Da li je “sapiranje krvi krvlju” ispravna i učinkovita logika?
Da li je “sapiranje krvi krvlju” ispravna i učinkovita logika?
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ كُتِبَ عَلَيْكُمُ الْقِصَاصُ فِى الْقَتْلَى الْحُرُّ بِالْحُرِّ وَالْعَبْدُ بِالْعَبْدِ وَالْأُنثَى بِالْأُنثَى فَمَنْ عُفِىَ لَهُ مِنْ أَخِيهِ شَىْءٌ فَاتِّبَاعٌ بِالْمَعْرُوفِ وَأَدَاءٌ إِلَيْهِ بِإِحْسَانٍ ذَلِكَ تَخْفِيفٌ مِّن رَّبِّكُمْ وَرَحْمَةٌ فَمَنِ اعْتَدَى بَعْدَ ذَلِكَ فَلَهُ عَذَابٌ أَلِيمٌ وَلَكُمْ فِى الْقِصَاصِ حَيَاةٌ يَا أُولِى الْأَلْبَابِ لَعَلَّكُمْ تَتَّقُونَ
O vjernici! Propisuje vam se odmazda za ubijene: slobodan – za slobodna, i rob – za roba, i žena za ženu. A onaj kome rod ubijenog oprosti, neka oni velikodušno postupe, a neka im on dobročinstvom uzvrati. To je olakšanje od Gospodara vašeg, i milost. A ko nasilje izvrši i poslije toga, njega bolna patnja čeka. U odmazdi vam je opstanak, o razumom obdareni, da biste se čuvali![1]
Ukoliko zle osobe budu sigurne da nema odmazde, računajući na to da ma koliko ljudi ubiju, mogu u najgorem slučaju završiti u zatvoru (a za neke od njih zatvor predstavlja zadovoljstvo), dok jedna skupina njih ima nadu u pomilovanje, izmjenu, promjenu i u konačnici slobodu – neće li u tom slučaju biti ugroženi životi mnogobrojnih ljudi? Iako odmazda predstavlja “sapiranje krvi krvlju”, prolijevanje krvi jedne osobe je bolje od prolijevanja krvi velikog broja ljudi i od zločina koji se ponavljaju.
Naprimjer: u medicini se izdaje dozvola za odsijecanje atrofiranog organa i to se smatra služenjem i pomaganjem bolesniku; u baščovanstvu se odsijecanje suhih i oštećenih grana smatra uslugom i pomaganjem bašči – na društvenom planu, uklanjanje zlih osoba, čije su ruke uprljane krvlju, predstavlja služenje društvu.
Zar preodgajanje prestupnika nema prednost u odnosu na odmazdu?
Ovo se može odnositi na sve vrste zločina, a rezultat toga bio bi uklanjanje mogućnosti suprotstavljanja zločinu i zločincu, kao i prepuštanje društva u ruke skupine probisvijeta i zlikovaca. Ovakve stvari niti jedno društvo ne može prihvatiti, jer one vode uništavanju temelja zajednice.
Iako su savjet i propovijed veoma korisni, društvo nije moguće voditi propovijedima, te su odlučnost i viša sila, također, neophodni.
Kada je riječ o odgojnom djelu, islam predviđa veoma opsežne i učinkovite programe za sprječavanje zločina i, bez sumnje, učinci tih programa su vidljivi u islamskim društvima, a u slučaju potpunijeg ostvarenja istih, situacija bi bila mnogo bolja.
U svakom slučaju, u svakom društvu postoje osobe koje izbjegavaju odgoj i zbog raznih razloga se ne podvrgavaju odgojnim programima. Ukoliko se sa takvim osobama ne obračuna, većina društva će se suočiti sa neizmjernim problemima i prije nego što se zločincima pruži prilika za preodgoj, bit će uništeni životi mnogih dobrih ljudi, pa će čak nestati mogućnosti i pretpostavka za odgoj.
[1] El-Bekare 178-179.
