Dvije nutarnje snage

Dvije nutarnje snage

أَرَأَيْتَ مَنِ اتَّخَذَ إِلَـٰهَهُ هَوَاهُ أَفَأَنتَ تَكُونُ عَلَيْهِ وَكِيلًا

Da li si vidio onoga ko je za boga svoga strast svoju uzeo? Zar da takvome ti budeš zaštitnik?^[1]

Jasno je da u čovjekovoj nutrini postoji snaga koja se zove moralna savjest. U slučaju kada čovjek čini grijeh i ne sluša glas svoje moralne savjesti, on postaje predmetom korenja od strane te moralne savjesti. Moralna savjest je toliko moćna da čovjeka ne ostavlja spokojnim čak ni u snovima: putem snova mu podmeće slike njegovih prekršaja i zločina. Predočava mu i kažnjava ga.

S jedne strane, snaga moralne savjesti i shvatanje odvratnosti zločina i grijeha mijenja formu snova i ne dozvoljava da se grijeh ukaže u svojoj stvarnoj formi; a s druge strane, zločinac svoje prekršaje i grijehe još u snovima vidi zastrašujućim i uznemirujućim.

Slijeđenje naloga moralne savjesti i slušanje i pokoravanje njenim zapovijedima nužna je obaveza svakog čovjeka. Suprotstavljanje moralnoj savjesti donosi nenadoknadive nesreće i nevolje. Danas, s Božijim dopuštenjem, govorimo o korištenju moralne savjesti, upotrebi njenih naredbi, kao i o opasnostima suprotstavljanja njoj.

Na putu ostvarenja težnji, uz uzdržavanje od prohtjeva, u nutrini svakog čovjeka postoje dvije snage:

1. Pozitivna snaga, kojoj je jedini cilj priskrba užitaka i zadovoljavanje vlastitih nagona. Ova snaga želi iskušati i ispuniti sve svoje prirodne prohtjeve bez ikakvih uvjetovanja i ometanja. Ova ljudska snaga ne razumije šta je dobro ili loše, šta je poćudno, a šta nepoćudno. Ona žudi samo za užitkom i osim toga nema drugih zahtjeva. Časni Kur'an ovu snagu imenuje kao požudnu dušu (nefs emmare).

إِنَّ النَّفْسَ لَأَمَّارَةٌ بِالسُّوءِ

Jer duša je, doista, zlu naklonjena.^[2]

2. Odvraćajuća snaga, koja počiva u čovjekovoj nutrini, sastoji se od snage koja na putu ostvarivanja užitaka čovjeka odvraća od grijeha i nečistoće, uravnotežuje nagonske želje te nastoji da krajnostima sklonu i buntovnu dušu koja navraća na zlo (nefs emmare) učini poslušnom. Ona gleda da strasti i porive zadovolji u određenoj odgovarajućoj mjeri, a čim se pređe granica u uživanjima, ona se suprotstavlja. Ova uravnotežujuća snaga u časnom Kur'anu se naziva koreća duša (nefs levvame).

لَا أُقْسِمُ بِيَوْمِ الْقِيَامَةِ وَلَا أُقْسِمُ بِالنَّفْسِ اللَّوَّامَةِ

Ne! Kunem se Danom Sudnjim. Ne! Kunem se dušom koja samu sebe kori!^[3]

Bez sumnje, čovjekov život duguje zahvalnost svojim nagonima i željama, koje je Uzvišeni ugradio u njegovu narav. Nagoni i strastvene želje predstavljaju najveću čovjekovu pokretačku životnu silu. Ništa čovjeka tako temeljito ne pokreće na djelovanje kao nagonske želje.

Ali, vrijedi primijetiti da ukoliko se s čovjekovim porivima i nagonima – koji život znače – bude postupalo razumno i u pravoj mjeri, oni će biti izvorište dobra i sreće. A ako razum ne bude upravljao i zapovijedao nagonima, te ako se budu koristili bez reda i redoslijeda, onda će oni, bez ikakve sumnje, čovjeku donijeti stotine nesreća i crnih dana.

[1] El-Furkan, 43.

[2] Jusuf, 53.

[3] El-Kijame, 1-2