nijednoj državi, i nije moguće da se dogodi ignoriranje ijednog njenog djelića. Jemen zbog toga i jeste odlučan da povrati od Saudije svoje tri provincije na temelju Taifskog sporazuma iz godine 1934. No Saudija nametanjem rata i izazivanjem nesigurnosti želi uz slabljenje vlasti i iskrivljavanje percepcije javnog mnijenja i u Jemenu i u svijetu u vezi sa unutarnjim pitanjima Jemena, te širenjem šiiofobije (straha od Husija) i pospješivanjem secesionizma i dalje zadržati za sebe provincije Džizan, ‘Asir i Nedžran. (Al-Hajjri, 2007: 10-45)

Ray T., analitičar u American Enterprise Institutu, vjeruje da je Saudijski kralj ušao u novi model spoljne politike što predstavlja odmicanje od prethodnog ponašanja ove zemlje. Saudijski dvor gleda na razdoblje postamerikanizma u kojem Amerika neće biti prisutna u regionu i prema tome ova će zemlja da bi učvrstila svoju poziciju na Bliskom istoku koristiti svoju vojnu silu. Provođenjem plana Veliki Bliski istok, i padom Sadama, Saudija se žustro zalaže za širenje svog utjecaja istovremeno markirajući Iran kao sljedeću metu napada neokonzervativaca; međutim u praksi ono što se zbilo je to da je u regionu Iran ojačao svoj utjecaj i da je IR Iran bila prisutna u izgradnji iračke vlasti. Nakon toga porazom Amerike u nastojanju da učvrsti američko-saudijsku moć u Bagdadu, i uostalom učvršćivanjem iranske pozicije u Iraku, Saudija započinje svoju destruktivnu politiku u Iraku i regionu. Početkom revolucionarnih promjena u arapskom svijetu, padom Mubaraka i Bin Alija, isto tako širenjem revolucije u Jemenu i Bahreinu stiče se dojam da regionalna kretanja više negoli prije stavljaju Saudijce u odbrambeni položaj. Upravo zato od 2010. godine Saudijci odabiraju napadački pristup da bi nadoknadili prethodne poraze i nastavili svoju ekspanzionističku politiku. Nastavljanje sirijske krize, produbljivanje krize u Iraku upućivanjem IDIŠ-a u ovu zemlju, nastavljanje represija u Bahreinu i na kraju vojni udar u Egiptu, sve to svjedoči o tome da je Saudija u sukobu sa frontom Otpora postupila na bez presedana agresivan način. Upravo na temelju toga trenutni pristup Saudije prema Jemenu predstavlja agresiju zarad učvršćivanja arapskog fronta u regiji, ograničavanja Irana, i poražavanja fronta Otpora. Zbog toga ne treba očekivati da će se desiti promjena kod Saudijaca kada je riječ o orijentaciji i agresivnosti u pristupu regionalnim pitanjima, već nasuprot tome, raspon saudijskih aktivnosti za nastavak agresije i ekspazionističke politike će samo rasti. (Muradi, 2015: 2-9)