Rođenje Punog Mjeseca Beni Hašima
Rođenje Punog Mjeseca Beni Hašima
“Mir neka je s tobom, o Zapovjedniče vjernih. Izgleda da moj zaštitnik traži nešto od mene.”
“Dobro došao, moj dragi brate Akile!”
Zapovjednik vjernih, mir s njim, otišao je u svoju malu jednostavnu sobu, držeći jednom rukom desnu ruku svoga brata Akila, a drugom Akilov štap. Imam Ali je posjeo svoga brata na malu prostirku koja se nalazila blizu zida i koja je bila okrenuta ka kibli, a sam je sjeo na drugu, veoma tanku prostirku.
On reče svome bratu: “Niko u Hidžazu ne zna o arapskim plemenima kao ti. Ti znaš mnogo muškaraca i žena, starih i mladih, pa čak i djecu iz prethodnih naraštaja. Ti znaš mnogo o njihovom karakteru i temperamentu, pa bih želio da se posavjetujem s tobom o jednom važnom zadatku.”
Akil reče: “Ja sam ti na usluzi, moj zaštitniče.”
Imam Ali reče: “Želim uzeti za ženu onu koja će mi roditi sina, koji će postati veliki ratnik, obdaren srčanošću i hrabrošću! Upoznaj me sa ženom koja ima hrabre i plemenite pretke! Moj Husejn mora pored sebe imati valjanog i hrabrog brata na taj veliki tužni dan, kada osim svojih najvjernijih drugova neće imati nikoga.”
Akil je krajičkom oka gledao svoga brata i bez oklijevanja je odgovorio: “Fatima! Fatima el-Kilabijje, kćerka Hizama ibn Halida ibn Rebi‘a, pravi je izbor za tebe! Ona je visoka, lijepa i obdarena je velikom izdržljivošću. Ona je puna poštovanja, odana, vjerna, blaga, nježna, časna i rječita. Poslije naše voljene Fatime ez-Zehre, mir s njom, jedino ona može biti odgovarajuća supruga za tebe. Njeni preci bili su veliki ljudi, hrabri konjanici i ratnici. Među arapskim plemenima ne poznajem hrabriju i plemenitiju porodicu od njene. Nema sumnje da će ona roditi neustrašive, hrabre sinove za najvećeg ratnika i junaka islama, a to nije niko drugi do ti. Mnogo sinova koji će štititi unuka našeg Poslanika, mir i blagoslovi Božiji s njim i njegovim, od opasnosti i prijetnji do svoga posljednjeg daha!”
Imam Ali se tužno osmjehnu i ponudi nekoliko hurmi svome bratu Akilu. Kada Akil uze jednu hurmu, Imam Ali mu ljubazno reče: “Ne poznajem u ovom gradu ni jednog boljeg čovjeka od tebe koji bi bio moj povjerenik, naročito u prosidbi Fatime el-Kilabijjeh.”
Akil je bio veoma zahvalan zbog ukazane časti te kaza: “Ja sam ti na usluzi, moj zaštitniče!”
Potom uz pomoć svog štapa ustade i reče: “U ovom važnom i sretnom zadatku čovjek ne smije biti lijen ni gubiti vrijeme.”
Napustio je Imamovu kuću i zaputio se prema kući mlade gospođice čiju će ruku tražiti za svoga brata koji je veoma poznat. Žurio je da obavi svoj sretni zadatak…
* * *
Mnogo mjeseci kasnije…
Oko Alijeve kuće sakupilo se mnoštvo ljudi i svako je imao košaru napravljenu od palminog lišća. Svi su pokušavali da pronađu bolje mjesto u toj gužvi kako bi bili bliže Imamovoj kući. Siromašna djeca, koja su nosila najobičniju odjeću, pokušavala su se provući između odraslih kako bi imala bolji pogled. Bilo je bučno i među ljudima je bio slijepi starac koji je pokušavao hodati uz pomoć svog štapa. On reče: “Molim vas! Hoće li mi neko pomoći da pređem ulicu?” Ali, niko ga nije primjećivao. Svako je pokušavao nagovoriti svoga pratioca da se pomjere i pronađu bolje mjesto.
“Potrči! Požuri! Trebamo se domoći boljeg mjesta kako bismo dobili nešto!”
Slijepi starac je oprezno nastavio kretanje. Vikao je: “Može li mi iko reći šta se to događa danas?”
Niko mu nije odgovorio, ali mu iznenada priđe mladić, uze ga za ruku i pomože mu da pređe ulicu. Kada su stali kraj jednog zida, starac reče: “Ah! Velika ti hvala! Veliki sam ti dužnik zbog tvoje ljubaznosti. Molim te, reci mi šta se događa ovdje!”
Mladić bez oklijevanja odgovori: “Zar ne znaš?! Svemogući Allah je podario sina Aliju ibn Ebu Talibu! Svi ovi ljudi došli su da bi dobili komad kurbanskog mesa, koje se dijeli kao milostinja siromašnima. I ja želim komad i zato moram otići do Alijeve kuće. Zbogom!”
Mladić otrča, a starac povika za njim: “Kako se zove njegov novorođeni sin?!”
Mladić, trčeći s košarom u ruci, odgovori: “Abbas! Zove se Abbas!”