Sreća
Sreća
Čovjek je oduvijek tragao za srećom i zadovoljstvom, a nastojao izbjeći nesreću i nezadovoljstvo. Svi ljudi žele biti sretni i zadovoljni te su spremni osigurati svako sredstvo koje predstavlja osnovu sreće. Međutim, velika je teškoća prepoznati suštinu sreće i zbilju zadovoljstva. Onaj ko ne zna zbilju i stvarnost sreće i zadovoljstva ne može ih ni tražiti niti se usredsrediti na njihov trag, jer je jednostavno nemoguće ići za potpunom nepoznanicom i pripremati sredstva za dostizanje cilja koji je u svakom pogledu nepoznat.
U dugim minulim vijekovima svjetski naučnici nastojali su odgonetnuti šta je to prava sreća. O tome su pisali knjige i iznijeli raznolike teorije. Narodi i nacije su, također, pokušali slijediti različite puteve i metode za dostizanje sreće i pri tome su koristili različita sredstva ne bi li dokučili sreću. U najkraćem, mnogo je onoga što je čovječanstvo do sada kazalo i poduzelo na tom polju. Danas ću vam ukratko i u sažetom obliku ukazati na nešto od toga, a onda ću to na kraju upotpuniti sa nekoliko hadisa. Međutim, trebate imati u vidu da se osnovne razlike raznovrsnih gledišta tiču različitog poimanja suštine sreće (se‘âdet). Ili, drugačije rečeno, svaka skupina za suštinu i temelj sreće uzima nešto drugo.
- Skupina starogrčkih filozofa prije Aristotela sreću je vidjela isključivo u duševnim savršenstvima. Oni smatraju da postoje četiri osnovne odlike ljudske sreće: mudrost, hrabrost, čednost i pravednost. Tako će se, po njihovom mišljenju, onaj koji posjeduje ove četiri osobine smatrati sretnim čovjekom i neće imati potrebe za tjelesnim savršenstvima i fizičkim zdravljem, ili pak za stvarima izvan svog tijela. Oni kažu:
Kada čovjek stekne ove četiri duševne osobine, on stiče potpunu sreće. Neće mu nauditi čak ni ako bude imao tjelesne nedostatke ili mu svi dijelovi tijela obole.[1]
Dakle, takav čovjek će uvijek biti sretan, osim ako nedaće i bolesti nanesu štetu njegovom duševnom sklopu ili ga obuzme ludost i glupost. Njegovoj savršenoj sreći, ako posjeduje one četiri duševne osobine, po ovom mišljenju neće nauditi čak ni siromaštvo, teškoće i društveni krah.
- Isposnici i askete također vjeruju da savršena sreća leži u duševnim vrlinama. Oni vele da se ljudska sreća i savršenstvo mogu tražiti samo kroz upotpunjenje duše i duhovnih dimenzija čovjeka, te je jedini način da se kroz revnosno isposništvo i veliko zalaganje savršenstvo duše podigne sa stepena mogućnosti na stepen ostvarenog i da se na taj način dosegne potpuna sreća koja dolikuje ljudima. Isposnici u pogledu zanemarivanja i zapostavljanja tijela imaju oštriji stav od grčkih filozofa prije Aristotela, jer grčki filozofi koji su sreću vidjeli samo u duhovnoj dimenziji čovjeka, nisu to uvjetovali potpunim uskraćivanjem i mučenjem tijela, već su govorili jedino da je za potpunu ljudsku sreću nevažno da li će čovjek imati bolesno ili oštećeno tijelo, dok vidimo da isposnici i askete vjeruju da je stepen duhovnog uspinjanja i usavršavanja proporcionalan stepenu mučenja tijela i uskraćivanju. Što su više tijelu uskraćeni užici i što su tjelesne želje više potisnute, toliko se duša više uzdiže. Upravo su zato revnosni isposnici svom tijelu potpuno uskratili prohtjeve i želje a usto su, spavajući na ekserima i viseći na grani, svome tijelu omogućavali neophodne doze patnje i mučenja, s nadom da će se njihov duh tada razviti te da će tako dospjeti do duševnog savršenstva kojem teže.
- Sljedeća skupina također je uvjerena u sreću koja se dobiva kroz duševno savršenstvo, s tim što ona pažnju obraća i na tijelo. Pripadnici ove skupine kažu da je istinska sreća povezana sa napretkom i usavršavanjem duše kojoj treba posvetiti potpunu pažnju, ali tjelesne prohtjeve, koji su izvan prostora sreće, ne treba zanemariti. Oni ipak potcrtavaju da ljudima i životinjama zajednički tjelesni nagoni poput spavanja, jedenja i polnog odnosa za nas ne predstavljaju sreću.
U onom što je zajedničko ljudima i životinjama nema sreće za nas.[2]
Svaka od ovih škola mišljenja i ideologija – a od detaljnih objašnjenja o njima ću se uzdržati – bila je prisutna kako među starogrčkim filozofima i učenjacima, tako i među običnim svijetom u drugim državama te se može reći da su tokom dugih minulih stoljeća milioni ljudi nastojali posredstvom ove metode stići do konačne sreće, po cijenu svih nevolja i tegoba koje je ovaj put podrazumijevao. Kod navedena tri mišljenja sva pažnja je usmjerena na dušu, dok je tijelo zanemareno. Ono je izgubilo svoju zbiljsku vrijednost i nije imalo udjela u ljudskoj sreći. Tjelesni užici i fizički prohtjevi su zanemareni i odbačeni, a tijelo bi zarad duševnog napretka i unapređenja ponekad trpjelo neizdržive udarce isposništva te bivalo izvrgnuto raznolikim mučenjima i patnjama, što je samo po sebi svojevrsna nesreća, koju su neuki ljudi smatrali ljudskom srećom i savršenstvom.
[1] Ibn Miskavejh: Taharetu-l-a‘rak, str. 78.
[2] Tertibu-s-se‘adat, str. 259.
