Podsticanje djece na poštivanje ugovora
Podsticanje djece na poštivanje ugovora
Da bi se u društvu oživilo pridržavanje zadane riječi i da bi svi slojevi društva i sve osobe u zajednici sebe smatrali odgovornim za ovu zadaću, potrebno je na ovome raditi s djecom još od najranije njihove dobi, od trenutka kada ona počinju shvatati šta znači obećanje, da bi ovu lekciju naučila i riječju i djelom i da bi se ovo kao ustaljeno duhovno svojstvo učvrstilo u njihovoj psihi. Djecu treba od najranijeg djetinjstva tako odgajati da pridržavanje obećanja i ispunjavanje preuzete obaveze shvate kao svoju strogu dužnost. Ne samo da u praksi ne krše ugovore nego da im u um nikada ne dopre takva nepoćudna misao. Ovaj odgoj, međutim, moguć je jedino u mentalno zdravom i duhovno čistom okruženju. Dakle, u sredini u kojoj nema duhovnih nečistota i prljavština i u kojoj je dijete lišeno svakojakih obmana, prevara i kršenja dogovora. Kad čuje bilo koji govor, dobar ili loš, i vidi bilo koje djelo, dobro i loše, dijete nastoji da to oponaša i slijedi u svojim postupcima.
Dijete je u kućnom ozračju pod najvećim mogućim uticajem ponašanja i govora svojih roditelja. U porodici u kojoj roditelji djeluju prema svojim preuzetim obavezama, ne krše ih i u kojoj ne obmanjuju svoju djecu – djeca se prirodno odgajaju sa osobinom da se drže zadane riječi i dogovora. Obrnuto, u ozračju u kojem se dijete suočava sa ružnim djelima, gdje roditelji rade ružne stvari koje su suprotne vrlinama – neizbježno je da će se djeca sroditi sa onim što je neispravno i neće biti odgovarajuće odgojena.
Da bi pokornost zakonima života bila potpuna pokornost, ona treba biti u obliku koji je u skladu sa iskonskom prirodom. Onome ko se još od početka života navikne na razlikovanje dobrog i lošeg, do kraja života će biti lahko izabrati dobro i čuvati se zla. On će na isti način kako bježi od vatre bježati od zlih djela. Za njega je činjenje loših djela, obmanjivanje i kršenje obećanja ne samo nešto što je zabranjeno činiti nego i nemoguće. Da bi se kod pojedinca razvile ovakve reakcije, potrebno je da se to biće odgaja i oblikuje u ozračju stalno prisutnih i prevladavajućih moralnih načela. Samo prisutnost i postojanje uzora može učiniti da se čovjek stalno sjeća životnih pravila. Čovjek poput majmuna ima nagonsku sklonost ka slijeđenju nekoga. Ali, treba imati u vidu da on lakše slijedi zlo nego dobro. Djeca kao uzor mišljenja i djelovanja uzimaju osobe koje poznaju ili čiji govor slušaju ili čitaju. To se prije svega odnosi na njihove prijatelje, učitelje, roditelje, a naročito na filmske zvijezde i stvarne ili izmišljene ličnosti o kojima čitaju u novinama i časopisima. Po mišljenju Fenlona, ako se u ovom vremenu dječijih uspona i padova djeca prepuste osobama bez vrlina, to će uzrokovati neograničene nedostatke. Za odgajatelje su dobre samo one osobe koje vjeruju u ono što kažu i djeluju u skladu s tim.[1]
Budući da je porodica prva djetetova škola u kojoj se odgaja, onda je zadatak roditelja da izgrade povoljne uvjete u porodičnom okruženju. Islamske predaje uvijek su roditeljima skretale pažnju na veliku odgovornost u odgoju djece i dale su im dovoljno uputa i upozorenja. Islam je posebno govorio o odgoju svake moralne vrline i ljudskih osobina, a napose o osobini pridržavanja dogovorenog, te je zarad valjanog odgoja djece roditeljima i odgajateljima obznanio njihove obaveze.
Imam Džafer Sadik, a.s., prenosi da je Božiji poslanik, s.a.v.a., kazao: “Volite djecu i budite im milostivi! Kada im obećate, ispunjavajte svoja obećanja, jer ona ne vide nikakvog skrbnika osim vas.”[2]
Kulejb Sajdavi prenosi od Imama Alija, a.s.:
“Kada date obećanje djeci, ispunite ga, jer ona vas vide kao one koji ih opskrbljuju, a Uzvišeni Allah se ni zbog čega ne srdi kao što se srdi zbog kršenja prava žena i djece.”[3]
Imam Ali, a.s., prenosi da je Božiji poslanik, s.a.v.a., kazao:
“Kada neko od vas nešto obeća svome djetetu, neka to i ispuni.”[4]
Imam Ali, a.s., je rekao:
“Čovjeku ne priliči da, ozbiljno ili u šali, govori laži. Ne priliči da neko obeća nešto svome djetetu, pa da to ne ispuni.”[5]
[1] Rah va rasme zendegi, str. 162.
[2] Vesail, sv. 2., str. 162.
[3] Kafi, sv. 6., str. 50.
[4] Mustedrek, sv. 2., str. 262.
[5] Vesail, sv. 3., str. 232.
