Činioci osjećaja niže vrijednosti I

Činioci osjećaja niže vrijednosti I

Po Adlerovom mišljenju, pojava da ljudi sebe smatraju slabim i malim obično se javlja kod tri skupine ljudi:

1) Kod osoba s urođenim nedostatkom, dakle, kod onih osoba koje su od početka svog djetinjstva suočene sa nekim tjelesnim nedostacima, te se one među svojim vršnjacima stalno osjećaju nemoćnima i manje vrijednim. Takav je slučaj, naprimjer, sa djecom koja imaju deformitet ili paralizu jedne ruke ili noge te se ne mogu sa svojim vršnjacima ravnopravno igrati.

2) Osobe koje djetinjstvo provode pod pretjeranim nadzorom svojih roditelja – pri čemu se ova skupina može podijeliti u dvije podskupine:

1. 1. razmažena djeca, koju paze kao dragulje i koju na koncu razmaze,
   2. djeca s kojima se postupa okrutno i koja, kada pokušaju da ukažu na svoje prisustvo, budu ušutkana od strane odraslih, onemogućena i otjerana u ćošak.

3) Neželjena djeca – to su djeca kojima se poklanja malo pažnje i koja uvijek osjećaju kao da su nepoželjna i suvišna došla na Ovaj svijet, te da su beskorisna i nevoljena.[1]

Tjelesni nedostaci

Jedna od najvećih Božijih blagodati jesu zdrava djeca. Djetetu koje je rođeno od prirodno zdrave majke, sa normalnim i uravnoteženim udovima i tjelesnom građom, na samom rođenju osigurano je 50 posto sreće. Ovakva osoba će, sa stanovišta prirodne strukture i uravnoteženosti, imati smiren i spokojan duh. Međutim, dijete koje je rođeno slijepo, gluho, paralizirano, odnosno sa nedostatkom, ili dijete koje u toku razvoja naiđe na prepreke te se neki organi ne razvijaju prirodno, ili pak u nekoj nesreći izgubi neki važan tjelesni organ, nesretno je dijete i u nutrini ima osjećaj niže vrijednosti što, naposljetku, dovodi do kompleksa niže vrijednosti te je ono uvijek povrijeđeno.

Drugim riječima, kao što urođene tjelesne mahane i nedostaci dovode do osjećaja niže vrijednosti i kompleksa niže vrijednosti, tako su isto i sljepilo, gluhoća, nijemost – nakon godina u kojima je čovjek vidio, čuo i govorio – uzroci osjećaja niže vrijednosti i kompleksa niže vrijednosti.

Neuravnoteženi organi i udovi

Imam Ali, a.s., obraćajući se u dovi Uzvišenom Gospodaru, reče: “Bože moj, od svih velikih blagodati koje si mi dao – prvo mi dušu uzmi; i od svih amaneta koje si mi povjerio – neka moj život bude prvi amanet koji ćeš od mene vratiti.”[2]

Imam Husejn, a.s., u Dovi Arefata moli: “Bože moj, učini moje organe i udove ispravnim, i učini moj sluh i vid nasljednicima mojim!”

Ovim hoće reći: “Dok sam živ, čuvaj me od gluhoće i sljepila.”

Djeca trpe i pate zbog tjelesnih nedostataka. Tjelesni nedostatak obuhvata mnogo toga. Od madeža ili mrlje na licu lijepe djevojke, do krivih nogu ili kičme i sl.

Sve ove tjelesne manjkavosti i mahane mogu u čovjeku uzrokovati kompleks niže vrijednosti koji će ostati do kraja života. To ga čak može dovesti do psihičke neuravnoteženosti, ludila i samoubistva.

Dijete koje je slabo ili ima neku tjelesnu deformaciju prinuđeno je da stalno trpi podsmijehe i omalovažavanja svojih zdravih vršnjaka u igri i da upravo zbog tog nedostatka ne bude u mogućnosti da se brani. Jedina njegova reakcija je da samo ne pokazuje osjećaje, ali upravo izjedanje samog sebe i suzbijanje svog ponosa i osjećanja uvod su u kasnije misaone poremećaje i duševne nesreće. Ranjene emocije, kada ne nađu smirenja i izlječenja, prodiru u podsvijest, sakupljaju oko sebe svu negativnu energiju i razaraju i uništavaju mentalni sklop čovjeka.

Psihološkom analizom jednog univerzitetskog profesora koji se suočio sa kompleksom niže vrijednosti pokazalo se da ga je stekao još u osnovnoj školi, i to zato što je bio najviši učenik u školi te je u toku igre, odmora ili izleta uvijek prvi upadao u oči nastavnicima. I kada god bi neko napravio neki prekršaj u školi, njega bi izvodili ispred i za primjer ostalim kažnjavali, iako je on stvarno tek u nekoliko slučajeva bio krivac. Ovo dijete je još od tada počelo osjećati da mu se neprestano čini nepravda i nasilje. A za ovu nesreću nije bilo drugog uzroka osim njegove tjelesne visine.[3]

[1] Ruhe bešer, str. 240.

[2] Nehdžu-l-belaga, Fejd, str. 670.

[3] ‘Ukdeje hakaret, str. 12.