Dešavanja u Bahreinu

Dešavanja u Bahreinu

Politički gledano Bahrein je parlamentarna monarhija i u skladu sa Ustavom ova zemlja je emirat s nasljednjim kraljevstvom pod upravom Al-Halife. (Ez-Zejdi, 2003: 23) Porodica Al-Halife[1] 1820. godine stiže do vlasti na ovom ostrvu. Iako su većinsko stanovništvo Bahreina šiije, ipak vlast i politička moć je u rukama sunijske manjine. Sa aspekta unutarnjeg uređenja, riječ je o jednostavnoj zemlji a zbog toga što je zbir ovih ostrva zapravo mala površina, kontrola središnje vlasti nad svim područjima je jedinstvena i primjenjuje se jednako. (Mir Rezavi & Ahmedi Lafuraki, 2004: 181)

Hamad ibn Isa Al-Halifa je bahreinski kralj koji na vlast stiže u martu 1999. godine nakon smrti svoga oca, on je pod unutarnjim i stranim pritiscima pokazao tendenciju za političkim i ekonomskim reformama. Kratko nakon stizanja na prijesto počeo je s novom politikom što je ostavilo ukupnog traga na unutarnje prilike i političko stanje zemlje, prikazao je viziju koja je ukazivala na stvaranje otvorenog političkog okruženja i nacionalnog pomirenja a to je rezultiralo povratkom nekih disidenata na scenu društvenih i političkih aktivnosti Bahreina. Prvi korak u februaru 2001. godine, jeste raspisivanje referenduma (nova nacionalna povelja). U ovoj povelji između ostalog ukazano je na održavanje slobodnih parlamentarnih izbora, širenje ličnih sloboda, jednaka građanska prava, neovisnost pravosuđa, dozvolu za veći društveni angažman i pravo žena na učestvovanje u parlamentarnim izborima. Neposredne mjere vlade obuhvatale su i brisanje „državnog suda za sigurnost“ i „posebnog zakona o sigurnosti,“ koji su uvedeni u opticaj nakon unutarnjih nemira 1995. godine. (Bazdar, 2010: 149)

Uprkos ovim pomacima, ono što je uvijek važilo za bahreinsko društvo u Međunarodnoj zajednici jeste ružno ponašanje ove vlasti glede ljudskih prava prema svojim građanima, posebno prema šiijskoj većini na ovom ostrvu. Konkretno, prvi izvještaj o ljudskim pravima u Bahreinu izdat je u junu 1997. godine od strane Human rights watch Middle East, na 177 stranica.[2] Više od dvije decenije kako aktivisti ljudskih prava širom svijeta govore o kršenju ljudskih prava i držanja vlasti u rukama ograničene manjine i potpore koju joj pružaju Saudijska arabija i Amerika nad većinom koja je lišena svojih prava. Naprimjer, USA na temelju izvještaja koja je sama plasirala, u kontinuitetu od 1999. godine, do danas, u godišnjim izvještajima o ljudskim pravima američkog Ministarstva za vanjske poslove i civilnih organizacija za ljudska prava, imaju potpuni uvid u kršenje ljudskih prava od strane bahreinske vlade ali kao zaštitnici bahreinske vlasti oni uvijek minimalne mjere u korist ljudskih prava od strane vlasti Al-Halife prihvataju kao istaknute i važne korake. (Bedi'i Azandahi & Muhtari Jusuf Abad, 2012: 2)

Krajem 2010. i početkom 2011. godine arapske i muslimanske zemlje Bliskog istoka i sjeverne Afrike svjedoci su dešavanja koja su za svjetske posmatrača bila nepredvidiva i šokantna. U tim državama desili su se široki narodni ustanci praćeni zahtjevima bez presedana, poput želje da se sruši trenutna vlast, da se osnuje novi sistem na principu demokratskih zakona, na temeljima civilnog društva i narodne vlasti. Rast i širenje ovih narodnih protesta išao je principom domino efekta i bio je povodom da neke vlade poput u Tunisu, Egiptu, Libiji i Jemenu budu svrgnute s vlasti, ali u Bahreinu vlada je još uvijek na vlasti a narodni protesti još uvijek traju. (Hadže Sarevi & drugi, 2012: 7) S tom razlikom što su revolucije u Bahreinu postojale i prije, u ovoj zemlji narodni ustanci postojali su od 1990. godine do danas, i svi oni bili su nasilno gušeni od strane vlasti. (Ćeheltani, 2011: 17)

Bez obzira što su ovi ustanci nailazili na strogo gušenje od strane vlasti Al-Halife i vojnog miješanja Saudijske arabije i Ujedinjenih arapskih emirata, ali nakon tri godine od pojave ovih nemira, vlast još uvijek nije stigla do rješenja za datu situaciju.

[1] Iako su se Al-Halife kao dio porodice Al-Utub, u Bahrein naselili od godine 1783., ali mjerilo je 1820. godina zbog ugovora Bahreina sa Englezima što je važilo kao priznavanje neovisniti Bahreinske vlasti od Irana. Pogledati: Sara Zemannežad Bafarani & Murteza Dehkan Nežad (2011) Analiza migracije Al-Utuba u Perzijski zaljev i dominacije na Bahreinom, periodičnjak Tarihe ravabete haredži, dvanesta godina, broj 46, proljeće.

[2] Routine Abuse, Routine Denial, Civil Rights and the Political Crisis in Bahrain.